POKRET 15.O ko je gramzljiv, pohlepan i lihvar
Pridružujem se kritici stanja u ekonomiji na global i domaćoj sceni.
Dakako, svakako,dakako.
Imamo vladu ali nemamo Vladu u sjeni kao i svaka uluđena zemlja pa takve zemlje nemaju sluđenu ekonomiju. Stoga sam samog sebe inštalirao za premijera u šjeni, a aktualnog premijera nam ostavio premijer koji je otišao na odmor.
Svakako, dadako, svakako, biti premijer u šjeni može biti neugodno jer je jedan u Rementincu, pa je bolje da kažem da je aktualni premijer vidljiv a ja kao u šjeni da sam nevidljiv.
Dakako, svakako, dakako.
Zašto se guram da budem premijer u šjeni, to sam dokazao pišući o ekonomiji, sve sam predvidio kao da sam Nostrodamus, a sad se i Rohatinski javio da je rezove trebalo zarezati 2008 a kaj ja to sve ove godine pišem.
No da sam zaslužan samo ja to što pogađam metu u letu.
Ipak nije potpuna istina
Prvo zato jer ova vladajuća ekipa koja odlazi, nezna, pa mi je uveliko pomogla a imam i svoju staklenu kuglicu, trenutno mi viri preko ramena i smijulji se. Ali je istina da ZNAM i da sam nudio rješenja. Odlazeća ekipa nezna zaraditi novac ali ga zna djeliti, zna uzimati kredit svaka 3 mjeseca, zna puno raditi ali rezultati su im katasrofalni pa se pravdaju da imamo rast od 0,8% u jednom kvartalu, a statistička konvencija traži rast u dva /2/ kvartala, da u dva a to neznaju. A onda recimo tvrde da sve zemlje u EU imaju manji rast, recimo Engleska, samo 0,5%, točno mi na naših recimo 100 BDP-a imamo 0,8 a oni na 100 000 svojeg BDP imaju 0,5%, pa sad ove naše drugove sa MENSINIM kvocijentima pitam gdje je veća masa porasta.
Potvrda o tome je u izvješćima Svjetske banke; MMF-a i ERBD-a i dobili su savjet da te kredite uguraju u proizvodnju a ne u potrošnju.
Dakle, svakako, dakako ona mi je pomogla, moja kristalna kugla, a dobio sam je u nasljeđe od svoje bake, čudnim puteljcima nasljeđa a služio se njome i sam Merlin.
Može mi biti kad mi sve te prognoze uspijevaju. Zato ja toj kugli tepam, kuglice moja ko je najpametniji na ovom svijetu, jasno moja kuglica.
Moj alter ego, Petrica bi rekel šalu u stranu.
Svijetom vlada pohlepa... a zašto, pa zato što je došlo do sprege kapitala i političara.
Sve je bilo čisto i jasno kad je na sceni bio rad, proizvod rada i kapital, e drage moje i dragi moji to vam je bilo sedamdesetih godina, kad sam se zamomčio i umočio. Da sam bio pametniji, danas bi umjesto sedam sekretara Skoja, pardon izvinjavam se sve svima koje sam time uvredio ili su se našli uvrijeđeni, htio sam reči, ne,napisati sedam disciplina prvak države, Ma što ga petljam imao bi sedam doktorata iz ekonomije. Ako neko misli da pretjerujem, iskren sam ko i političar, e sad sam uništio članak ali nije teško ako znaš. Tako sam isprekakao tri faksa, iz strojarstva na informatiku, pa na dva usmjerenja ekonomije, zašto je lako, jednom položiš matematiku, fiziku, statistiku, strani jezik i tako dalje i onda samo to prenošiš a to je pola položenih kolegija i papira ko u priči.
Opet sam se izgubio, znači stadoh na proizvodnji i kapitalu, e tu se 70-tih uplela monetarna politika, naime političari nisu imali pristup proizvodnji a još manje kapitalu ali su mogli u financijske institucije.
Da malo zamutim, znate li gdje naši poličari najrađe sjede u nadzornim i upravnim odborima, pa u finacijskim institucijama, banke, osiguravajući zavodi itd, pa i sjedili su i u Đakovštini /dvojica/ a država ima preko 25% +1 dionica, to jedan iz Sabora neće razumjeti.
Dakako, svakako, dakako, sad na scenu stupaju majstori, ne vodoinstalateri i centralaši, poštujem ta zanimanja jer se i sam u njih razumijem ali znam jednog koji ima naftašku kompaniju.
Znači političari počinju sa monetarnom ekvilibristikom, znate ono kad ide reklama iz banke: nudimo vam nove alate, nove finacijske proizvode. A što su im ti alati, da mi je znati, pa znam, to vam je sve što će vam oguliti kožu na živo. Možda znate g. Bohačeka, taj vam stalno plače a Hrvatske/strane/ banke posluje sve bolje i bolje dok nam država tone. I stalno se nudi da će pomoći građanima ali da kamate ne mogu padati.
Eto ja mu mogu poručiti da može, jer ima jedno pravilo, bankarsko, na jednu uloženu kunu recimo Petrica ju donio na štednju uz 4% kamata, banka može izdati putem svojih "alata", 7 kuna kredita uz 8% kamata, a može i 11%. Sad sam prisjetio da sam imao prigodu položiti kolegij statistiku pa ću skračeni koleracijski račun objasniti, banka je umjetno povečala svoj potencijal i to sedam puta,/opet sedam,pogled na prethodni članak/ i to nije sve na svih sedam kuna udaraju duplu kamatu a to je zarada da 14 puta kamata oplodi nepostojeći kapital. No tu nije kraj, malo mučkaju i mažu oči građanima i petljaju sa aktivom a sve izmuljaju u pasivi. Pitanje, majka svih pitanja, kakav je to novac, virtualni, kojeg u stvari nema. Pa kud uperiti Globalni pogled i gnjev osiromašenih, Goldman Sachs, tajno društvo Bilderberg i tako na niže, sve će učiniti da se obogate na tvrdoj lovi a Svijetu plasiraju virtualu.
Sad bi neko pitao, pa kud ide ta silno zarađena lova, recimo kod nas, dok je sirotinja u logoru, ide menađerskoj ekipi i onima koji ih nadziru, pa povoljni krediti, pa ovo, pa ono, a kratko to je sprega kapital-političar. Direktor naše banke mjesečno izlupa 200.000 kuna.
Želite primjer, da ne optužujem strane banke, ajmo mi na našu nacionalku, jupii vrisne moja kuglica, tak se nisam zabavljala od druženja sa Merlinom. Jedva sam ju smirio.
Hrvatska Narodna banka, o njoj sam već pisao, trebalo bi malo kozultirati povijest stranice i da sam bio jedan od rijetkih koji nije bio oduševljen za razliku od nekih koji su guvernera držali za spasioca Hrvatske.
U izvješću o poslovanju ima jedna stavka koja je nazvana pored inih troškova "ostali troškovi zaposlenih",nekih 38 miliona kuna a Đakovštini treba 26 miliona da ljudi dobe struju i plin u ove zimske dane,da pošalju djecu u školu a nešto treba i pojesti, makar jednom dnevno.
I tako naši trudbenici u nacionalki imaju pravo i to koriste, recimo dobivaju stimulaciju, pa mogu u teretanu, kad plaća nacionalka, je mogu i ići na plivanje badava ali pored ostalih društvenih razbibriga vidi Petrice Kerempuha subvencionira im sa kamata na kredite zaposlenih. I tako, jednom sam pobrojio kakvu sve državu imamo, sad bi rekao ovako.
U Hrvatskoj imamo građane koji imaju i one koji nemaju, a oni koji nemaju moraju raditi za one koji imaju. U Ustavu piše da smo socijalna država, za koga?
Kad sam već zapeo za Đakovštinu, pa može se riješiti ako se hoće i to odmah da demantiram Čobankovića.
Prvo materijalna odgovornost vlade jer je nadzirala, drugo netreba se graditi crkva u Kninu za 10 miliona kuna ako ljudi gladuju, treće politička odgovornost i četvrta moralna, kako mogu jurcati po državi i veseliti novom mandatu a odveli su državu u bankrot. Ma što god pričali kad se nemože plaćati dospjele obveze to je -BANKROT.
Postavljam pitanje odgovornosti za ekonomsko stanje u državi, pa da mi vidimo ko je zato odgovoran otvorimo vrata i prozore za nemar.
Po stoti puta, u tri mjeseca mora se Vlada snaći u državnim financijama i za šest mjeseci moraju se objelodaniti rezultati inače takvu Vladu netrebamo a najmanje da se neki uče u dvije godine kako iz krize.
