Triatlon klub Varaždin

Nisam se mislio javiti u vezi otkazivanja zadnjeg kola Zimske lige. Jednom sam nedvosmisleno zauzeo stav da se u sportu javljaju nekorektnosti/nema veze sa Zimskom ligom/ i to je rezultiralo da su se počeli javljati bolesnici, pa se nisam  štel mešati u Prigorcu. Ipak je to stvar organizatora.
No povod je i to me ne veseli, dapaće rastužuje da se energija rasipa na osobne uvrede.
Moj je stav da je otkaz trke 17. 02.13. greška organizatora. Veliki sam formalista, očekujem da onaj koji se nečim bavi da i to obavi odgovorno i kvalitetno. Slažem se sa "Tihom", propozicije su jasne. Takmičari ne bi došli da nije trka zakazana. Kako se kolegama iz Slovenije ispričati.
Osobno bi provjerio stanje ceste jer je opće poznato da se više ne čisti odlaskom vojske sa vrha Ivanščice, ali bi u nemogućim uvjetima imao rezervnu varijantu. Nije da se miješam u odluke drugog kluba ali šteta bi bila da se prekine tradicija. Pored formalizma, posebno cijenim tradiciju. Osim toga to je trka koja daje određenu draž i kvalitetniji trening nego u nizini.
A ja, ugodno sam proveo nedjelju jutro. Kad su se trkači razišli ja sam dva puta od pila otrčao/ odplazio po prtini/ do Žganog vina, vraćajući se po 10 litara dopinga. Eto odao sam sad tajnu. Na svaku trku krećem sa dopingom- Žganim vinom.

Petrica Vinkač

Sram ga može biti, Kaže Linić. Cijeli dan se ta izjava vrti kroz sve moguće medije. Na dan Valenta. Direktora Žderića ne može se pronaći ali je osvanuo navečer u Temi dana.
Emisija je više ličila na skeč nego na na ozbiljnu emisiju. Sanja Mikleušević-Pavić nepripremljeno pokuša rešetati Žderića. Za takvu emisiju treba znanje a ne imati napisani šalabahter i čitati pitanja. Treba logično slušati odgovore i onda postaviti ključno pitanje a ne jedno te isto pitanje permutirati. Nije bilo za gledati mučenje emisije, ni za smijati ni za plakati. Kakva pitanja takvi odgovori. Doduše Žderić se toliko znojio kao da je na triatlonskoj trci. Suština problema Kostruktora je, što više nema političkog pokrovitelja. Točka.
Sljedeće je iz iste kuhinje. Strovalili se giganti. Hidroelektra, Dalekovod, IGH, Coning a je sve premreženo politikom. Točka.
Radilo se pod egidom mi ćemo izgraditi državnu infrastrukturu ali je to sve bila krinka da se akteri legalno obogate. Točka. Današnji neimari su malo prepravili parolu " mi gradimo cestu a cesta gradi nas." Činjenica, firme propale a vlasnici, Krezovi.
Loše je za ovaj članak, kad sam ozbiljan i ozbiljno pišem, da moram umiješati sebe.
Kristalno jasno, jedan privredni subjekt, jedan vlasnik, jedan žiro račun. Ni sa kim povezan, ni subjekt ni vlasnik, nikada primio bilo kakvu potporu, nikome dužan, državi plaćam u sekundu sve moguće poreze /200 utvrdili EU stručnjaci/ nikada izdao lažnu ili krivotvorenu ispravu za plaćanje uzete robe ili usluge. Nikada žiro račun u blokadi a robu u EU mogu dobiti bez ikakvog platežnog osiguranja, "kod nas se kaže dobijem robu na lijepe oči"
A kako je to kod Konstruktora, samo malo da zagrebem površinu. Vlasnik mu je firma Veho, Fossa, Fodo i onda niz sitnih uz to povezan je sa 15 firmi. Ko tu može  i odgovarati. Ostane država bez poreza a dala je posao Konstruktoru a on njoj vrati radnike na Burzu. Točka. Isti obrazac upravljanja, vlasničke strukture po cijeloj Hrvatskoj
Pored toga tajni partneri, kriju se iza odvjetničkih ureda ili skrbničkih računa putem banaka. Za primjer Varteks ima četvoricu takvih.
Gdje je greška. Politika. 2008 g. imali smo 120 000 građevinaca, za pola EU smo mogli graditi. Vezano na gornju egidu. Što više gradilišta, veća masa kapitala, veća zarada,više se preljevalo u privatne đepove, više se kralo, više se sljevalo u Fimi Mediju, više podizvođača, Skladgradnja i drugi, više se fakturiralo, više naknadnih radova, više aneksa ugovora, aneks na aneks, još više se preljevalo u privatne đepove i tako smo svjetlosnom brzinom stigli u 2013. Nema cementa, nema željeza, nema ceste, nema mosta,nema plaće a nema ni Fimi Medije. Točka. Ima sad Remetinca i gubitaka. Točka.
I da sad skrušeno moljakamo Europsku komisiju, za ulazak 01.07. Šaljite eksperte da iskoristimo predpristupne fondove jer sami ne znamo. Prije kupimo kartu za pasivu Ljubljanske banke.
