Zagrijavanje
Šok za mene, trebam znati priznati svoju grešku. U prošlom članku, iznerviran budalaštinom, ubacio sam plaćanje PDV-a za obrtnike, odmah, po ispostavi računa. Jasno radi se o prijedlogu zakona. Nejasno je kako ministar Maras na sjednici vlade složi se odlukom a onda izjavi da će tražiti amandman na taj zakon. Tu više nema nikakvog reda.
Između tri zahvalne teme odabrao sam ozbiljnu. Ozbiljna je i bila u najavi u prošlom članku Šogorica, iskustva EU po pitanju sukoba interesa i kriminala "ruka ruku mije" i treća kompromis sa zloduhom sukcesije. Ljubljanska banka.
Otvaram sa prvom temom-naše gospodarstvo ponukan intervjuom premijera 07.03 na HTR-1 i radijskom emisijom 08.03.13, novinara Togonala.
I sam, sam iznenađen, da sam se našao u poziciji da branim kolegu premijera. Ni na kraj pameti mi to nije bilo ali je uvijek taj ali. Kad vidim ko ga napada i kojim argumentima, unutarnji poriv je, stani na stranu pravednosti.
Svatko ko može, dužan je da u okviru svojih mogućnosti da digne svoj glas i time ima privilegiju biti stanovnik ove Zemlje. Stephane Hessel.
Ograđujem se za promašaje ove vlade i izgubljenu godinu, bio sam na liniji zaštite ekonomske teorije, znanja i iskustva. Kritičar sa solidnom dvojkom. Znanjem i djevojkom.
Glavni argument u obrani, Čačić. Nažalost on nije ispunio očekivanja ni premijera, ni vlade ni Hrvatske. Ako ne pokrenem, rekao je. Odlazim u devetom mjesecu. Ostaće ta izjava za antologiju. Gospodarstvo nije pokrenuto, dapaće krenulo u spiralu propadanje. Prethodni članci su bili na tom tragu.
Premijer nije procjenio da je u koaliciji dobio mačka u vreči. I nije znao za ekonomsku dogmu, toliko sam puta spomenuo 3-6 mjeseci i 6-12 mjeseci. Po toj dogmi mi bi sada već trebali kočiti naš razvoj. Za taj očekivani razvoj i mačka u vreči, žrtvovao je Mirelu Holy. Izjavio u radio emisiji na 101, ministar Ranko Ostojić. Dana 09.03.2013.
O intervjuu premijera. Sam je svjestan da je puno toga propustio. A zbog intervjua, napali ga sindikalac /Ribić/ i poduzetnici. Poduzetnike je pogodilo jer je premijer rekao istinu. Doduše termin je bio nemušt. Da su radnici stvari. Očito nije mislio na poduzetnike koji poštuju društvene norme i zakone. Ne nisu radnici, stvari, već bliže nekom robovskom elementu. Razlog su poduzetnici koji ne isplaćuju plaće, radnici zaposleni na određeno vrijeme, prebacuju se iz jedne firme u drugu povezanih sa vlasnikom, da se izigra zakon. Poznat mi je slučaj u tekstilnoj industriji, lohn posao, utorkom i četvrtkom 2 sata se duže radi, nije plaćeno, ponekad se radi subotom, nije plaćeno, a mjesećna plaća, minimalac..
Radni petak, nekad se feštalo, 08.03. Dan žena a slavili muškarci. Poligraf, Togonal, ekipa Ribić, Milošević /HDZ/, Rađenović /SDP/. Premijer/intervju/ uzeo je u obranu realni sektor koji nosi cijelu krizu na svojim leđima radi za sve u državi a Ribić na to kaže da je premijer netoleratni i agresivni marksist. Pa onda bez uvrede tercijalnim djelatnostima /koja su neophodna u društvu/ mogu egzistirati. Kad stane proizvodnja u državi, mogu raditi koliko god žele i dobiće plaću. Nikad. Bez poduzetnika i radnika u primarnom sektoru država nestaje.Ne politički već doslovno. Ribić sa svojom blasfemičnom teorijom, da radnici u javnom sektoru stvaraju novu stvorenu vrijednost, slobodno se može kandidirati za Nobela. Imaće se Švedska Akademija čemu smijati. Na kraju emisije je bubnuo predivnu intelegentnu misao, da je u Hrvatskoj gospodarstvo ključ svega. Za to bi mu sigurno dali Nobela.
A onda je Milošević raspalio da ništa ne valja, da se ništa ne pokreće, da vlada nezna, da je bivša vlada imala rast od 0,6 i 0,8% . Sve je točno. Ali kad je bio ministar ništa nije napravio, ali sada sve zna. Rađenović mu je nešto parirao, bitno nije naglasio da je taj rast kojim se Milošević i bivša premijerka stalno hvale, rezultat i zasluga ministrice Dalić koja je svaki kvartal uredno zaduživala Hrvatsku. Moj skromni savjet, neka pogledaju koji su elementi za rast BDP-a, ako znaju. Za Ribića Rađenović je rekao notornu istinu da su prijetnjom štrajka od bivših isposlovali uvjete na plaćama, za koje se sad moraju uvoditi restrikcije. I to kada je u privatnom realnom sektoru 70 000 radnika elegantno završilo na Burzi. Kratka pamet. Od kuda novac za plaće. Lako je pozajmlijvati i dijeliti a trebaće i vraćati. TKO. Na kraju Milošević kaže da imaju program, nešto im dugo treba da ga napišu. Kompilacija Harvard.