Dakako, svakako, dakako, to nije, moj podatak a ni moje staklene kugle to je izvješće od gore.......... a radi se ako će si to znati protumačiti ovi koji puno rade-CDS spread /credit default swap/ ili ljepše zvuči mjera za rizičnost zemlje. U godinu dana porasla nam je pet puta pa više neće biti kamata za 6,75 nego po meni i 8%
Imam potrebu da malo i otvorim utrobu Đakovštine, novinari u suosjećenju sa radnicima govore ko papagaji da si ih razvlastitli /što nije istina/ ali ne govore tko. Naime radnici su bili vlasnici u dijelu kao i vlada i ostali su, to što su ih pokrali to je nešto drugo. Sad bi vlada prljavo zaigrala da su radnici krivi e pa nisu jer je vlada imala svoje prste u nadzoru od NO pa do porezne koja nije dve godine ništa poduzimala dok se nisu porezi i doprinosi uplačivali, a imala je i instalirana svoj upravljački kadar po političkoj liniji e pa sad neka namire radnike. Svi pobrojani su po zakonu morali otvoriti stečaj, radnici nisu ni znali kakvo je stanje u firmi. Sad bi imao sitan prijedlog da nam premijer ode u Đakove i njihove vezove, pa da održi junački govor da se nikog ne boji i da drugi ne radi samo ona je marljiva i to danonočno. U Đakovu će je rado ugostiti.
Na primjeru Đakovštine otvorio bi ekonomsko -filozovsko pitanje, tko je vlasnik pravnog subjekta, vlasnik ili dioničari, to je kod nas u magli, a veoma je jednostavno, vlasnik, a može dati nekome na upravljanje, dioničari se mogu slikati sa dionicama na burzi. Ako pravni subjekt dobro posluje baš briga vlasnika kolika je cijena dionice.
Slučaj Đakovštine je da su radnici prevareni, ostali su bez radnog mjesta-egzistencije, ostali sa dionicama koje vrijede ništa, jer su se već mnogi namirili iz preostale imovine, ostali bez otpremnine a premijer je najmarljivija bila u Saboru dok je Milanović imao diskusija nula.
Eto kako se radi, biti marljiv to znači da nam u državi sve cvate, teče med i mlijeko.
Pa koliko nas košta premijer, neto plaća 21667 kn mjesećno, e to nije sve, da bi se plesalo, pocikivalo i pričala demagogija to treba sve platiti a ko plaća sve to, jasno porezni obveznici pa nas premijer u svom obilaženju Hrvatske skupo košta, jer tu je gorivo pa šoferi pa zaštita kao štičena osoba pa treba nešto pojesti pa popiti pa ispadne 216 677 kn dnevno.
Nadam se da će joj na tome silno biti zahvalni naši unuci, naročito što si je dala truda i bila marljiva da češlja koliko je Milanović u 4 godine diskutirao, stvarno je zaslužila svoju plaću..
Vraćam se na Oktobertfest, tj na Oktobarsku revoluciju u USA, Wall Street.
Pa što to izvode amerikanci, vjerojatno se sjetili one pjesmice da će Amerika biti država proleterska, samo im sad fali Vladica Ilič Uljanov a poslije mogu dobiti i Ironmana tj Staljina.
I tako je povijesno pravilo da svakih 50 godina dolazi do društvenih promjena zbog restitucije starih odnosa i dolaze nove snage. Tako je bilo 1918, pa 1968 e sad se malo ubrzalo a pitanje je kada će buknuti i biti pravi cirkus.
Nenormalno je da dripac od 30 godina na Wallu mjesećno nalupa 50 000 $, to je velik novac za USA, recimo Predsjednik Vrhovnog suda ima 171 800 $ godišnje, a 50 000 $ godišnje se smatra velikom plaćom. Doduše u Silicijskoj Dolini sa 50 000 $ je bogec bistrički i stanuje u auto prikolici. Dakle ona prva plaća bode u oči.
Za nas je bitno da je Pred. Vr.suda u USA manje plaćen nego kod nas, kod nas ima oko 250 000 kn. Nemojte se čuditi da sam pobrkal plaće, nisam, jer u USA to je plaća i više nema ničega, jedino kad mu iz inostranstva dođe posjeta ima pravo na službeni auto i nekakav ručak i to je to.Parking pred sudom plaća ko i svaki drugi građanin.
Aaaaaaaaaa kod nas, dobi kadrovski stan, pa ga otkupi po povoljnim uvjetima pa mu ulet od neke banke, mislim na kamatu,pa auto na 24 sata/ da li je neko vidio premijera da se vozi u svom Golfu/ šofer i čuvar na raspolaganju, kartica, mobitel i besplatni razgovori i sve ostale sitnice koje su knjiže pod stavku "ostali troškovi" Kad se to sve sprčka na hrpicu ispadne da je onaj u USA jadnik, pa zašto onda Ameri dižu revoluciju.
Dnevnikov duatlon Čatež
Duatlon Dnevnikov, 24. 09. 2011.
Trka se održava u toplicama Čatež.
Idem opet na poziv poštovanog kolege Blatnika.
Prije nego se bacim u jurnjavu, mala dopuna bic maratona u Koprivnici. Nazvao me Davor Bogadi
Rekao da mu se dopada moj dojam trke i između ostalog spomenuo glavnog "kuhara". Dakle nije iz Provanse, nije ni kuhar a nije ni skuhao taj grah, a svejedno smo bili u dobrim rukama.
Naime taj gospodin je šef Traume u Koprivnici i bio je na začelju trke kao pratnja, da sam to onda znao ja bi se vozio ko G. Bush /koji je iz čistog mira opal s bicikla/ i pao bi u ruke g. Hećimovića. Mogu Vam ga preporučiti jer kod njega možete bez problema doći protekcijom, bez čekanja, prije se trebate dobro razbiti ili ako Vas žena izmlati ko i mene kad hodam okolo sa šljivama. To objašnjavam da sam došao kasno doma pa se spotaknem o stolicu.
Čatež.
Kao organizirani sportaš, prije sam dobro proradio listu konkurencije moje kategorije u SLO.
Kolege Kermelj i Trontelj bolji su od mene, pa ću samo pokušati pratiti igru. Na startu petorica u V-5, najstariji rođen 1943-Stopar Maks, tokom trke zaslužio je prvo mjesto u V-6.
Program je počeo sa Cici trkama, bilo je lijepo vidjeti klince kak se trude. Na startu je naš mali Tin Burek imao majhnu napaku, popiknul se i odustao, ali je zato sve to srčano nadoknadio u trci super sprintu iako najmlađi nije bio zadnji.
Budući je na stranici HTS spomenuto samo dvoje iz Hrvatske, u Čatežu se još našli Burek Jasminka /4 mjesto/, Burek Nino /14/, Bubanko Mladen /3/, Gabrijela /4/ i Mihaela /5/ i moja veličina, 190 cm sam visok, 85 kg, dokopao sam, se postolja.
Sva trke su bile u horizontali a sprint su poslali u brege iliti hribe, trčalo se po nasipu, po mojim mogućnostima, među zadnjima, u očekivanju Kermelj i Trontelj su otišli napred a pridružio mi se stari pajdaš Slavko Gomzi, puno smo triatlona zajedno otpilili. Njega je mučio neki virus i polako je zaostajao a ja sam ostao u istom ritmu, pred kraj trčanja prođem nekog mladića. Bic, kratka položena staza pa ispod autoputa i udri brigu u brege. Još nisam ni tri puta okrenuo pedale, prođe me onaj mladić. Krasno sad za kaznu ja moram uloviti trojicu. Naime kad treniram a to je jako rijetko, ako neku zadanu stazu ne protrčim u vremenu koji bi bilo zadovoljavajuće onda se nagradim tj kaznim sa tri iste te dužine staze, pa ti sad fušari.
Dakle, bregi, Roman me je upozorio da je uspon a poslije Žejnog spust i nagli ovinek v desno. Tak ja guslam, mučim se, ali uz stazu su kuće i navijački raspoloženi domačini sa poznatim poklikom "op, op, "jedno društvo me pozvalo, vidjelo se da su na meni godine -prijatelj stani na gutljaj cvičeka. Najljepše se im zahvaljujem, zamalo da nisam stal a to bi onda značilo komad jegera i komad kruha. Nastavim, obodren dalje do tog mjesta Žejno, koje je skoro bilo fatalno i za mene. Netom prije tog Žejnog grupa navijača, veoma raspoložena nadam se dobrim namjerama, navijala i ja se sjurim kad ono sudac i rampa, treba skrenuti desno, nisam, nego sam, skoro pokupil ženskog suca, a vratio sam se kroz voćnjak natrag na stazu. Uspijem se vratiti na usku stazu, dodam brzini brzinu, kad lijevo leži na zemlji mladić a desno se parkirala netom pristigla Hitna pomoć. Bolničar mrtav hladan vadi pokretna nosila iz kombija, taman da ja nemam kud proći. Mogu birati da bolničara na bicu otpeljam u bolnicu ili da skočim na ta nosila i odjurim na cilj kao u nekoj burleski. No bolničar se u zadnji tren spasio, odgurnuo je od sebe nosila i ja sam kroz iglenu ušicu prošao. A kak sam se osjećao, ko Roki koji je več bio skoro nokautiran i gubio na bodove od Walcotta, kad je svojim do sada utvrđenim najjačim udarcem na svijetu, poslao na pod Walcotta u 13 rundi/15/.