Strukturno gledajući, umjesto da nam građevinarstvo bude motor gospodarstva, postalo je kamen oko vrata. A kad se političari/naši/ uhvate građevine onda imaju ofucanu demagošku poštapalicu- New deal. Samo među njima nema F.D. Roosevelta /32 predsjednik/, sastavio dvije petoljetke protiv Velike ekonomske krize. Nešto je uzeo od svog rođaka /26/ Theodora R. Oformio Trust mozgova sa Sveučilištem Columbia i počeo sa javnim radovima. Hidrocentrala Tennessee, sedam država uključeno na područje gdje je živjelo 8 miliona stanovnika. Točka.
Umjesto da napravimo generalku na našem motoru /za novi motor nema novaca, nema za glavnicu, nema za kamate, mastriških 60 % je tu-58 %/. Išli smo sanirati brodogradnju, bila je logika da se priznaje održivi gubitak u visini 10% vrijednosti po izgrađenom brodu. Previše je bilo pobočnih ugovora-Sanader. Sinergijom ostale strojogradnje pokrije se tih 10% i po Teoriji tržišta i cijena, netreba biti nikakve dobiti, ali imamo desetke tisuća zaposlenih koji uredno primaju plaću, a država poreze. Da je ta silna količina novca poslužila za održanje radno intezivnih djelatnosti, prvo tekstila, pa drvne proizvodnje, pa kožarstva, danas ne bi imali 400 000 nezaposlenih
Otužna je činjenica da smo sa radno intezivnom djelatnosti pomagali visoko tehnološku proizvodnju. I uništili ih. Na rubu pameti, Krleža.Točka.
Broj nezaposlenih nije pretjeran ako ne uspiju predstečajne nagodbe. Bićemo taman na oko 26 % nezaposlenih ko i kod Rooselveta, a ekstremnu je imao u Chicagu 40% , u Detroitu 50%. Nije mu bilo lako, pored krize imao je i budalaše u Vrhovnom sudu koji su mu opstruirali New deal.
Ima li nade poslije ovakve naše sadašnjice. Ima, moj prijedlog je Dubravku Šuicu za premijera. U Globusu 08.02.13 rekla da ima program za gospodarstvo a ja sam se uhvatio za izjavu." Neće više biti divljeg kapitalizma". Dobro, a ko ga je uveo takvog na ove prostore. I ko će prvi baciti kamen i izreči heretički, to je eksploatacija čovjek po čovjeku.  
Petrica Točka.

Na moju žalost a još više poštene Hrvatske, bombe pucketaju. Političke.
Damir Mihanović, koji je razmontirao Fimi Mediju, sad bi ironijom sudbine Barišića, trebao biti glavni blagajnik HDZ-a. Imao je hrabrosti izmaknuti tepih ispod nogu svojoj stranci koja je bila na vrhuncu slave, imala je sve poluge vlasti i prisile. Veoma velika hrabrost.
Promišljen i oprezan čovjek preispituje svoje odluke, u cilju da bude objektivan. Objektivan želi biti i Mihanović ali mu objektivnost remeti upozoravajuća poruka, od gđe Kosor i Šukera, da pazi kako će svjedočiti na sudu. Hja na sudu je bio ogoljeno iskren a i objavio je imena suflera. Sad ima slatki problem, kao i Hamlet, be or not to be. Uzeti mjesto rizničara a cipela suflerima.
Posljedica, nemojte suflirati ako glumite u nijemom filmu.
Ništa manja bomba je nečisto mlijeko. Kako je moguće da sa polja do stola dođe kontaminirano mlijeko a mora u lancu sirovina opet od polja do stola proći 6 kontrola.
Na žalost neki imaju zatvoreni ciklus od tvornice hrane do stola. Obavezne kontrole su kod hrane za stoku, nekoliko kontrola mlijeka, a zadnja kontrola je kod izlaska mlijeka iz mljekare.  Za to je zadužen poznati certifikat 9001, a što je to. Onaj veseljak iz Srbije bi pitao "gdje je pečat". Istina, certifikat daje pečat firmi da je ozbiljna i odgovorna.
Vrši kontrolu od ulaza svih sirovina u mljekaru, prati sve procese proizvodnje a i komercijalne, fiskalne, marketinške, ljudske resurse, zdrastvene i higijenske. Na kraju je izlazna kontrola gotovog proizvoda. Poznato je da su se neki nakitili sa svim mogućim svjetskim certifikatima kvalitete. Ima ih na stotine, najpoznatiji su iz grupe 9, 10, 12 i Halal za hranu. Da mliječna afera bude atraktivnija, kontrolu našeg mlijeka rade nam Bosanci i Bečlije. Time bi bio demantiran poštovani ministar za selo da smo mi pronašli kontaminirano mlijeko.   
Da ne budem cinik, u nekih je to samo zgodan vic za svjetski dan smijeha. A kako mi kontroliramo. Osobno sam vidio cisternu mlijeka na granici kojoj nije uzet uzorak.
Posljedica, ako je distributer mlijeka nekim čudom imatelj nekih certifikata kvalitete. Slobodno se može oprostiti od tih certifikata na 6 mjeseci. Onda monitoring dok se ne utvrdi da može opet biti korisnik  certifikata. Interesantno, da se nitko nije od odgovornih zapitao čemu to cirkusiranje i hvalenjem, imamo kvalitetu. Ipak se radi o hrani. Pa javna je tajna o kvaliteti mesa /Danska/. To je samo dokaz da mi nismo za neke više organizacijske akcije. Da se štitimo od loših EU postupaka i da svaku direktivu prihvaćamo na našu štetu.
