I dođe taj dan. 17. Ali Ožujak. Put u Ludi Breg, neki ga zovu i Centrum Mundi. Sa 2 partnera. Štef i Njuška su se pridružili na tradicionalno druženje i na opušteno razgibavanje. 
   Na prijavi se odlučim za trku od 4 km. Nije više za mene 10 km, duhovno i fizički rastrojenog. Štef je odlučio suprotno od mene. Ostati pri pivi. A na Milanovićevo sedlanje konja zapjevao. https://www.youtube.com/watch?v=2k7JrauJGJo Jedini na visini zadatka bio je Njuška. Natrčao se za trojicu. Morao sam na to uložiti prigovor.  Članak dva tri osam. Nos im posran. 
   Odluka Milanovića izazvala neviđeni košmarski kaos. Najlakše je danas biti novinar. Info robe ko šodra u Dravi. Ustavni stručnjaci trudili se tumačiti maglovite puteve Ustava. USA Ustav ima par članaka i par amandmana i sve je već stotinama godina neupitno. Poznata redovna profesorica, dr sci, konsternirana. Ma da. Više sam konsterniran kosterniranjem hrvatskog službenog jezika. Kaže u kameru: upozoravam sviju /opetovano/ uključenih u odluku Milanovića. Samo za prof. Barić. Nema sviju. Sve, sve gospođo Barić. Padežiranje-što ili koga. Toliko o konsternaciji u naciji.
  Na trčanju po sunčanom i toplom vremenu izvedba nikakva. Uspio sam u cilj ući kao 28 u kategoriji. U juniorskoj. Čudno. Ispred međimurskog župana i gradočelnika Ludbrega. Danas zajedno na trci a sutra idu zajedno na izbor- "Sjever dolazi". Uzmimo sve zajedno. Slučajnost ili namještaljka. U cilju me dočekao Štef sa pivom i croissantima. Zamalo je dobio batine. Tako mi podvaliti. Bolje da me je dočekao sa parizerom.    
   Prema domu krenula raspjevana trojka. Točnije dva rahlo ovinjena a treći je suflirao zavijanjem. 
    Naše veselje prekida radijska vijest. Kolega traži od kuma. Predsjednika Ustavnog suda da predsjedniku države uzme poslovnu sposobnost. Maligani daju čudesne sposobnosti. Vijesti se redaju sa Općeg sabora partije. Slušajući ap i njegovo euforični vrišteći završetak govora vrati me skoro sedamdesetak godina u mladost. Te nezaboravne dane pamtim kao da su bili jučer. Uvodno moram naglasiti. TV nije bilo pa smo kao vrtićka djeca vođeni na dječje predstave u Šenoinu. Na kazališnu Baš Čelik ili na filmske. Zgrada izgrađena 1900, prvotno je bilo parno gradsko kupalište tada Mesnička ulica. Na tom mjestu danas je zgrada Coninga.  
   Spominjem gornje, da bude razumljivo moje ponašanje kad me je mama vodila na sastanke AFŽ-a. I tako me jednog dana mama vodila sa sobom jer me nije imala kome ostaviti na sastanak. Danas IV Mjesna zajednica, gdje TK Maraton proglašava cros ligu Drava. Sastanak traje a meni dosadno. Predsjedaju 3 žene. Jedna ima monološku lošu predstavu. Dosadno dozlaboga. Kad se u jednom trenutku situacija usložnjava, prolomi se vrisak. Intonacija glasa kao u ap na općem saboru. Srednja vrisnula i skočila na predsjedavajući stol te zauzela ratnički stav Bate živojinovića i počela pucati po nama sa nepostojećim šmajserom. Ra tata ta. Konačno se nešto događa i ja viknem: To. Poskočim, dignem obje ruke u zrak kao da sam kip Nikoletine Bursaća i počnem se smijati. Iako je bila opća tišina od prisutnih žena. Dve predsjedavajuće skinu Anku partizanku sa stola. Jedna joj opali šamar. Meni još smješnije pa me mama dobrano munula u rebra. Zašto takva grubost ? Dali su vodu Anki a ona nastavila sa svojim monologom. Nevjerojatna nadrealna scena. Nikad vidio. Sve žene u prostoriji ponašale se kao da se ništa nije dogodilo. Idemo ćuteći doma. Ćutim ja ćuti mama. Dođemo doma. Mama kratko dobacila ocu.Viši ga ne vodim sobom. Malo treba da se čovjek opet osjeća mladim.