Na osobni poziv Sandre krenem u subotu 23.9 na trku afirmativnog naslova. Iz naslova daje  se nasluti da će biti trka u prirodi. Međutim trči se ulicama mjesta. Tvrda staza, frustrirajuća, nije za moja klecava koljena. 
Dolaskom na prijavu, Sandri poklanjam crvenu ružu. Prvi puta sam na toj trci / u kući/, njima je to treće izdanje. Kišica je solidno izvoljevala padati. Pred start u 16 sati smanjila intenzitet. Od kluba nazočan Zvonimir a ja u obleki i insignijama HSV-a.
Od starta Mario predsjednik AK Međimurja, jedan od sponzora i suport trke, drži tempo. Među zadnjima smo. Trudim se da me ne ostavi. Prelazi me u bregu, vraćam mu na ravnici i nizbrdo. Podno groblja uhvati me Acina /Stanković/ depresija, odjednom dobijem na brzini i strugnem što brže i dalje od njega. U momentu sam prešao desetoro. Do cilja kilometar. Ispred mene na 150 metara do cilja, Kotoripski begač /8/. Hajde da se malo potrudim. Ubacim u drugu brzinu sa šperom, noge mi nemaju istu brzinu. Desnom napravim dvokorak dok lijeva zaostaje. Ostao sam bez pametnog diferencijala. Begač me pokuša pratiti. Samo 5 metara. On u svojoj kategoriji M 60 treći. Pratnja na trci, policija, vatrogasci, sanitet i nekoliko oldtimera. 
   Dvojica iz M70 podijeli postolje. Poslije trke veoma dobar gulaš. Za mene dvije porcije sa dodatkom tekućine kompleksnih B vitamina. Tog vitamina bilo je po želji. Medalje nam uručivala mlada članica Općinskog vijeća. Na čestitku sam uzvratio da mi je posebno drago da mi čestita političar. Prisutnima u dvorani moj komentar  bio je smiješan. I meni. Foto sve govori.
      Nema veze sa trkom. Trke u rujnu posebno cijenim, podsjećaju me na neugodne trenutke iz rujna 1991 godine. Tih dana slavim drugi rođendan. Imam foto dokaze i par kila memorabilija, koje su mogle i u meni završiti. Aktualni slučaj-sigurnosni metak.