Niže dolje to potvrđuje.
Treća bomba je stevija. Neki naš revni ćato ušao u Gugl i sistem copy/čopi/ past /pastu/ skinuo neku zabranu iz EU.
Da li se netko sjeća krastavaca, koji su morali biti dugi točno 8 cm i da su još k tome potpuno ravni. To je bila zamisao nekog udarenog EU birokrata. Opet naš revni, čopi- paštu, ugradio u zakon, potvrđen u Saboru. Iako nismo bili još na spisku da uđemo u EU, mi smo tu glupost uveli pod direktivu. Bili smo veće pape od pape. Onda je onom pametnjakoviću u EU  netko objasnio da u proizvodnji moraju 80 %  krastavaca baciti jer ih je toliko zakrivljenih. EU promijeni zakon a kod nas smo još godinu dana istjerivali svoju glupost.
Tako je sada sa stevijom. Osobno za mene, stevija bi ostala običan drač, da mi majka nije dobila šećernu bolest. I počela je briga, najviše da mojoj majci pomognem i da posljednje dane provede dostojno i da joj vratim za ono razdoblje kad se ona brinula za mene. Da skratim priču doznam za steviju. Bilo je to prije deset godina. Da proverim neke informaciji pitam poznatog dijabetologa za steviju. Začuđen sam bio neznanjem tog liječnika. Ako anuliram medicinu ostane mi moj fah  a to je ekonomija. Tona stevije je ekvivalent 4 tone šećera. Tu počinje ćarobna  priča/bomba/, stevija je rješenje za šećernu bolest. Ali i za surogate za šećer. Primjer aspartan u žvakaćama a i energetskim pripravcima za sportaše. Ima studija da je baš aspartan /E 951/ uzročnik nekih teških bolesti. A David Icke ima još lošije mišljenje o aspartanu.
Posljedica, opasna konkurencija proizvodnji šećeru a i kemijskoj industriji. Šećer je strateška roba, privredna i ratno strateška. A kemijska /farmaceutika/ industrija je biznis koji zarađuje na račun uništavanja prirodnih tvari.
Na kraju mala bombica, Sandra Perković i Ivančić. Razlaz. Tužno je gledati a još tužnije slušati njezin dublji glas od recimo njezinog trenera. Poznata je sudbina Ricky Brucha koji je bio prva žrtva anabolika.
Petrica Kemičar

Eto kukurijeka u živo, doduše Svjetski dan močvarnih staništa je prošao, a Svjetski dan smijeha, svaki dan. Ipak je ljepše pisati o flori nego o našoj fauni.
Ako je neko pomislio da je kukurijek iz močvare, greška, to je gorska proljetnica. Posebno moj. Ima ih oko 2o vrsta a Englezi su ih napravili nekih 300 hibridnih.
Prva proljetnica, visibabe dolaze, kasnije, za toplijih zima moj cvate za Novu godinu, teško ga je uočiti na snijegu. Oprez, otrovan ali i lijek. Legenda kaže da je Herkul izliječen od ludila a Aleksandar da je otrovan sa njime. U okolici na našim bregima ga nema, obišao sam Vinicu, Ravnu goru, Ivanšcicu i nema ga. Čuo sam da ga puno ima na Medvednici.
U literaturi piše da voli sjenovita mjesta, sedam godina sam se mučio i onda ga stavio na jug uz opomenu ako ne procvate da mu se crno piše. I skroz je podivljao. Zavolio je jug i cijeli dan se sunča. Ja mu čak ni dnevni mir ne remetim već sam ga po mraku uslikao. Ima kurizoitet, na prirodnom staništu nema tako busenastog i sa toliko cvjetova.
Ipak da se vratim bombi ll,našem premijeru remetinečkom. Dugo nije bilo bivšeg predsjednika na TV, Mesića. Pozvali ga da nešto ispriča. A priča počinje 19.06.2009, kad je na poziv Mesića došao predsjednik Kine Hu Jintao sa 200 svojih megapoduzetnika. Na dočeku na Plesu nije bilo našeg majstora poslao je Jandrokovića. Pita ga Mesić zašto ga neće biti. Da ima neki posao u Zadru. Možda onakav kao za Podravski ipsilon Gradec- Velika Mučna a ja sam si uzeo za pravo, pa nazvao dionicu Velika Mučka. Sad su objavili da nas Mučka koštala 1 miljardu a da se nije ni lopata zabila, sve otišlo na pet puta rezanja vrpce. I na pokazivanje programa građevinskih strojeva Caterpillar i Komatsu. Izvrsno obavljen posao, skupa igrica.
