Brioni
Sad kad sam uplovio u penzionerske vode, pošteno zaradivši malenu blasfemičnu penziju, mogu se opustiti. Unatoč toj činjenici poduzetničku duh me nije napustio a i virus ekonomije me još drži.
Sad je došlo vrijeme da se pravi koferi spreme. Prvo sam kofer spremao kad sam pošao u JNA, pa onda nekoliko puta kad sam se ženil. A bili su i koferi spremljeni kad me žena izbacila iz kuće jer sam znal zalutati, ne samo u triatlonske već i međudruštvene vode. Pardon, prvo je bila jezikova juha, onda poziv odvjetnika i na kraju suca. Još se sad tresem, od straha. A kak ja patim od sindroma nemirnih nogu, dočekali su me koferi pred vratima.
No sad imam slatke brige jer su koferi puni odijela. Svog šefa nabave Mileta Barakudu, zamolio sam da sa mojim osobnim PR menagerom Radomirom Mačorom da mi nabave obična odijela Brioni. A oni su i bez mog znanja nabavili mi i čarape Brioni, neznam gdje su ih našli i ko ih radi. Kravate sam dobio gratis jer sam kupio desetak odijela.
Ako nekog zanima zašto kupujem odijela Brioni. Razlog je prozaičan, jer ih nosi James Bond, a i ostali svjetske poznate osobe. A nosio ih je i Joža Broz
Ostali su mi još košulje. Za njih sam poslao osobni avion u Brooks Brothers, model Iron. Kad već trčim u Broks-icima red je da imam i Brooks košulje.
Tako sam se ja picnuo i paradiram po kući, žena koluta očima i kad misli da ju ne vidim ona sa prstom kucka po glavi pokazujući ostalim ukućanima da sam odlutao.
Možda je u pravu jer me sad manično zanima Iikovna umjetnost, opet moje nemirne noge.
Jesu i nemirne noge ali treba potrošiti silne donacije, kriza je i treba dobro uložiti moguće bezvrijedne papire. Čast EU i EUR-u ali slika je slika. Poslao sam Štefa Barakudu kod galeriste Jelića da mi nabavi neku črčkariju. Upute su bile ne Bukovca, slikao je velike slike ili Murtića, taj je imao ogromne avangarde. Iako mi se najviše dopada Murtić, ogromno platno i na njemu par kila farbe. Ja sam uvjeren ko i mnogi drugi poznavatelji likovne umjetnosti, što veća slika više košta. Je a kak ju strpati u kofer.
Stoga sam tražio da kupi Klovića. Zašto njega, prvo naše gore list, rođen oko Vinodola. Drugo, preko ljeta sam odlazio u kamp Povile, treće jer je bio minijaturist. Sliku možeš staviti u kofer ili čak u novčanik ili džep i na carini kažeš da ti je to pradjeda kad još nije bilo fotoaparata.
Jedino mi smeta što je pokopan u Rimu u Crkvi sv. Petra u okovima / čuvaju okove, prije nego su ga stavili naopačke/ ali ima znameniti epitaf. Sve lijepo piše o njemu i da je bio Croata. Ima još nešto, piše mu " slikar bez premca " na prvom lijevom stupu od oltara koji drži lađu. A na početku lađe kip Mojsija. B.M.
Da ne zaboravim, glavni razlog zašto Klović. Sličice mu vrijede neku sitnicu od 30 000 EUR-a pa nadalje.
Sad kad sam spakiral kofere, puno ih je, u dva su samo čarape. Nisam toliko naivan da ih držim doma. Dopustio sam si slobodu i pozvao pajdaša zeljara da dođe po njih ali da na kombiju ne piše kiselo zelje. Satove sam povjerio jednom drugom, ostala mi je samo stara vekerica i znameniti auto Renault iz 1972 g.
Eto sad me može tresti sindrom nemirnih nogu, idem u Austriju. Prije nego sam otišao, poslao sam poruku mobitelom, mojem zeljaru.