Vjerojatno ste pomislili na krivog Rokija, pravi Roki je imao 49 pobjeda, od toga 43 nokauta i završio karijeru neporažen, a njegove pobjede su meni vršnjakinje. Pobjedio je mnoge poznate, kao J. Louisa a zadnji mu je bio Archie Moor. Prije meča znao se glupirati pa je govorio zašto da se muči 15 rundi kad može protivnika poslati na sanak u 1 rundi. Ima jedna crtica iz bolnice, trebao je nešto operirati, anesteziolog mu je pustio plin i broje do 6, kad skoči Roki na noge i tako dva puta. Nažalost posljedni put je pao u 45 godini sa avionom,Roki Marčano.
Iskobeljam se iz tih bolničkih kučina i nastavim, moj slabi vid spazi u daljini dvojicu, opa ima nešto da se i brk omasti, ubrzo sam stigao jednog, kad ono Trontelj, čekaj malo pa ovo se sasvim dobro odvija, stignem i drugog i sad bi bilo dobro da organizirano krenemo kroz neke kukuruze /kao da sam na varaždinskom polumaratonu/, no tu ima navijača a u VŽ polumaratonu si sam sa kuruzom. Međutim ova dvojica su gotova, nema druge idem dalje sam.
Kad sam se udaljio okrenem se da vidi stanje iza mene ugledam jednog koji nailazi pa da ja njega pričekam. Ko naručen dođe Gomzi, pa krenemo zajedno u brege prema opet za Žejno. Zanimljiv naziv za mjesto, dva puta prema njemu, moraš biti žejen. Popnemo se najvišu točku, kad nas prestigne Stopar, idemo, pitam partnera jer sad ga trebamo pratiti, nažalost Gomzija je uhvatio grč u nogi i reče idi sam. Moram priznati da je Stopar za svoje godine pravi lav, pratio sam ga do nizine, na ravnom dijelu sam ga prošao a ostalo je bilo rutina. Jedino me jedan mladić bacio u bed jer me je toliko svjež pretrčao da nisam mogao vjerovati kad ono ulaskom u cilj doznam da je iz štafete, a sad sam bio ko žena koja nemože iz kuhinje u dnevnu sobu. A zašto? Pa zato što joj je prekratak lanac.
Proglašenje, ugodan način da se opustimo uz bogat program- pjevanje slovenske zvijezde,pobjednika slovenske pesen, Vozelj Marka, najbolji triatlonac među pjevačima i obratno. I neizbježno, trebalo je nas i nahraniti, pet vrsta hrane, uzeo sam teleću obaru, bila je izvrsna.
Nešto slično sam dobio ponuđeno u Nišu, davne 1979, poslovni partner mi je predložio specijalitet, teleća glava u saftu. Malo sam bio zapanjen i danas mi nije jasno kak to izgleda glava teleća, na tanjuru. jasno, da su to mesni dijelovi od glave, ali eto ispao sam hlebinac. Moram spomenuti da su na stolovima bili teglice sa ukiseljenim feferonima, isto kao u Francuskoj gdje ti odmah donesu litru crnjaka. Te feferone svi su mljackali, pa da i ja probam. Srećom da niko nije pušio kraj mene, kad sam riknul i ispustil 20 kubika zraka. Meksičke papričiće neka se sakriju pored niških feferona. Dakle predjelo je bilo katastrofa, isto tako se proveo i M.Špiljak. Vratio se iz inostranstva, pitali kakvo je bilo jelo, izvrsno glavno a predjelo im je bilo promašaj. Što je bilo servirano. Neki sitni drveni štapići,ja sam ih iz poštovanja prema domaćinu pojeo dvadeset, više nisam mogao.
Opet sam u Čatežu, znači klopa za anđele a za desert torta, veličine servirnih kolica, pustili smo djecu da prva uzmu pa krenuli mi stariji, kad ono tamam nestalo. Malo sutra, bile su još dvije i to veoma lagane, sa malo margarina. I tu je kraj.
A da malo sam se uslikao sa Kermeljom i Stoparom, slika by Blatnik, pored toga što je izvrstan triatlonec, dobitnik je prve nagrade Agfe za neku snimku. Slike u akciji su od Jasminke Burek.
Veliko hvala snimačima jer su jednom trenutku zaustavili vrijeme.
Zadnja izmjena ( Nedjelja, 02 OCTOBER 2011 16:58 ) 5. Memorijalna trka JOŽA HORVATNemam običaj javljati se sa ino trka i domaćih događanja, osim ono što je vezano za Hrvatski triatlonski savez.
Ustupak je bio Rajhenburg, jer je to bio prvi a vodio ga je moj sportski prijatelj Blatnik, pa mala promocija ne škodi.
Drugi put, u nedjelju 18 09 2011, ponovo na poziv, otišao sam na 72 km Memorijalnu bic trku Joža Horvat. Dolaskom u Koprivnicu, saznajem da je to peta do sada organizirana. Skromno ali bogato korektno organizirana, od entuzijasta sportaša- Relja, Bogadi i ostalih, najčešće neznanih.
Posebno treba napomenuti da nije bilo startnine ali je bilo dobrog graha poslije trke u Jagnjedovcu.
Vrijeme idealno,trebao sam tu nedjelju brati svog crnog divljaka/ bobe su već skoro suhe grožđice/, iz kojeg ispećem rakiju, nektar za bogove s Olimpa, dakle rakija, ne is tropa već od grožđa, ne špricanog i negnojenog, kak je Bog dal.
No, vrijeme je bilo za uživanciju i eto mene kod picoka. To su oni koji su sa kokotom rasterali Turke leta gospodnjeg 1552 pod Ulama begom. Inače taj beg je par puta dobio po repu u varaždinskom kraju. Legenda o picoku smješta se u Đurđevac ali nekak je to prihvaćeno i u Koprivnici. Podravka ima i zaštitni znak- kokot.
I tako osvježen starinom, krenem svjež u koloni do letećeg starta. Od takmičara, rekreativci, tobož, pa do profi /BK Rijeka/, ukupno nas 79. Limit 3 sata. Nema nijednog znanog lika, op ima Škec Stanko, stara puška zahrđala, u mojoj kategoriji !!!! No 1 Zofingen -Powerman, svaka čast. /10km, 150km, i 30km/
Vozimo u koloni, označen start, držim prvu diviziju, na vijugavoj cesti jure 53 km/h. Nemam ja tu što tražiti, sami mladići na jurilicama. Držim se druge divizije, ma nisu ti za mene, čujem glas iz žepića: drži ih, drži ih. Naime uzeo sam kristalnu kuglu sa sobom, da mi bude od pomoći, u ekonomskim enigmama puno mi pomaže. Uhvatio sam se treće divizije, a kuglu sam ušutkao. Škec je ostao sa prvom divizijom. Pogledam svoju konkurenciju, ostavljaju dojam rekreativaca ali po opremi nisu a i dobro gaze pedale, naročiti jedan koji vozi "fraj" a vrti se čas napred čas straga kolone. Problematično vozimo od 32 do 42 km/h, opasno se izmjenjuju, tako da sam prošao stazu sa tri ruke na kočnicama. Prvih 20 km smo kompaktni, ja samo pratim, vidim svi su mlađi pa nema potrebe diktirati tempo, trebaće udariti glanc na kraju i održavam se na kraju kolone. Što baš i nije pametno, iako momci uredno pokazuju skretanja ali rupe na cesti ne, pa sam par puta zapičil prvi kotač u rupčage. Prođemo Koprivničke Brege /a najveći breg je tikva iliti bundeva/, pa za Jeduševec i prema Hlebinama,/za one koji neznaju to je centar Svijeta naivne slikarske umjetnosti sa Generalićem na čelu/. Neću ispasti naivac, cesta veoma dobra, ravna i počelo je čistilište za neke. Onaj moj stakleni vražičak zadovoljno brunda u žepiću i nagovara me da napravim skok, da ju primirim izderem se da se smiri. Tog trenutka jedan me preticao i gleda me čudno s kim se to svađam.