Dakle, Kinezi dolaze, ja bih glumio na aerodromu bez ostatka, tepih. U državu gladnu svega mi nismo mogli ništa izvoziti osim sporadičnih privatnih pokušaja. Što znači ne dočekati predsjednika Kine, šamar diplomaciji. Malo je poznato da Velimir Živojinović u Kinu izvozi sam koliko cijela Hrvatska. Ustvari, Valter brani Sarajevo, a prodaje pivo i kozmetiku. Isto je bilo sa Rusima, gdje možemo prodati ama baš sve. Vitlali smo ih sa Družba Adria, pa Južni tok,pa MIG-ovima. A možemo i sve naplatiti. Kako se radilo u Jugoslaviji, dizali su se krediti, napravili su se proizvodi tehnički, izvoz u SSSR, kliring  sa naftom, prodavali sirovu naftu i derivate,vraćali kredite. Nekada a danas nam fali netko sa spretnošću Broza. Doduše danas nemamo ni strojogradnju, stručnjaci ju restrukturirali, nafta nam netreba jer bogznakaj ne radimo a ni INA nije više naša.
A čime se onda veliki premijer sedam godina bavio. Po mjesto prebivališta izgleda samo sa sobom. A sad se on bavi sa nama, svaki dan slušamo izjave sa sudskih procesa, koji su ravni zapletu filmovima Luis de Funesa. Smijeha ko šodra u Dravi. 
Za usporedbu Obama otišao u Kinu i ništa nije "učario" a nama Kinezi doslovce pali u dvorište. Kinezi imaju $ za bacati. Kad je Putim pitao Obamu kako mu stoji $. Super  sve ga je više. Obama u Indiju i uspio nekih 1o miljardi $ dogovoriti za Boing i GM, ekvivalent, 50 000 radnih mjesta. Ništa. Ima u USA 320 miliona stanovnika, u svjetskom BDP su sa 20 %. Mi sa bazom od 0,1 %, mogli bi živjeti ko bubreg u loju da se uhvatimo sa velikima.
Vrijedno je spomenuti da je Branko Grčić planirao investicije za 2013. baš u visini od 10 miljardi $. Ako uspiju te investicije mi ćemo zaposliti možda 20 000 radnika.
Predugo bi trajalo objašnjenje zašto ekvivalent toliki različit.
Nažalost mi imamo stručnjake, koji imaju pobjednički stav i glas. Na tu PR podvalu /Irac/ pala je Hrvatska.
Da malo zaorem duboku političku zimsku brazdu. Remetinečki je dobio i drugi mandat jer je kod kuće bio car. Svi su plesali kako je on razmišljao. A ekonomija nam se raspadala, početak je bio u prvom mandatu. Kupovao se socijalni mir, svako mala prijetnja štrajkom, uzimao se kredit. Djelilo se šakom i kapom, potpore, kapitalna ulaganja, svojima pa političkim partnerima. Konačno sad najveći kritičar sadašnjeg stanja,u Saboru, bivši financ ministar još je u ljeto 2011 tvrdio da nema krize. Zato je sad u punoj svojoj punini i pitanje kad će stati.
Ne prije dok se na Burzi ne prijavi 400 000 radnika. A samo smo se trebali uhvatiti u kolo sa Kinezima. A sa Rusima, nastaviti plodnu suradnju iz bivše države.
Kinezi su oduvijek bili slabi na nas. Sjećam se posjeta Hua Gufenga 1979 Jugoslaviji. Šef kineske partije došao vidjeti što je to na brdovitom Balkanu. Uveli smo samoupravljanje radnika. Doduše prvi su dojurili Francuzi ali zbog animoziteta Miterranda prema Brozu/ nije mu došao na sprovod/špranca nije uspela u Francuskoj.
Gufeng dao si je truda pa je po svojoj želji obilazio državu. Želja mi je bila da posjeti IMT Rakovicu i Radu Končara. Tada se u Kinu nije ni moglo uči a kamoli se po njoj kretati. Poslije lijepog prijema i obilaska naših izvoznika / najviše ga dojmila tehnologija u Končaru/ suzdržano je tražio da vidi standard nekog radnika. Vjerovao je da će mu nekoga "smjestiti". Ne, dali su mu da u tvornici sam odabere radnika, proizvodnog. I tako ode pogledati kuću odabranog radnika sa njim sa radnog mjesta. Kad je vidio TV, frižider, Kinez je zanijemio. Imao je i od čega. Zašto to spominjem, bili smo uzor ne političke, komunističke ili buržujske revolucije nego ekonomske. Pogled danas uperiti na Skadinaviju. Za nas samo kiseli osmijeh.  
Petrica Kiseli

Blaževo, imendan žene, parac sv. Vlaho, Gradu. Ustao sam rano, potajice se spremim, da ju ne probudim. Čestitka je pala dan ranije na Sviječnicu, ženu treba paziti i maziti. Dobila je skroman darak i procvali kukurijek. Osobno sam ga donesel i zasadil. Sedam godina sam ga selio po dvorištu, pripremajući mu uvjete kakve je imao na rodnom staništu i nikak da procvate. Već rezigniram ja njega na jug i pod jednu hrušku i danas je to grm, ma kakav grm, prašuma sa stotinu cvjetova. Potiho sam otprl lesu i bež do Prigorca sa autom. Ondak sam natočio sto litara žganog vina / moj dugogodišnji doping/ izvorsku vodu. Zagrijavanje, Pil u Prigorcu i trebalo je to biti trčanje na vrh Ivanščice. Do petog kilometra bilo je solidno, dalje je cesta bila smrznuta a ja sam bio u ljetnim balansicima, zimske su se grijale u autu. Trčanje, hodanje, plaženje po snijegu i od osmog kilometra skijanje,Uspijem se dočepati vrha, upis i nazad. Ali ne po cesti nego preko Mrzljaka. Staza zaleđena a snijeg predubok. Lako je slomiti koju nogu. Pa se ja složim u lopticu bombicu i niz padinu. Srušil sam par bukvi, vlasnik se neće mučiti sa piljenjem. I u tili ćas sam bio kod auta. Doma, ručak i zauzmem poziciju za Nedjelja u 2.