Na muci se poznaju junaci.
Petrica Zeljar
Sad je došlo vrijeme da se pravi koferi spreme. Prvo sam kofer spremao kad sam pošao u JNA, pa onda nekoliko puta kad sam se ženil. A bili su i koferi spremljeni kad me žena izbacila iz kuće jer sam znal zalutati, ne samo u triatlonske već i međudruštvene vode. Pardon, prvo je bila jezikova juha, onda poziv odvjetnika i na kraju suca. Još se sad tresem, od straha. A kak ja patim od sindroma nemirnih nogu, dočekali su me koferi pred vratima.
No sad imam slatke brige jer su koferi puni odijela. Svog šefa nabave Mileta Barakudu, zamolio sam da sa mojim osobnim PR menagerom Radomirom Mačorom da mi nabave obična odijela Brioni. A oni su i bez mog znanja nabavili mi i čarape Brioni, neznam gdje su ih našli i ko ih radi. Kravate sam dobio gratis jer sam kupio desetak odijela.
Ako nekog zanima zašto kupujem odijela Brioni. Razlog je prozaičan, jer ih nosi James Bond, a i ostali svjetske poznate osobe. A nosio ih je i Joža Broz
Ostali su mi još košulje. Za njih sam poslao osobni avion u Brooks Brothers, model Iron. Kad već trčim u Broks-icima red je da imam i Brooks košulje.
Tako sam se ja picnuo i paradiram po kući, žena koluta očima i kad misli da ju ne vidim ona sa prstom kucka po glavi pokazujući ostalim ukućanima da sam odlutao.
Možda je u pravu jer me sad manično zanima Iikovna umjetnost, opet moje nemirne noge.
Jesu i nemirne noge ali treba potrošiti silne donacije, kriza je i treba dobro uložiti moguće bezvrijedne papire. Čast EU i EUR-u ali slika je slika. Poslao sam Štefa Barakudu kod galeriste Jelića da mi nabavi neku črčkariju. Upute su bile ne Bukovca, slikao je velike slike ili Murtića, taj je imao ogromne avangarde. Iako mi se najviše dopada Murtić, ogromno platno i na njemu par kila farbe. Ja sam uvjeren ko i mnogi drugi poznavatelji likovne umjetnosti, što veća slika više košta. Je a kak ju strpati u kofer.
Stoga sam tražio da kupi Klovića. Zašto njega, prvo naše gore list, rođen oko Vinodola. Drugo, preko ljeta sam odlazio u kamp Povile, treće jer je bio minijaturist. Sliku možeš staviti u kofer ili čak u novčanik ili džep i na carini kažeš da ti je to pradjeda kad još nije bilo fotoaparata.
Jedino mi smeta što je pokopan u Rimu u Crkvi sv. Petra u okovima / čuvaju okove, prije nego su ga stavili naopačke/ ali ima znameniti epitaf. Sve lijepo piše o njemu i da je bio Croata. Ima još nešto, piše mu " slikar bez premca " na prvom lijevom stupu od oltara koji drži lađu. A na početku lađe kip Mojsija. B.M.
Da ne zaboravim, glavni razlog zašto Klović. Sličice mu vrijede neku sitnicu od 30 000 EUR-a pa nadalje.
Sad kad sam spakiral kofere, puno ih je, u dva su samo čarape. Nisam toliko naivan da ih držim doma. Dopustio sam si slobodu i pozvao pajdaša zeljara da dođe po njih ali da na kombiju ne piše kiselo zelje. Satove sam povjerio jednom drugom, ostala mi je samo stara vekerica i znameniti auto Renault iz 1972 g.
Eto sad me može tresti sindrom nemirnih nogu, idem u Austriju. Prije nego sam otišao, poslao sam poruku mobitelom, mojem zeljaru.
Na muci se poznaju junaci.
Petrica Zeljar
Zadnja izmjena ( Četvrtak, 10 JANUARY 2013 06:33 )