Do Hlebina pa prema Gabajevoj Gredi, loša cesta ali smo izdržali, zaboravio sam spomenuti da imamo pratnju za iznemogle, oni koji padnu ali i pratnju policije pored standardne i dvojicu na montićima. Momci su se zaista pokazali iako im baš nije bilo lako, vidljivo u Sunčanom Selu gdje smo ručali.
Prođemo Gabajevu G. i za Molve, tu bi trebala biti i Čingi Lingi čarda, ali nemože se osmatrati okolica jer samo jedan pogled na vuru da vidim brzinu, koliko smo prošli i prosjek već sam bio u zadnjem kotaču zbog selektivne vožnje. Od sada samo vozim, baš me briga za takve sitnice i nema turističkog zjakanja. Molve, Drava, prek mosta, projektant od mosta napravio breg, pa stisni pedalu ako nećeš zaostati, most je odnio žrtvu, onog koji se "fraj" vozil. Ulazimo u Repaš, hrastova ko šodra u Dravi, promjer sve prek metra, da mi je samo hektar te šume mogao bi reči da sam bogat. Inače je po međudržavnom dogovoru CRO-Mađarska trebala se na području Repaša izgraditi HE.
Idemo dalje, Ždala, Novački, Gola /carina/, cesta veoma dobra, ravna, usput kupimo zaostale i ostavljamo ih. Negdje oko Gole u daljini se nazire crveni dres, nisam siguran ali to bi mogao biti Škec. Kad smo se približili, nazire se natpis na leđima BEDNJA i ispod HR. E Stankec je kihnul, uzmemo mi njega pod svoje i nastavimo mirno peglati skoro pravocrtnu cestu.
Kad najednom se moj stakleni psihopata iz žepića javi: šta čekaš, skoči, jurni. Neznam koji ti je vrag odgovaram ja staklenoj kugli. Sad skoči, zapišti tankim nervoznim glasom. Pa ne budali još smo daleko do cilja, Hebeš cilj, Stanko je u pitanju, sjećaš se jedne Novogodišnje trke u Vžd kad si ga ostavil 5 minuta ali si u raportu napisao da ste zajedno ušli u cilj i posebno napomenul njegov rezultat u Zofingenu. Dobro, a kakve to veze ima sad s ovom trkom, odgovaram. Pa za to nije ni zahvalil ni pivu platil. No, dobro ja nisam zlopamtilo. E sad češ skočiti ili ti više neću pomagati u ekonomskim zavrzlamama. Zaključim što se mora nije teško. Jurnem ja na čelo kolone i udarim tempo 44 km/h, ide ko po loju, iako me lijevo koljeno kolje, dok se iz njega ne dimi, dobro je. Vozim nekih 3 km, pustim malo da se i ostali uključe i bacim pogled unatrag, Stankec na 30 m iza kolone, nemože nas pratiti. Dubokim glasom se javi moj mučitelj: " to stari takvog te volim, biće još nešto od tebe, za par godina"
Ja pak si mislim, eh Stankec, jedna piva.
I tako mi do Gotalova, zavijutka preko Drave, most i uhvati me nostalgija, Drava se ljeska sa svojim malim valićima na suncu, dao bih ko kraljević konja za Dravu, ne čak i svoju kristalni kuglu /samo probaj-odmah se javila/, tužno bacam zadnji pogled na Dravu i spazim ribića kako na kraju šodranog spruda peca, ej taj zna uživati a ne ko mi koji čistimo arterije domačim drogama. Botovo, kad sam bio mlađi vozili smo Dravom u čamcima Titovu štafetu od Borla do Botova. Bili smo sjajno društvo, puno ih je otišlo u bolji ambijent a ondašnje ljepotice danas su bakice.
Eh, što ti život, danas si sve a sutra ocvala ruža.
Od Botova do Drnja, brzo, a onda Peteranec, tu smo, ovu cestu poznam toliko da mogu žmireči proći, sad samo vrtim od prvog do trečeg mjesta u koloni, domači dečki iz BK Rotor pripremaju taktiku a i moj psihopata od kugle sve je glasniji i javlja se u ritmu tam-tam bubnjeva i brunda: idemo, IDEMO. Sad mi je bilo dosta, pa i ja dreknem, ako se ne smiri da ću ju baciti na cestu. U trenu je umuknula. Skupili se Rotorovci i krenuli prerano, prođemo Peteranec, Koprivnica, uđemo u ulicu M. P. Miškine.
Miškina je rođen u Đelekovcu, seljak, pjesnik / Oče Naš i Crveni Makovi/ član HSS-a, odveden u Jasenovac 1942. Kad je pokrenuta kampanja da ga se oslobodi, denuncirali ga kod Pavelića, njegov stranački kolega Kraljić i župnik Pavunić i Miškina je za mjesec dana nestao.
500m do cilja, ostali smo "Rotorovci" i ja, prvi semafor-zeleno, 300 m do cilja, ostala dvojica i ja, držim lijevog /Radmilovića/, moja staklenka sad već piskutavno-promuklim glasom navija: idemo sad stisni, što čekaš.
Drugi semafor , crveno i kolona auta, sad pokaži što si naučila od Merlina, kugla je navodno njegova i ja sam ju naslijedio čudnim putevima obiteljskim veza. Misao mi još nije zamrla u neuronu, a ukaže se zeleno, kugla zna unaprijed što si ja zamislim. 200 m do cilja, skrećemo udesno, jedan auto, Radmilović i mi/sad smo u tandemu, ja i kugla, ona navija, zavija ko vatrogasna sirena, lupaju bubnjevi, kugla me i lupa po rebrima, ali se ne bunim.
U toj kakofoniji obilazim auto desno a Radmilović lijevo, suzilo mi se vidno polje u jednu točku, noge dobro slušaju, Jelačić pa Zrinski trg i cilj. 1 sat i 59 minuta. Od 79, 64 završili a ja 33.
Veselju nikad kraja, ipak sam najstariji, a uhvatila me euforija, ko jednu damu kad je čula radosnu vijest.
To je istiniti događaj ali neću spominjati imena pa će ostati na razini vica. Ispričao mi je taj događaj moj prijatelj ginekolog. Inače, poznati hrvatski par pokušava napraviti dijete, ukratko muče se i neide, ali jednog dana liječnik objavi ženi: imam radosnu vijest. Doktore nemojte mi reči, dama je van sebe, je vi ste gospođo u blaženom stanju. Skoči dama na noge, počne plesati i pljeskati, slično ko i ona dama koja je često na TV. Kad se je malo primirila i došla k sebi, moj pajdaš kaže: imam još jednu radosnu vijest. Dama pozorno gleda u njega, što bi još važnog moglo biti. Roditi ćete dvojke. Dama ijuuuu, znači i od šogora se primilo.
Poslije trke u Sunčano selo, na grah, smazao tri tanjura, da tri /3/ a kuhar kao da ga je neko preselio iz Provanse, korpulentan i brkat. Nije bilo pive, no brzo sam bio doma pa na ladno pivo iznutra a iz vana na svako koljeno led.
U svakom slučaju zahvala BK Koprivnici za ugodan dan, a i takmičarima posebno BK Rotor koji su na montičima odvozili trku.
Slike Lijevo Relja, desno Bogadi
Zadnja izmjena ( Nedjelja, 25 SEPTEMBER 2011 06:53 ) Triatlon Rajhenburg
Odmah na početku komentar, kako se organizira utrka bez namještanja, muljanja, pače i priznati rezultat gostiju. Jakovci su promašili izlaz iz vode za registraciju sa čipom. Naknadno im je priznato, iako su otišli, jedan je proglašen i dobio je zasluženo medalju.
Jedina je bila greška što prvaci nisu dobili zlatne medalje, za to sam ja kriv jer sam nenamjerno dobiven paket od sponzora zamijenio sa paketom u kojem su bile medalje i kad sam došao doma bio sam slavodobitnik sa 10 zlatnih medalja.
Skratka po slovenskom,bil sem prvak po sveh kategorijah.Prijatelj Roman, sori.
No blo je problema sa hrvaškom carinom. Objasniti u noči na mini graničnom prijelazu toliku količinu zlata, kakav triatlon, čak i kao privatna osoba nemožeš kupiti vani zlato i uvesti, jedino putem vanjskih fondova. Isto kao i državne obveznice, dakle ko ima slobodne lovice neka kupi državne obveznice, ne američke nego hrvatske jer je prinos 6,2 %, to nijedna dionica ne nosi.
A, da uspio sam izmigoljiti sa medaljama, samo kak ih sad vratiti ?
Dakle, opći dojam za organizaciju utrke + 5, posebno zahvaljujući kolegi Romanu Blatniku koji aklamacijom treba biti predsjednik kluba. Operativni dio trke tekao je kronološki bez problema, tu treba spomenuti da je Roman preuzeo palicu vođenja trke tj mikrofon u 12 sati i nije prestao govoriti, upućivati a i navijati do proglašenja, pa do zabavnog programa oko 19 sati kad smo mi krenuli domu. Mislim da mu se grlo dobrano osušilo, no tu je pivo malo pomoglo.