I onda bomba. Nije to nitko pucketao po Zagrebu. Kao onaj paraglajder, a ima neke veze i sa nekim namještajem u Udinama. No svi ustaše da ga brane, jer su to njegovo djelce dva puta, htjeli naplatiti sa max 5 godina i tvrdili da to nije terorizam, Ajd nek im bude.. Onda se javio neki kapetan jutube prve klase sa prve linije, komandir Šamil. Koji je preuzea svu odgovornost za dva pucketanja u lipom glavnom gradu Rvata. Udaria iz svog oružja po društvenoj socijali. Odma sam ga ja prikužia da je to neki berekin, arlekin, kerempuh, oli til ojlenšpigel, kojem se na tren ugasia feral uz žmul plavca malog pa iz poltrona/fotelje/ počea bonbizat po Zagrebu. E, ima je pegulu, ostavia lipo svoju IP adresu i otiša s mirom spavat. E. A cilo općinstvo udarilo da je terorista i da mu slidi 10 lit prežuna. Lipo. Nije isto bacit stvarnu bombu oli ju zabacit po Smoji. Brzo ga ulovilo a on kaza da je samo oliša, pobrka žmule.
Prođe par dana a ono neka dečurlija baci bombu ni manje ni više baš pod mog bana. Nemojte mi zamjeriti što ga ja privatiziram. Prvo ja sam mu vršnjak. A drugo za vrijeme Jugoslavije sam razderao grlo pjevajući "Ustani bane" bez nekih posebnih pretenzija. Više iz inata, jer je bio zabranjen. Za ove Hrvatske nisam nijednom glasnuo o banu. Treće, vezan sam za šumu Jelačićku. To je mjesto u Varaždina gdje je po modelu JPP sagrađena Arena, koju će otplaćivati i moji unuci a i vaši. Nedavno je Varaždin dobio, mislim da je 40 miliona kredita, odobrila Vlada. Jelačićka se zove jer tu bilo mjesto od kud je krenuo ban u Mađarsku, oslobodio Međimurje a završio u Wieni. Događaji u Wieni su ga stajali mjesta vrhovnog komandanta vojske. Bilo je po glavnom gradu KuK, ubistava, pljačke i silovanja. Od tud onaj stav Marxa o Hrvatima.
Moram pobjeći od svijetle povijesti i uniči u crnu sadašnjost. Četvrto, vodi se neki sud u Koprivnici, Varaždinski je izuzet. Netko je pogodovao Merkatoru /gle opet Slovenci/. Glavni subjekt spora je Jelačićka. Da bi Merkator izgradio mega trgovinu trebali su zemljište. Zemljište je vlasništvu firme Parkovi. Parkovi su ko za inat gradska firma. I Jelačićka je gradska. A u optužici stoji da je Ptiček nagovorio, pardon pravni izraz, poticao, da zamjene gradsko sa gradskim zemljištem. Ja tu ništ ne kužim. To bi bilo kao da zamjenim istočni ćošak svog dvorišta sa zapadnim i da se onda odlućim na neku gradnju. I sa tom idejom odem po građevinsku dozvolu. Izgledalo bi to kao da se budi istok i zapad. Svaka slučajnost je slična.
Ipak da se ja manim suda kad je već nezavisan. Peto, od kud Varaždinu vlasništvo nad Jelačićkom. Ako bi bila Jelečićka sporna onda je i grunt sporan ispod trgovine Merkatora. A to u naravi znači da sve što je na takvoj parceli izgrađeno pripada pravom vlasniku, zemljišta.
I sad, bomba, opet spor sa sosedima Slovencima.
Vratim se ja bombašima. Znači dečurlija, malo se zaigrala. To mi je poznato pa i ja i vi ste bili u tim godinama kad se rade puberteske gluposti. Ja sam sa petnaest godina prelazio granice država današnjeg kupa Alpe Adria, pa što nebi današnji klinci bacali bombe, ipak je tehnologija napredovala. Ja u mojoj mladosti nisam mogao nabaviti semtex/ prvi put proizveden 1964/ ili vitezit ili amonal. Da sam ih i imao, otac mi nije znao pokazati kako se rukuje. I tako da budem iskren na tu dečurliju nisam obraćao posebnu pažnju, vjerovao sam uvaženim odvjetnicima i inima da su to djeca. Kad ono optužnica, bomba, najmlađi 26 godin i jedan oborio 32 godine.
Moja Muza zaćutala, ja bez teksta, još će djeca biti u nas sa 65 godina, kad se kreće u osnovnu školu, ma ne i ja sam pobenavia. Kad će biti penšjunati. I ovim su dali max 5 godin, jadan komandant Šamil. Teža riječ od semtexa.      