Kad će struka doći na red. Kad postane ozbiljno, sad smo još na zagrijavanju pred trku.
Premijer Sjena
Između tri zahvalne teme odabrao sam ozbiljnu. Ozbiljna je i bila u najavi u prošlom članku Šogorica, iskustva EU po pitanju sukoba interesa i kriminala "ruka ruku mije" i treća kompromis sa zloduhom sukcesije. Ljubljanska banka.
Otvaram sa prvom temom-naše gospodarstvo ponukan intervjuom premijera 07.03 na HTR-1 i radijskom emisijom 08.03.13, novinara Togonala.
I sam, sam iznenađen, da sam se našao u poziciji da branim kolegu premijera. Ni na kraj pameti mi to nije bilo ali je uvijek taj ali. Kad vidim ko ga napada i kojim argumentima, unutarnji poriv je, stani na stranu pravednosti.
Svatko ko može, dužan je da u okviru svojih mogućnosti da digne svoj glas i time ima privilegiju biti stanovnik ove Zemlje. Stephane Hessel.
Ograđujem se za promašaje ove vlade i izgubljenu godinu, bio sam na liniji zaštite ekonomske teorije, znanja i iskustva. Kritičar sa solidnom dvojkom. Znanjem i djevojkom.
Glavni argument u obrani, Čačić. Nažalost on nije ispunio očekivanja ni premijera, ni vlade ni Hrvatske. Ako ne pokrenem, rekao je. Odlazim u devetom mjesecu. Ostaće ta izjava za antologiju. Gospodarstvo nije pokrenuto, dapaće krenulo u spiralu propadanje. Prethodni članci su bili na tom tragu.
Premijer nije procjenio da je u koaliciji dobio mačka u vreči. I nije znao za ekonomsku dogmu, toliko sam puta spomenuo 3-6 mjeseci i 6-12 mjeseci. Po toj dogmi mi bi sada već trebali kočiti naš razvoj. Za taj očekivani razvoj i mačka u vreči, žrtvovao je Mirelu Holy. Izjavio u radio emisiji na 101, ministar Ranko Ostojić. Dana 09.03.2013.
O intervjuu premijera. Sam je svjestan da je puno toga propustio. A zbog intervjua, napali ga sindikalac /Ribić/ i poduzetnici. Poduzetnike je pogodilo jer je premijer rekao istinu. Doduše termin je bio nemušt. Da su radnici stvari. Očito nije mislio na poduzetnike koji poštuju društvene norme i zakone. Ne nisu radnici, stvari, već bliže nekom robovskom elementu. Razlog su poduzetnici koji ne isplaćuju plaće, radnici zaposleni na određeno vrijeme, prebacuju se iz jedne firme u drugu povezanih sa vlasnikom, da se izigra zakon. Poznat mi je slučaj u tekstilnoj industriji, lohn posao, utorkom i četvrtkom 2 sata se duže radi, nije plaćeno, ponekad se radi subotom, nije plaćeno, a mjesećna plaća, minimalac..
Radni petak, nekad se feštalo, 08.03. Dan žena a slavili muškarci. Poligraf, Togonal, ekipa Ribić, Milošević /HDZ/, Rađenović /SDP/. Premijer/intervju/ uzeo je u obranu realni sektor koji nosi cijelu krizu na svojim leđima radi za sve u državi a Ribić na to kaže da je premijer netoleratni i agresivni marksist. Pa onda bez uvrede tercijalnim djelatnostima /koja su neophodna u društvu/ mogu egzistirati. Kad stane proizvodnja u državi, mogu raditi koliko god žele i dobiće plaću. Nikad. Bez poduzetnika i radnika u primarnom sektoru država nestaje.Ne politički već doslovno. Ribić sa svojom blasfemičnom teorijom, da radnici u javnom sektoru stvaraju novu stvorenu vrijednost, slobodno se može kandidirati za Nobela. Imaće se Švedska Akademija čemu smijati. Na kraju emisije je bubnuo predivnu intelegentnu misao, da je u Hrvatskoj gospodarstvo ključ svega. Za to bi mu sigurno dali Nobela.
A onda je Milošević raspalio da ništa ne valja, da se ništa ne pokreće, da vlada nezna, da je bivša vlada imala rast od 0,6 i 0,8% . Sve je točno. Ali kad je bio ministar ništa nije napravio, ali sada sve zna. Rađenović mu je nešto parirao, bitno nije naglasio da je taj rast kojim se Milošević i bivša premijerka stalno hvale, rezultat i zasluga ministrice Dalić koja je svaki kvartal uredno zaduživala Hrvatsku. Moj skromni savjet, neka pogledaju koji su elementi za rast BDP-a, ako znaju. Za Ribića Rađenović je rekao notornu istinu da su prijetnjom štrajka od bivših isposlovali uvjete na plaćama, za koje se sad moraju uvoditi restrikcije. I to kada je u privatnom realnom sektoru 70 000 radnika elegantno završilo na Burzi. Kratka pamet. Od kuda novac za plaće. Lako je pozajmlijvati i dijeliti a trebaće i vraćati. TKO. Na kraju Milošević kaže da imaju program, nešto im dugo treba da ga napišu. Kompilacija Harvard.
Kad će struka doći na red. Kad postane ozbiljno, sad smo još na zagrijavanju pred trku.
Premijer Sjena