Utrka je zakazana 03 09 2011 u mjestu Brestanica, supersprint, vrijeme idealno, vruče, sunce pripeklo, štart u 14 i 30 u olimpijskom bazenu. Takmičara i previše, na čelu sa slovenskom elitom, Kovačić, Seme....., takav je bio i poredak. Ja sam spušten u nižu mlađu kategoriju i da nije bilo Dikona bio bi u V-3, gdje po godinama i spadam.
Brestanica, pitoreksno, idično mjesto, šumarci, stisnuta između niskih hribi, bic i tekaška staza, valovite.
Bazen, osam takmičara u mojoj stazi, plivanje 300 m, start, pustio sam sve ispred sebe da u miru mogu plivati, tak sam bio najstariji i nagrada me je već čekala a i plivam sa rukom i pol. Kad imam jednu ruku šepavu. Voda mi je bila malo mutna, slabo vidim a učinilo mi se da vidim i šarane, pa nisam ni primjetio da sam ostao sam u bazenu. Nije mi jasno zašto nisam na 200 m izašao van iz bazena to nitko ne bi primjetio. No pošteno sam otplivao zadanu rutu, izletim iz bazena a sudec me pitao: sem prišel plavat ali kopat. Neki veseljak ko i ja.
Brza tranzicija, bic i navijanje Romana: dajmo Teo, ajd kad su navijači bili naporni, stignem neke na bicu, čak i pretičem, no na trku sam opet sve pogubio, pardon dve curice sam prešao, hm da je bilo još par kilometara trčanja bilo bi i nekih desetak momčića pređenih. Taman kad sam se zagrijal, Roman je rekao da je trka gotova. Onda smo prvo udarili po kolačima i voću, pa prešli kod jedne zgodne tete na mesnate izdelke uz dodatak pive. Ekipa Stiplošek, Čižić , Dikon i mi. Nažalost, Mirko je imao izlaz do određena vure/ žena/ i otišel je ranije a za tombolu je njegov broj izvukao Authora, žau, ga ni blo pa je glavni zgoditek dobil Mladen.
U intermecu do proglasitev, praznili smo čaše, ja sam zalutao na postolje a na kraju su bili proglašeni najmlađi i najstariji učesnik. Dobar promotivni potez, koji smo mi u Hrvatskoj imali ali ničim izazvanim odustali smo od tog proglašenja.
Najmlajši licencirani /12/ je dobil koristan dar a ja Kraljevsku peninu, pa u vinoteci sad imam, Zlatnu i Srebrnu Radgonsku peninu i Kraljevsku peninu. E sad fali još carska.
Na fotki dolje, svjetski prvak u trostrukom ironmanu na postolju sa nama, ako ga netko ne poznaje, obučen je u žute tajice i crvenoj kapici.
Zadnja izmjena ( Četvrtak, 15 SEPTEMBER 2011 08:08 ) Mea culpaMea culpa, mea culpa, mea culpa Maxima, cogitatione, verbo, opera. Nema mi druge da se i ja preobratim, a ne nije to lako, da je lako, bećar bi bio svatko. No otići u crkvu, tamo nešto mrmljat i mumljat, nema veze što se nezna liturgija, čak ni "Oče naš " izmoliti, bitno se postaviti u prvi red i sve što su kroz tjedan loše učinili, na nedjeljnjoj misi sve im je oprošteno. Tako barem neki misle. Mea culpa, to je osobno, pa stoga tražim oprost za sve što sam napisao. A bilo je tu svega a i svačega, no najviše istine. Da, samo je istina protjerana iz ove države. No počnimo sa ovim cirkusom sa "švicarcem"-članak je bio o njemu i norveškoj kruni, a jedan poznati kolumnista radi u važnoj financijskoj instituciji, samo je ovlaš spomenuo krunu i najavio traktat o njoj, međutim ja nisam ništa pisao dalje o toj temi pa nije ni on, mea culpa. O INI, o formiranju cijene, prastara stvar, vučem ju barem dvije godine, sad zadnje poskupljenje, 09 08 2011, a barel pao sa 118 $ na 105 $, mea culpa. O našoj ekonomiji,nema više smisla lamentirati,mea culpa. O Narodnoj banci,čijoj?, mea culpa. A, da, ima pjesma koja se često po našim goricama pjeva, "Još Hrvatska ni propala dok mi živimo", a može se i kontrirati sa "Ja sem Varaždinec, Varaždinec-recimo "imel jesam tristo jezer pa mi je neko zel, mea culpa. Možda ne bi bilo loše i da budem aktualan. Navalili neki pisat kako je premijer otišla na godišnji, pa u čemu je problem. Kad se radilo danonočno, sad je red da se odmori. Sitna digresija, kad sam spomenuo izraz danonočno u duhu Petrice Kerempuha, prestao se koristiti za sve vjekove, mea culpa. E tako godišnji odmor, sad sigurno imamo rast BDP-a za 2 %,jer toliko može naš prisiljen turizam donijeti, možda prije turizma mala digresijica, po cijelom svijetu Vlade panično održavaju izvaredne sjednice, mea culpa. Naš turizam trpi tešku presiju, jer je ipak bolje kod nas nego gdje orkenstralno sviraju metci oko glave. I tako ničim izazvani turisti umjesto Grčke, Afričkog Sredozemlja došli k nama, pa je turizam u BDP-u sa nekadašnjih 12 % skočio na 20 %, što i nije loše, ako ima love. No prije mea culpa, jer je baš Grčka vozila u turizmu sa 20 % učešća u BDP-u a to u ekonomskoj teoriji zvoni na uzbunu,kod nas netreba ništa zvoniti kad su naši stručnjaci danonočni pa znaju u svakom trenutku što se događa,bitno da imamo veliki dolazak turista, ali love nema, mea culpa, možda ona zgodna teta pomogne sa svojoj pjesmicom: "Lova,meni treba lova..,mea culpa. E sad prije nego se pokajem, ide sitnozor od Petrice, hm, kak da počnem. Ovako ćemo, mene postave recimo na priliku kao direktora Hrvatskih državnih šuma, da sad je jasno da neću gristi ruku koja te hrani, ako sam poslušan i sve što ide u tu mimikriju čeka me napredovanje bez obzira na moje dvojbene moralne kvalitete. Točka i ne kajem se. Kako sam ja ipak malo lupnut u glavu, a spomenuvši šume, nezaobilazno mi se nameće pitanjce kao nekakvom poduzetniku, čemu ja plaćam neki doprinos za šumu kad to nije ni moja djelatnost a ni ne živim od šume. Ovaj pasus nema nikakve veze sa glavnom potkom članka, ali ima još da moram plaćati spomeničku rentu, pa turistički doprinos a o turizmu znam ko i Marica o.. , pa nekakve komorske doprinose, jedan, drugi, treći. Sad mi u zadnji ćas padne misao da možda zato nas izbjegavaju investitori, jer sve pobrojano to se u EUluxu zove porez na zrak, ljepše zvuči nego porez za budale. Ponavljam ovaj odlomak uopće tu ne spada ali vrag mi nije dal mira pa su me šume zavele. Vraćam se na pravu stranputicu, kao direktor šuma ubace me u neku komisiju u kojoj sam bio da zadovoljim gazdu i donesli smo odluku na njegovo zadovoljstvo a ja sam siguran da ću u skoro vrijeme napredovati, dakle sve je to fikcija. Ako još neko sumnja da to je danas model, napredovanja a ne stručnosti, mea culpa. Sad bi tu trebao biti zucker kommt zuletzt, da nebi, nema mikrofona da se u njega ne spomene kako smo izvrsno poentirali i potpisali toliko važan predpristupni ugovor za EU, zadnje je bilo sa Neretve-Trka lađa. Meni kao kritičaru ipak je drago, kad će doći dan pristupa, da će nam gaće spadati svaki čas. Naime, biće puno vjernih kopija slučaja Dajle, možda je to neko krivo upisao toponim, po meni bi to trebalo biti: Dajte, Dajte, pa Dajte. Biće samo 27 tražitelja, potencijalnih, plus Vatikan. Ko ne vjeruje, neka se uvjeri u slučaj Mokrice, a neki se brzo trebaju probuditi od danonočnog rada jer Sud u Strasbourgu s takvim slučajevima nema ništa on se brine samo o ljudskim, osobnim pravima. Slučaj Dajle, eh sad su svi krivi samo ne oni koji jesu krivi. Neko će reči pa kaj mu je opet sunulo u glavu, misleći na mene, ništa podbogommilim, samo me smeta da o materijalnim dobrima govore oni koji bi trebali prenositi nauk onog koji se patio i mučio da bi danas imali u što vjerovati, koliko je meni poznato