Prava bomba, ovaj puta u Nedjeljom u 2. Sindikalci, Mikelić dobar ali Stanić bombastičan. Toliki je bio bombaš, da je reprizu zakazanu u ponedjeljak u 13 i 55 na četvrtom programu, raznio. Nema reprize. Počeo o nekim firmama Soboli, D&Z pa Uskok, a meni se od umora i dosade počelo spavati, pa to je poznato, ali Stanić me svaki čas probudi i baci bombu, pa dokle. To već prelazi u mobing. Jadna nam Hrvatska ko se sve nije našao u ispovjesti Stanića. Da opišem sve, trebao bi biti Tolstoj.
Prava bomba je bila cijena faraberaju tunela 230 kn po m2.U trenu sam budan i odmoran, kad je lovica u pipanju. Uzmem ja tintanu olovku u ruku, znam da ju mnogi niste vidjeli. Majstor ju mora namočiti prije pisanja a običaj je bio da se pljunulo na vrh olovke. l tako ja sa plajvazom na papir. Najskuplja kanta, Jupol, 15 litara za 80 m2, cijena 83 kn VPC, kompenzacija, ko još danas plaća robu. Do tri metra se može farbati sa zemlje, mora se imati aluminijska skela. Sve to ja uračunam, farba, skela, sitni invetar za farbanje, e i voda, struja, u tunelu je mračno, rad, dnevnice, putni trošak, za odvojeni život, nije lako bez žene, spavanje, hrana. Na kraju i moj trud. Treba farbanje opisati, nacrtati, objasniti, koja farba, Jupol Slovenski, a farbaš sa kineskim, voda e voda jel meka jel tvrda, kakav je zrak u tunelu, suh ili mokar, nabaviti javljače za argon. Dobro nije tunel bunar ali nek se nađe, kad država plaća, tj porezni obveznici. Ukratko to je težak elaborat od tisuću stranica. Ali jasno bez provizije koperantu, bez provizije pod koperantu, bez provizije nosiocu posla. Dakle ja sam nosioc posla. Pljunem u plajvaz i cijena kod mene za farbanje je. Da farbamo u Varaždinu 30 kn/m2 a kako je to na 200 km udaljenosti, 50 kn/m2. Zarada. Plaćeni svi porezi, PDV, svi doprinosi i parafiskalni.Bomba.
A radnicima prosjek Hrvatske plaće. Bomba. Isplaćena. Razliku, pardon ekstraprofit  u moj đepić. Od jednog posla zaradio za cijeli radni vijek.
Eto i to bio dan za smijeh, nije za svjetski ali za kiseli od kojeg trnu zubi poreznog obveznika.
Petrica Bombaš, komandir za ekonomiju

Danas je Sviječnica, Gospodin se prikazao, blagoslove se svijeće.
Kome se treba prosvjetliti. Najprije meni, 10. Siječnja napisao sam članak Brioni a to je bio dan Svjetskog smijeha. Bez mojih iluzija a i aluzija, meni je svaki dan Svjetski dan smijeha. Komedijaša koliko oćeš. Što ćete kad je situacija ozbiljna za razliku od nas/mene/.
Bitnije bi bilo da se prosvjetli onima sa partijskim knjižicama SK a sad su nakrcali crkve.
Namjera mi je bila da osvjetlim /osvetim/ slučaj, Ljubljanska banka, na moj način, odnosno onako kako se struka poštuje a ne kako su si zamislili politi/ki/čari. Oni su umislili da su svemogući i da sve nas mogu prosvijetliti. Zanemarili su glas naroda, glas struke a glas znanja nema jer treba za to ići u školu. Ne može se ekonomija naučiti čitajući Večernjak ili Dnevnik. Za to znanje su zaduženi fakulteti. Barem je tako bilo prije sto godina kad sam ja išao u školu. Eto ja se ne guram da donosim sudske presude ili, ne pišem javno bilježničke isprave, ne vodim banku a ni ne kopam kanale, jer to sve neznam.
Neki ne slušaju, čuju samo sebe, a neki moraju slušati gluposti. Pa mi je pala na pamet ideja da budem i ja prihvatljivo društvena osoba i to sa malo jačom akademskom titulom. Da napišem Disertaciju, tema o slušanju. Kao prvo treba nabaviti subjekt, to jest buhu. To mi nije problem jer ih imam za izvoziti i tako nam izvoz šepa, pa bi doktorat mogao biti i prijavljen u nekom od pristupnih fondova EU.
Lijepo se ja smjestim, smjestim i buhu na opitni stol i počinjem sa analizom da li buha čuje. Iščupam joj jednu nogu i kažem joj da skoči. Buha skoči. Iščupan joj drugu nogu, buha opet skoči. I tako mi došli do zadnje noge i posljednje noge. Naredim buhi da skoči. Ona skoči, baš ne najbolje ali je poskočila. Otrgnem ja njoj posljednju nogu i naredim da skoči. A ona ništa. Zamislite. Zaključak. Kad se buhi iščupaju noge ona ne čuje. Tako sam ja napisao disertaciju o busi.    
A sad kao potpuni laik i bezveznjak, da se uhvatim u koštac sa Ljubljanskom bankom. Za takve akcije, zaduželi su se politi/ki/čari, oni bi rješavali obvezatne odnose. Lijepo.
