Gledam tekmu, poletarci CO sa par starijih igrača, razbili su Pick. A Pick je pun skupih igrača.
Prvo me predosjećaj uvukao u tekmu, početak furiozan a mali nedostatak u kvaliteti, kontre su presudile.
U prošlom članku, bila je aktualna tema kulinarika pa da ju zaokružim i malo produžim zadovoljstvo.
Drugo je naravno salama Pick, svojevremenu sam se je znal natuči, bezobrazno.
Da ne slažem pojeo sam je na tone, ili na kilometre.
Treće, kako je to izvrsni brend Mađara, i priogoda da se operem da nisam prljavi nacionalista.
Kad spominjem INU onda su mi Mađari krivi, ustvari mislim na MOL.
U pravu je glasnogovornica da je u kontekstu spominjanja nacije, segregacija.
Uostalom kapital ne poznaje granice.
Granice su u građanskom moralu i kućnom odgoju.
Dobro oni su pokušali i dobili sva upravljačka prava, a naši lupeži su im to omogućili.
Opravdano sam ogorčen jer sam dioničar INE. Ove godine nije bilo dividende. Ja nisam htio ni pod koju cijenu prodati dionice.
Nisam prodana duša, sad sam među 0,6 % nezavisnih.
Nisam nacionalista, kao mali domoljub, varaždinec, poštujem Mađare, posebno Mađarice, iako smo imali kroz povijest sitne nesuglasice.
Od rane mladosti sam zalazio iza "željezne zavjese".
Prvi izlet me oduševio, bio sam sportska zvijezda, malo zbog rezultata a najviše zbog potpuno novih spritnerica koje su idealno ležale na lešu. Za razliku nas "kapitalista" ostali iz  komunističkih država, tenisice potrošene, bile su vrh sportske opreme. U tri dana sleta, bilo je predivno, preko dana jurnjava po trkačkim stazama a nočni život za druženje. Cijelo vreme sam imao pravu ljepoticu za pratnju. Opće ozračje, još se osjećala 1956 i posljedice revolucije, kad su se Rusi gadno osvetili, jedino je to pomutilo ugodni izlet.
Ima i onaj vic, mađarski, ali ga neću napisati.
Pa kako da budem nacionalista, ima još, da parafraziram Katona, po očevoj liniji prabaka mi je Mađarica.
Zapamtio sam ju po/usmena predaja/ uzrečici: meni niko ne može u moj džep ako mu ja to ne dozvolim.
Kak je to upečatljiva izjava za ove naše prodane duše u vezi INE.
Ostala mi je još jedna njezina umotvorina. Svom sinu, /rodila je šest sinova i tri kćeri/ Rudolfu je govorila, mom djedu.
Od milja ga zvala Reži. Govorila mu je: Reži nemoj da ti žena šešir nosi. Bila je nekonvencionalna, prije sto godina.
Kao svi Mađari bila je jezično osakaćena za padeže, pa je pjevuckavo govorila, muška kokoš.
Nešto tog jezičnog pravopisa se zbog povijesnih nesporazuma prelijalo u Međimurje, pa se još može u Međimurju čuti: idem tatiju ili dediju.
Moja spomenuta baka vuče korijene iz uže skupine koja je izmješana između Mađara i Kumana.
Kumani, povijesnićari ih tretiraju kao poludivlje pleme koje pravilo problema na vanjskim granicama Arpadovića. Da ih smire uzeli su jednu njihovu princezu za kraljevnu, tako su ih vezali za sebe a služili su im kao brana ostalim stepskim plemenima da im ne upadaju u državu.
Dolaskom na granicu sa Mađarskom donijeli su i kredit, bili su dio team buildinga Džingis kana. Okrenuli su mu leđa. Tim činom zamjerili su se prvom vladaru tadašnjeg svijeta pa je tražio od Mađara da ih protjeraju.
Nažalost to nisu napravili pa je vladar EuroAzije odlučio kazniti jedne i druge. Glavni je umro pa je zadatak preuzeo Ogotaj i poslao ekipu Tatara koja je rastrubila Mađarsku i Hrvatsku  a ordinirajući kralj Bela IV, spomenuti u prethodnom članku, zbrisal je na more.  Varaždin su obišli, nije bio pogodan za osvajanje .
Varaždin nikad nije bio osvojen oružjem,osim političkim odlukama, carskim dekretima i bračnim vezama.
Eto sve to Pick salama može ispričati.
Preko granice u Lentiju prepeljal sam salame, toliko, da su me uhvatili, još bi danas glancal WC u nekom mađarskom zatvoru.
Nekad je bilo zabranjeno izvoz iz Mađarske, mesa i mesnih prerađevina a i uvoz svježeg mesa u Jugu.
U jednom trenutku sam sa Picka prešao na Rakoczy salama. Po kvaliteti slična Pikcu samo puno jeftinija.
Mađari su ju nazvali iz zahvalnosti prema Franji Rakocziju, koji je nastavio pobunu Zrinsko-Frankopani. Bolje reči njegova mama Jelena rođena Zrinski u Ozlju. Umrla je nedaleko od Stambola i u Mađarskoj ju cijene kao nacionalnu heroinu. Ilona Zrinyi.
Od 1992 sam pick kupoval u Metrou, Graz, jer je bila jeftinija nego u Mađarskoj, isto kao naše sardele Mirne Rovinj pod brendom Corso. Sardine su koštale 2 kune.
Omjer valuta još mi je u sjećanju DEM, Asch, forint. Za  7, 2, 1., za dinar.
Sa Pickom sam vremeplovio i prošao pola svog stoljeća, a Pick ispao gubitnik.