na priliku ništa nije govorio o zlatu i kadifi,u afirmativnom smislu. Njegovi poštovani zemaljski namjesnici su tu da se brinu o stanju duša, rimokatoličkom životu i da im objasne da nakon smrti čeka Raj nebeski a ne da Crkva bude najveći poduzetnik u državi i to još van PDV sustava. Zato sam ja tu i ostali porezni obveznici, brine me da se mora plaćati porez na nešto što prije dvije tisuće i nešto godina nije utanaćeno. To je i odgovor zašto se prtljam u Dajlu, sve će to narod platiti. Naime treba neke podsjetiti da je na podmetačko pitanje Pilat dobio odgovor: Caru carevo a Bogu božje, a farizejima ništa i na prvoj instanci je Isus bio oslobođen. Da Pilat smiri podivljale farizeje dao je na odluku narodu a on oprao ruke. O nikakvim Dajlama nije bilo govora. Ponovimo gradivo, mea culpa, Dajla je darovana u početku, nije zarađena, skraćeno, došli oni iz šume i 1947 je uzeli i tako bi bilo do 1973 kad nisam ja pošo u JNA, mislim da je bio srpanj,kad se zakuhalo na granici kod Gorice. O tome se malo zna a ja sam samo živi svjedok. Došlo je do mobilizacije, služio sam vojsku kod privatnika, tako se to onda zvalo, na Plesu. Po nastupu cirkusa između Italije i Juge, Broz je naredio da sve što leprša od phantoma F-4 preko granice da se sruši i za tu namjenu prebacio dvije eskradrile iz Batajnice u Pleso. Rezultat nije bio međunarodni sukob ali nekolicina vojnika i oficira je stradalo. Kod montaže raketa na MIG-21, jedna raketa je na stajanki aviona poletjela i ubila vojnika i nekoliko ozljedila i na kraju svog leta ubila ženu u polju. Istovremeno na nočnom letu Mi-8 cijela posada izginula i dva helikoptera uništena. Treba reči da se u slučaj "Gorice" NATO nije mješao a nisu ni Rusi. Dogovor je pao između dviju država u malom mjestu Osimo, potpisan je ugovor 10 11 1975 a počeo je vrijedeti od 11 10 1977. Spomenuta je između ostalog i Dajla, to su zadnji centimetri Zone B kod Novigrada. Italija je spasila obraz i dobila zadovoljštinu za otetu imovinu, plativu u nekoliko rata, navodno da smo još nešto dužni ali u to se nebi štel mešati. A Juga je dobila par tisučica tona šenice koju je Broz zamijenio sa Rusima za onda izvrsne MIG-ove 21 i jednog je prijavio da je pao i razbio u sitne detalje do neprepoznavanja, Rusi su ga tražili natrag, no on je završio kao najnoviji izložbeni model u SAD. Povijest Dajle ide dalje, imamo državu, za potrebe izbora vraća se Dajla, kome, nekih 400 hektara, 60% je rasprodano i lovica je zamirisala, koliko je poreza naplaćeno neznam. E, sad je nastao cirkus, to je poznato ali dugo vremena nije bilo poznato da imamo Zakon o upravnom postupku i član 128 pa država uzima sve natrag i lovu i Dajlu. Pade misao na moju bistrinu, ja bi sad bio najbogatiji amerikanac u Parizu da od svih svojih veza,naravno ženskih zatražim da mi sve vrate a i od nesuđenih punica,mea culpa koliko je cvijeća uručeno za kratka zadovoljstva. Vraćam se ja poslije crnih misli na svetovnu i svetu Dajlu. Inače tražioci prije države tražili su to isto, Dajlu a lovicu na neki račun u Njemačku, malo je da je čudno no kad je Vatikan u pitanju onda nije, ljepše zvuči recimo račun na Virgin Islands. Šalu na stranu ,mea culpa. Moram biti pošten i povijesno korektan, nema Vatikan ništa sa spomenutim otocima, možda imaju ali ja to neznam, mea culpa, no imaju sa bankom Abrosiano na Bahamima. Pavel Kazimir Marcinkus, nadbiskup, ako me sjećanje dobro služi, za to imam pamet ali ključeve od auta svaki dan tražim, mora da je to božja kazna. Spomenuti je bio treči čovjek, državni tajnik /nema veze sa Grahamom Greenom i nisu u rodbinskoj vezi/ Vatikana i predsjednik Vatikanske banke 1971 do 1989, usput je i direktor banke Abrosiano u Nassau / Bahami/ koja je propala,pa se tu spominje neki Roberto Calvi , pa Mišel Sidona a novinar koji je to otkrio Pecorelli, platio je to životom Ukratko, arčibišop je dobio premještaj u Chicago jer je bio amerikanac, malo ga je FBI ispitivao,no Roberto Calvi je kao strugnuo sa lovom a nisu je našli a njega jesu, 1982 kako visi ispod jednog londonskog mosta, ironije li zove se Blackfriors iliti po domačem crni fratri. Poštovani gospodin Sidona, o njemu neznam ništa, samo znam da voli održati datu riječ. Članak bi možda bio jadan, da mi nije u pomoć pritekao sam papa, izjavivši u Zagrebu: "Ne dopustite da vas zavedu privlačna obećanja lakog uspjeha, ne popuštajte kušnjama da se potpuno pouzdate u u posjedovanje, u materijalne stvari, odričući se se slijediti istinu koja ide dalje poput visoke zvijezde na nebu, kamo vas Krist želi povesti." Možda sam nešto krivo shvatio ili nerazumijem ovozemaljske probleme, pa za kraj, mea culpa. Zadnja izmjena ( Subota, 16 NOVEMBER 2019 13:42 ) Jubilarni triatlon blizu STUBICE
Gornja Stubica, 10 jubilarni Zagorski trialon, 17.07.2011
Trka za državno prvenstvo i kup natjecanje.
Na trku sam krenuo sa osvojenim kupom u triatlonu, jubilarni peti puta zaredom i pet različitih disciplina državnog prvaka, opet jubilarnih-pet. Stoga ću danas narušiti slijed još jednom disciplinom prvaka.
Skromnost mi nije vrlina.
Do Stubice vozim prazne glave, potrošio sam povijesna događanja, ne ratujem sa Turcima a i za ekonomiju, baš me briga. Kad oni koji uzimaju solidne plaćice,ne zanima, da nam privreda ide u pogrešnom smjeru. Ponašaju se po uzoru "udri i razbij". Model prazne glave rezultirao je da sam bio brže u Stubici ,nego inače.
Organizacija trke, kak se očekuje, suci su bitni, jedan mi je nedostajao koji me bodrio kad se trči,odnosno plazi prema lipi-Japec Leo, klopa dobra, malo pivice i četiri krem šnite. Jedna za mene,jedna od Lea i dvije za nekakve dresove po koje me slao Željko i na kraju ih nisam podigao jer je netko bio brži.
Treba spomenuti da je Dikon došao na trku bicom preko Sljemena, a kako na stranicam HTS nema ni slovka, napraviću grešku,ubacujući i antidatirajući podatak da imamo dvojicu u triplu ironmena-Dikon i Setnik
Trka,za razliku od drugih počinje u autobusu, pa malo namočimo noge kod ciglane, skočimo na bic, pa preplivamo dva brežuljka i na kraju se srmoglavimo na uzbrdici prema Gubec operi tj lipi zvana Gupćeva, i u trenu smo kod Neše tj u cilju. Na kraju završimo na kalvariji kremšnita.
Zadnja izmjena ( Ponedjeljak, 08 AUGUST 2011 17:31 ) THE RUN DOWN
Pondelek 25. 07. 2011
Budim se u 4 sata, a još sam u petku.
Petak je dan za m......, kraj tjedna, da ćovjek dođe malo k sebi i da bude pri sebi.
Ali ne, biblijski potop, prvo američki Kongres, nisu se dogovorili, pisao sam ja prije nekog vremena što znaći dolar i EUR.
Drugo, da li u našoj državi išta više vrijedi i da se možeš osloniti na pravu informaciju. Petak, naša Burza, vrijednost Zabine dionice pada strmoglavo, panika, a ustvari je trebala rasti. Na kraju dana majstori izračunali da je Crobex pao 5 %, he, he, he, rekli bi počelo je ali još nije.
Zanima me kakvo će biti
Excange trade fund, koji u svoje indexe unose i Crobex.
Na kraju kak će reagirati prevareni ulagači.
No ipak je ponedelek, malo sam došao k sebi i bacim oko na istočne Burze, kad se prve otvaraju, zanimljivo sve je u crvenom,Kina Japan Australija. Lijepo a što nas još čeka.