Prvo, slovenska strana. Sukcesija, Sveta Gera, Krško, otpad gorivih šipki, Piran, Savudrija, ZERP. Naši su se držali, nikak. Od Slovenaca sam naučio da se treba znojiti kad se pogajaš /pregovori/ a ne kad se uhvati lopata i kramp. Naši su samo mudrovali i podmetali jedni drugima ko je veči Hrvat. Veliko se vremena potrošilo na isprazne sastanke, toliko da je i betonskim žardinjerama dosadilo pa su one prohodali iako nemaju noge.Tako smo doznali da nam se premijer vozi u blindiran BMW-a kojem ni Armbrust nemože ništa, ni RPG 22 a možda ni ruski PTT 120 mm. BMW kao da je Tigar tenk. Zbog te posebnosti smatrali su da auto netreba registrirati pa su sa starijeg skinuli tablice jer ipak se po cesti treba voziti sa nekakvom tablicom i tako prešli granicu. Neko je rekao da je trebao ostati privatan, samo nisu znali kako da smuljaju tehnički i osiguranje.
Kad je pukla žardinjera, pukla je i bruka, prvo u Njemačkoj, ne u Sloveniji a onda kod nas. Zakaj je bilo tak neznam. Samo znam da su neke duše bile nepoželjne u prijateljskoj Njemačkoj.
Eh, ja započeo o LB a odem po starom običaju u povijest. Znači naši sosedi tu nisu bili korektni, sve su učinili da se dug ne isplati, pa su pribjegli, veoma uobičajenom modelu kao i kod nas. Dugove ostavili u staroj LB a osnovali Novu LB. Nažalost zbog te avanture sada imaju presude suda u Strasburgu. Domaćim komitentima su isplaćivali štednju a svima ostalima njet. Ostalima su rekli izvolite u sukcesiju.
A zašto im je to bio argument. Ovako su rekli, mi smo uzeli dojč marke i dali ih u NB Jugoslavije a dobili smo dinare.O toj temi se izjasnio prof dr sci Jože Mencinger koji je rođeni Slovenac, prethodni članak.
Pa kaj mene briga kam je banka utrpala moj novac, ja sam joj u pravoj vjeri povjerio svoj novac. I ni jedna banka u ozbiljnoj državi nebi rekla takvu nebulozu, doduše to su  trtljali politiki.
Onda ih je Petrica spustio na zemlju sa jednim cirkularnim pismom i prestali su se sramotiti. Taj argument više nitko ne spominje pa čak neki tvrde da sam to ja izmislil. l onda je počela politička kobasica kako sam ju gore pobrojio, na Sv. Geru nemaju pravo i sami su to priznali ali je još uvijek okupirana. Piran je nekak završio u arbitraži. Na ZERP smo odžmireli, iako su neki naši političari svašta govorili a onda su rado poklonili ZERP. A bivši moj kolega po radnom mjestu i poznati uznik je rekao da je baš zbog ucjena otišao i instalirao "kud IVO tud i JA". Ali ja se nisam povukao sa mjesta premijera u sjeni, bez obzira na ucjene. Žena me svaku noč ucjenjuje.
Na kraju poličke balade opet LB i štednja, sad smo tu na današnji dan.
31.01. u radijskoj emisiji našla se "KUD ivo TUD i ja" i poštovani sosed Ivo Vajgl, koji je rekao neka svoja stajališta a naša je uvažena ispalila da se g. Vajgl miješa u poslovno privatni odnos, misleći na LB i štediše. I to bi bilo točno da vlasnik LB i NLB nije slovenska država, večinski. Što ćete političarka i još k tome svršena pravnica.
Nažalost naše štediša imaju pravni odnos sa slovenskom državom i tu država Hrvatska nema što tražiti. A ne da sada politiki/čari/ odlučuju o mojem pologu. Ko ih je ovlastio. Banka i ja, i nema  drugog.
Gdje je još LB griješila. U svojoj pasivi imala je potraživanja od nekih naših firmi. Trebali su povesti postupke na našim sudovima. Dobili bi svoja potraživanja a ako bi sudac /naš/ bio lupež onda bi mogli tražiti da Hrvatska plati dug a naša država da naplati od suca. A gdje nebi mogli naplatiti /LB/, nitko banci ne garantira da je baš svaki posao dobitan. Zato banka ima pravo da na svaku jedinicu pologa izda 7 jedinica kredita i basta.
Uostalom zašto banka nebi zglajzala, molim lijepe, rekel bi poznati bednjanec. Konačno prvi sam objavio činjenicu kod nas, da islamske banke rade bez kamata i solidno posluju.
Od tog trenutka Jago iz Alžira više ne napada stranicu, sad su neki drugi akcijaši. Pozdrav.
Siguran sam da sad mudruju.  Politi/ki/čari i reći će da su spasili Hrvatsku da ja mogu ući u EU. Politi/ki/čari su zamutili vodu a sad će je kao razbistriti. 
Ako se ne javim do 08.02, poštovanim Slovencima bi čestitao njihov največi praznik. Prešernovi dani. Žao mi je što nisam našao par minuta i odvojio od poslovnih, da mu posjetim rodnu kuću u Vrbi. Bez pretjerivanja, prošao sam kraj Vrbi vozeći se za Jesenice, barem tisuću puta. I to ja koji svako mjesto okrenem naopako da doznam neku posebnost i da oplemenjim svoje znanje.