No smeta me što na ekranu svaki čas bljesne THE RUN DOWN.. Komentatori komentiraju a svaki čas bljesak,
Dam si truda da vidim naše pokazetelje, ekonomske.
THE RUN DOWN.
Tjedan je lijepo započeo. Vjera i vjerovanje
Prve nedjelje u 7 mjesecu hodoćešte vjernici iz Varaždinskih župa u Mariju Bistricu,zajedno sa nekim djelovima Međimurske županije. Krivac je rijeka Drava koja je svojim nekadašnjim tokom tekla više sjevernije pa su neka mjesta bila pod jurisdikcijom varaždinskih župa.
Ove godine je 322 hodoćašće i običaj je da poslije mise u varaždinskoj katedrali u subotu, 2 sata ujutro krene pješice do svetišta. Ostali u nedjelju,kako koji, ja sa bicom
Sljedeće nedjelje bi trebali doći zagrebčanci-evropčani,no oni su prije par godina odabrali "povoljniji termin" u 9 mjesecu da im nebude vruče. Ove godine idu 11.09.2011,to bi im bilo 280 hodoćašće,no uništili su tradiciju,svojih predaka. Mislim da su termin zadržali Gračani i Remete.
U obitelji moje mame broji se 322 pohod na Mariju Bistricu a u očevoj ne,prvo jer su se dotepli iz Tirola preko Novog Bečkog Mjesta/nisu mogli bez Drave/ a drugo nisu baš bili preveliki vjernici iako ih skoro polovica po generaciji bila u popovima a ostali u vojnicima i produktivnim poduzetnicima.
Zadnji daljnji rođak banjalučki biskup mons. Alfred Pichler,umro je 17.05.1992. Otac je želio otići do njega ali određene službe Yuge pazile su da se takvi kontakti izbjegnu,mons. je bio dvije godine u strogom zatvoru, a otac na Križnom putu jer je bio u neprijateljskoj vojsci /ćato-domobran/. Povijesna protuvrijednost zarobljenog domobrana bila je vrečica brašna. Otac je želio da se ode na sprovod a bila je 1992. Hm,moglo se prijeko,da sam tada znao za lukrativni biznis s naftom.
Inače je i moj otac bio na zapisu za popa,mama ga odvela u sjemenište i kad je spomenula prezime,upisničar je hladnim glasom upitao ko vam je taj i taj a odnosilo se na očevog bratića. Čovjek dobar ko kruh ali je prerano pokazao hedonističke potrebe,pa su ga izbacili. Tako je moj otac neslavno prošao na razredbenom ispitu..
Netreba biti ni vjernik a održati tradiciju,okruženja u kojem živiš,obitelji a najviše da zadovoljim duhovnu obvezu prema majci,za sebe,da znam odkuda sam i kamo idem,što ostavljam. Zakon fizike nas je sve izjednačio,nitko ništa ne nosi sa sobom.
Majka mi je bila predani vjernik,vjerovala je u sebe i svoje postupke kao i ja,samo nisam vjernik kao što Crkva tumači svoje dogme. Crkva nam je bila bolja za vrijeme komunizma nego sada,malčice je skrenula.
Majka je znala poslije napornog rada,cijeli dan,našla snage da ode po utjehu na večernju misu.
S takvim mislima krenem prema Mariji Bistrici,uzeo sam jedan sendvić i jednu energetsku čoko-bananu,2 litre dravske vode,to ju ja tako zovem a ustvari je to voda sa Ivanščice,podzemne vode teku od nje prema istoku. Samo na tu vodu dajem maksimum,pa ju i natrkama trošim i mix K,Na,plus jedan domači proizvod.
Krenem preko New Marof City,malo duža relacija ali manja brdovitost,usput sam bacio pogled na naše varaždinbrežne gorice,pitoreksna valovita zelena boja osunčane jutarnjim suncem,pa sam iskoristio dar prirode za kratku sunčanu jogu. Okrijepio sam dušu i tijelo,i bio spreman za nove podvize.
Spustim se sa Vžbrega,prođem Bednju,trenutno se uređuje most. Nekad su na tom mostu bili u prirodnoj veliči kameni sveci,ali došli su oni 1945 iz šume pa su minirali našu prošlost. Prošunjam se kroz Marof da me ne vidi urar kod kojeg imam staru vuru na popravku / na klatno i utege a u obitelj ju donijela očeva baka kao miraz/ u Varaždinu više nema majstora koji ju zna popraviti. Ta vura jedino što je vrijedno ostalo,svu imovinu su braća iz šume odnijela i raznijela. Klaonicu u Ivancu i dvije mesnice,nisu vratili. Posebno mi je žao za zlatnim satom na lančiću koji se generacijski prenosio a odnio ga oficir oslobodilačke vojske. Sad taj oteti sat nosi neki snob koji živi u otetoj vili i hvali se da mu je to sve ostavio neki predak-zvan šumski..
Malo stisnem pedale i evo me u Podrutama kod firme BBS,ne radi,propala,ali su vlasnici umjesto recikliranja PVC ambalaže vjerovali i bili uvjereni da se bolje baviti recikliranjem državnih novaca na svoje privatne račune,čak su se i poslužili sa 20 miliona kn Varaždinske biskupije. Ekonomskim riječnikom rečeno,Biskupija je dala u dobroj vjeri novac a ovi iz BBS su vjerovali da je za taj novac najbolje izgraditi novogotički dvorac u šumi kod Ljubešćice bez ikakvih dozvola.
Izgradili su stariji dvorac po izgledu nego što je Draškovićev u Trakoščanu. Doduše od dvorca u Trakoščanu su napravili luna-park,toliko preinaka da više nema razumljivog graditeljskog smjera. Kad si u engleskom dvorcu dave te sa nepostoječim duhovima i tajnim prolazima,falabogu, u Trakoščanu su prolaze tajne zazidali,da turisti što manje vide. Jedino je na tom dvorcu ostala obrambena kula gotička.
Pa ako se neko zaželi istinske gotike pravac Pariz,crkva Notre Dame ili katedrala u Chartresu,prava ljepotica a ako niste pri lovici ranu gotiku možete vidjeti u šumskom ambijentu Ljubeščice,zvoni dvaput-Bešenić. Što ćeš kad bi prekonočni tajkuni iz opanaka u vlastelinsku svilu i kadifu.
Okrijepljen duhovnošću naših pregaoca,prođem Budinščinu i ubrzo je Konjščina,nekad Selnica i poznata bitka iz turskog zuluma. Opet Zrinski 1545 rasfrčakao Turke kao i 1542 kod Vinice/arboretum/
Za razliku od nekih bitaka koji će se ovih dana slaviti,naročito one kad su Turci napustili bojno polje onda su neki jurnuli i pokupili plijen i proglasili junačkom pobjedom. Ova kod Konjščine bila je bitka filmskog zapleta.
Turke je vodio Ulama beg,bosanski paša,sa poznatim begovima iz Bosne ali i iz sanđaka Požege/Hrvatska/ na čelu sa Murat begom,neki podaci tvrde do 10 000 ljudi,vraćali se sa pohoda po Kranjskoj,opljačkali stoku i u roblje vodili djecu od 10-12 g.
To je isti Ulama beg koji je opsjedao Đurđevac 1552 pa se uplašio ispaljenog picoka iz topa i legenda kaže da je pobjegao glavom bez obzira.
Kad su zašli u varaždinski kraj pratio ih je Wildestein sa 700 konjanika a Zrinski je u međuvremenu okupio i osigurao još toliko konjanika i oko 500 pješaka na brzinu dignutih. Stigli su Turke kod Selnice,Turcima nije bilo do bitke jer će izgubiti smisao pohoda a našima i nije odgovarao otvoren sukob kad ih nije bilo za tu varijantu. Pa je Zrinski utanačio sa Ulamon da se mejdan dijeli sa 100 naprama 100 momaka i završni dvoboj, ko pobijedi nosi opljačkanu imovinu. Za taj dvoboj određen je Turčin Španaković/prezime mu je tvrdo hrvatsko/ zapovjednik Kamengrada, po predaji visok i jak momak i poznati mejdanđija, do sada sve dvoboje preživio a s naše strane Štef Šegović.
Kad je započeo mejdan,janjičari su bili uz Ulamu a ostali iz pohoda Turaka,Morlaci,Vlasi Srbi i ostali,razmili su se po kraju.pa su pljačkali iliti kokošarili. I u glavnim bitkama oni su bili u pozadini, nisu ih Turci baš ozbiljno uzimali.
Mejdan je bio kod kaštela Selnica,Turci su glavninu utaborili na brijegu/današnjem groblju/ a naši na brijegu,prije nego se spustimo u Konjščinu dolazeći od Marofa. Prije glavnog dvoboja Španaković da pokaže počast junaku Zrinskom,prvo mu se poklonio a onda ga zagrlio.
Štef je obavio svoj zadatak,a Ulama je pogazio datu riječ i naredio prekid primirja,naši hlebinci bili su potpuno iznenađeni i nepripremljeni pa su pješaci uzmakli u šumu,konjanici za njima a Zrinski Wiidenstein ostali sami i vodili sami boj,kad su Turci ubili konja pod Zrinskom,obojica su potrčali u kaštel a Wildensteinu u oklopu pao u jarak sa vodom i utopio bi se da ga /opet jedan Štef/ Baletić nije za bradu izvukao. Taj podatak je neki harlekin zapisao,istina je da ga je izvukao već dobro napitog vodom sa čakljom.
I dok su Turci kidisali na kaštel,oko njega su bila tri jarka sa vodom i uzak prolaz do kaštela,našli su se u klopci,sa brijega se sjurila naša ekipa i udarila sa leđa neoprezne Turke,pridružile se i snage odbjegle iz šume i na kraju provalili oni iz kaštela. U tom metežu Ulama napušta sa svojom osobnom gardom bojište,ostavlja roblje i preko Stubice/koje,neznam/ put prema Banja Luci.
Naši se dohvatili plijena,stoku podijeli a djecu vratili u Štajersku. Vjera i vjerovanje je pobijedilo.
Poslije joge poduplao sam ugođaj duše i tijela,povijest je majka budućnosti.
I eto vidim toranj crkve u kojoj je čudotvoran kip Majke Božje. Kip je potpuno crn,pougljenjen,baš za provala Turaka,sklanjam i zazidan u zid crkve. Kod paljenja sve drveno je izgorilo a kip nije mogao jer nije bilo otvorenog plamena ali zbog visoko temperature je pocrnio.
Prvo sam u crkvenoj trgovini kupio svijeće,pa u crkvu oko oltara tri puta. Prisutni su svaki za sebe mrmorili molitve a ja sam napet čekao da neko ne zapjeva Majku Božju Bistričku. Nije trebalo dugo čekati,crkvom je razlijegao duboki muški glas,a večina žena prihvatila tu pjesmu:Majka Božja Bistrička,moli se za nas,mi smo tvoji putnici,blagoslovi nas,tog trenutka suze su same došle a i poriv da pobjegnem iz crkve.
Ta Marjanska pjesma vraća me u ranu mladost kad sam nanizao 5 godina, ustajanje po mraku/3 sata/šinobus,Zlatar Bistrica, pa 5 km pješačenja do Bistrice i onda u crkvu na zavjetno kruženje i sve ostalo.
Posebno pamtim hodočašće,mučan trenutak kad se pjeva spomenuta pjesma,crkveni zrak ispunjen tonovima i oštrim mirisom ljiljana a moja mama na koljenima oko oltara, ja kraj nje cupkam s noge na nogu jer po koljenima se ne juri. Ondašnji osjećaj krivnje i grižnje savjesti,ni danas me ne napušta. Hodam uz nju kao da ja moram paziti da ona pati,najrađe bi da izjurim iz crkve i da se više u nju ne vraćam.
A čemu tolko patnje,kad je mama bila dobra ko kruh. Te godine sve moguće nevolje se sručile na nas,otac je bio zaposlen u Kalniku i izgradio solidnu karijeru,predsjedik Radničkog savjeta,voditelj Tehnološkog parka,kak bi se reklo danas,udario temelje Podravke-1952 izgradio pogon za marmeladu.
Sve to lijepo napustio i otišao u privatnike
Koliko je bio važan za Podravku,trebao je biti glavni učesnik proslave 40 godišnjice pod organizacijom Mike Špiljaka 1987 g. Tri mjeseca je vitlao tajnice Špiljaka da će doči,na kraju nije išao.
Odluka da ode u privatnike 1956 g bila je normalna s osnove da je bio u slijedu peta generacija u poduzetništvu,ali loše tempirana na političku situaciju.
Greška je i bila što je okrenuo komunjarama leđa,pa su pričekali kad mu krene. I krenulo je ali i poreznici krenuli i stisnuli pa se moj otac koprcao jadan u žvrnju boljševičkih metoda vlasti. No to nije bilo sve,preko mene otvorili su pitanje učešća oca u ll svjetskom ratu.
Dakle jednog dana,prozove mene u razredu,razrednica partizansko đubre,nisu svi bili takvi, u životu sam naišao na partizane,koji mrava ne bi zgazili i dali bi ono što sami nebi imali.
Ajde ti Pihler,diž se i ideš na Općinu i prozvala je još jednu curicu. Djeca iz razreda su pitala kud to idemo,a partizanski vampir izlane,imaju čudna prezimena pa je neka provjera. Od curice je bilo najhrvatskije prezime da nije hrvatskije moglo biti. Danas bi se za to reklo-segregacija. Iz našeg razreda nas dvoje i iz paralelke još jedan dječak i pravac Općina prvi kat na Vojni odsjek.
Prvi puta to sad spominjem i nikad nas troje nismo o tom ispitivanju razgovarali iako smo se svakodnevno vidjeli. Bila je to autocenzura,a simptomatično je bilo da nas djeca iz razreda drugi dan nisu ništa pitala.
Idući prema Općini tj našem varaždinskom vodotorbju,slutio sam da je to neka prljavština,već prezimenom je to dalo na znanje.
Nićega se ne sjećam,da li smo razgovarali putem,ko je prvi ušao u kancelariju,koliko je to ispitivanje trajalo, kako smo išli doma, neznam.
Ostalo mi je samo u sjećanju,da sam u prostoriji,sjedim,dvojica KOS-ovaca su u stolicama a treći sjedi na stolu,dominantan i propituje.Nijedno pitanje nisam zapamtio, ostalo samo jedno; gdje mi je bio otac u ratu.
Ja mrtav hladan odgovaran, bio je u domobranima a onda je prešao u partizane, jasno da je to bila laž, kad je bio skoro do kraja u domobranima/ćato/ i za to je odgulio Križni put do Osjeka i natrag u Varaždin. A poslije puta tri godine u kažnjenički bataljun u Zadru i odslužio tako i JNA.
Po mojem odgovoru trojica agenata su se u tišini samo zgledavala, ostali su bez teksta. Ja bi im dao otkaz iz agenture i uzeo šest mjesečnu plaću jer od klinca koji je još umrljan mlijekom po usnama ništa nisu doznali.
Koliko su me još propitivali neznam,kako sam došao doma isto ne pamtim, ali pamtim dramu na licu mog oca kad sam mu rekao da sam bio na ispitivanju.
Nije izustio ni riječ, nijemi pogled u mene,vidim da mu se kovitlaju misli a sjena zabrinutosti i straha prešla licem.
Čovjek koji je bio poznat po hrabrosti, pa i u poznim godinama,nije smogao snage da prozbori neku umirujuću riječ za sina. Možda se u meni tada javio zametak pravde da kojekakvim budalašima volim gurnuti prst u oko, pa makar i namjerno.
I tako je mama išla na zagovor, izmoliti nebesku pravdu kad nije bilo zemaljske. Koliko je to pomoglo, činjenica da smo sve nevolje prebrodili.
Snaga i voljnost kod moga oca bila je velika ali mama je bila još jače volje, imala je vjere i vjerovanje,uvijek ozbiljna i najčvršći stup u obitelji,kad joj sudbina, bolje reči ljubav podarila bračnog partnera sa društvenim manama, služio neprijatelju i sad je još kapitalista.
Tu mrsku imenicu često je upotrebljavala ona alapača-razrednica, kad me je htjela uvrijediti. Ako je imala loš dan onda sam bio kapitalista i moji su bili puni para, a istina je bila da smo često za kruh skupljali aluminijske "pare", pandan današnjim "lipama"
Od mame sam pokupio duhovnost a od oca opipljivu i kreativnu stvarnost. Znao je govoriti, sine kad je posao onda je posao a kad je zajebancija onda je zajebancija.
U poslu je bio perfekcionist i univerzalan, u puno se stvari razumio, a kad je završio posao postao je neprepoznatljiv,čista suprotnost, boem sa Montmartra. Znao je kako pobjeći od stvarnosti,pa mu je sin preuzeo ulogu Petrice.
Dakle vjera i vjerovanje,danas imamo vjere ko šodra u Dravi ali istinskog vjerovanja sve manje. Kroz tjedan šire populizam i demagogiju, lažu, kradu a u Nedjelju u prve redove na misu.
U crkvu više ne zalazim, zbog njih, pa ni u crkvu mog katehete Bone Zvonimira Šagija, osim mog dužnog poštovanja prema majci. |