Petrica dr sci Presvjetli

Malo sam se htio odmoriti od kakofonije nebuloza, gluposti, kretenizma i ostalih izama. A kako. Kad se počelo opet ratovati. Meni do ratovanja ko i političaru do ozbiljnog posla. Toliko su se trudili da smo po njihovom opet u smeću. Ali smeće je njihovo. Nisu radnici ni ostali koji su van mogućnosti da vode državu, valjda krivi. I sad se sprdaju od svog vrlog rada. Situacija je.
Konačno, oblačno.
Odlično.
Smeće je problem smatraju niže kritizeri. Moram ih razočarati, kamate nisu nam veće za zaduživanju, već nam padaju. Još smo mi bolje žrtve od čuvanju novaca kod gđe Merkel jer su kod nje kamate negativne. Za čuvanje se plaća.
Dakle, smeće, uvažena bivša financ ministrica, danas u Saboru  /01.02.2013/ objavila rat /blitzkrieg/ pravnim propisima, ekonomskim rješenjima kao da je to sve negdje pročitala. Pridružio joj se i onaj bivši ministar koji je trebao imati blitzkriege ulaganja. Tu akviziciju znamo kako je vodio, da smo upali u smetje.
Oboje bi rado htio podsjetiti da se u 2012 g. samo za njihov nerad Hrvatska platila 9 miljardi kuna, nije se restrukturirala brodogradnja i sad se radi na vratnanos i ko mali Ivica hodamo pitati Brisel jel smo dobro napisali domaću zadaću. A solidne plačice se uzimaju.
Čudi me da bivša takav blicekrige nije provodila kad je bila ministar, nego je svaka tri mjeseca uredno servisirala buđet sa svježom inozemnom akumulacijom. Krediti blizekrige.
A ja ću ju pamtiti po veoma nadahnutom konstatacijom kad je je novinar upitao, što učiniti vjerovniku koji ima dužnika i taj ne plaća. Ništa, kaže uvažena bivša. To jest, treba ovrhom naplatiti.
Sjajno.
A novinar ko za inat se ne da i nastavlja blitzkriege. Dobro ovrha a ako nema sredstava, Strogo lice a i strogi odgovor. Treba podnijeti ovrhu. Novinar postane zbunjen i vidi se da je zbunola. Uspije propentat, pa dužnik nema novaca. Ha, ne da se ni ministrica, treba podnijeti ovrhu, ostaje hladna u odgovoru.
Sjajno, bajno.
Možda od vas netko to nezna. Ovrhu treba platiti, A tko. Pa vjerovnik ako hoće vidjeti svoj novac. Ovršni prijedlog, odvjetnika, suca koji vodi ovrhu a i majčicu državicu, da bi vjerovnik ustanovio da ne može naplatiti svoje potraživanje.
I to je savjet financ ministra.
Sjajno, bajno, trajno.
Ako je vjerovnik još i uredan porezni obveznik slobodno si od bijesa sam sebi može otkinuti glavu, stavitu ju u poslovnu torbu i tako hodati po svijetu.
Pamtim ju po još jednoj senzaciji, blicekrige. Naime nastavila je neplaćati usluge FIMI ka i njezin prethodnik. Dakle država nije državnoj firmi plaćala njezine obaveze.
Stoga moram uzeti u obranu "smeće" ma što god to značilo. Prvo to sam već napisao, da dobijeni rejting, da to nije smeće a drugo.
Hrvatska nikad nije bila čistija od 1997, zašto pa sad je stigao račun o svemu što dobro znamo a ovi kritizeri se ponašaju kao da su baš ovog trena došli sa Siriusa 1 na svemirskom brodu zvanom " Blic Krig" a neki i sa Siriusa 2 koji nije vidljiv golim okom jer je neutronska zvijezda, ali jedno primitivno pleme za nju zna-Dogoni. Kritizeri se čude ko picek glisti a sve je to djelo njihovih ruku.
Hrvatska se trenutno čisti, čisti od krpelji koji su se napili krvi a ostavili boleštine, Hrvatska se liječi od borelioze. Treba platiti terapiju i lijekove. I sad je.
Došlo je sve na naplatu i veoma je maliciozno od nekih da dociraju i prave se nevini. Možda da ih podsjetim da Hrvatska nije u mogućnosti da vraća kredite, točnije glavnicu ne možemo vraćati a i pitanje kad će moći. To ni moja staklena kugla nezna. Hrvatska ne može vraćati ni kamatu i za to se uzimaju krediti.
Od tako sumornih misli odlutale mi misli u svijet. Mislim da je vrijeme  da se malo uveselim. Sam sebi ispričam vic.
Kako su mnoge naše delegacije odlazile u svijet, od recimo 1997 g. tako je na jednom veoma teškom pregovaračkom samitu, sama klopa, pića i turizma. Trebalo se i uslikati za uspomenu. I dok su diplomati okupljali, pored naše naočite dame postavi se zgodan mladi diplomat, potomak stare engleske aristrokracije, visok, vitak, crna kosa, plave oči. Okrene se gospodin prema našoj dami i pita " How do you do". Naša mu se dama diskretno osmijehne. Diplomat malo začuđen, pa ponovi glasnije frazu.
Dama se ovaj puta široko nasmije sa iskricama u očima. Diplomat je malo iznenađen, pa pomisli da ga zbog žamora nečuje dobro pa ponovi " How do you do", a naša dama sva radosna odgovori: Tu turutu tu.
Petrica Rututu.