Sjećanje
Prisjetio bih se dvojice koji su prerano otišli, sa kojima sam bio dobar i djelio s njima neke zajedničke projekte. I ugodna druženja.
16.06.13. navršile su se četiri godine kako je otišao bombarder sa Kvarnera, Vladimir Bebić. Što napisati o njemu. Bio je saborski zastupnik sa vehemetnim diskusijama, dijelio je lirske krošeje i lijevo i desno, bio je svoj. Bio je pravi političar, ustvari nije bio jer nije znao lagati. Mnogi su ga doživljavali kao ridikula, nažalost između redaka bila je naša zbilja o ponašanju i vođenju države. O tom netreba posebno. U pokušaju povrata u Sabor, pomagali smo mu potpredsjenik kluba i ja. Da nije bilo sitnih grešaka kod nas lako smo mogli imati jednog sabornika a i Bebić bi u Rijeci imao jedno mjesto da mu nisu nazovi prijatelji i klijentela okrenula leđa. Za politiku trebaš prljavo igrati. Tako da ostaje žal za ugodnim druženjima.
Kad sam već u Rijeci prisjetim se rado Dejana. Kakva banalnost sudbine, slučaj, u koji se ne bi moglo povjerovati. A upoznali smo se na literalan način. Bio je vrhunski sportaš a napisao je jedno subjektivno pismo sa objekcijom na naše triatlonske probleme u Savezu, koji su izgleda sada dosegli kulminaciju. To je kad se problemi ne rješavaju, nego dobe latentni status a onda sve odjednom ode sve u ništa.
Da se vratim pismu, neznam kako sam uopće došao do njega, uglavnom bilo mi je predugačko, ali početak i prve rečenice odavale su zrelu osobu koja nije mogla rješiti svoje probleme u instituciji. /to je nešto najgore što se može dogoditi na osobnoj ravni/
Na jednom UO spomenuo sam Dejana ali nije bilo nikakve reakcije, spominjao sam i Živkovića Predraga a i Rovinjski triatlon koji je najstariji u Hrvatskoj. Mislim da je prekinut na 15 održavanju. Organizirao ga Nedeljko Javor.
Dakle upoznao sam Dejana putem pisma, a formalno upoznavanje bilo je na Jarunu. Bili smo u blizini parkirani, dok sam ja vadio opremu iz auta, u blizini čujem nervozno objašnjavanje nekoj curici kako postaviti bicikl a da se ne sruši. I tako muški glas ponavlja, vidiš kako sada stoji. Pogledam ko je to, Dejan. Ja mu priđem i pitam čiji je. Da li naš ili njihov. Zaćuđen pogled, sjenka preko lica, ćuti. Da razbijem neugodu predstavim se i kažem da sam pročitao njegovo pismu i da nema smisla odustajati od sporta kad je tek započeo. I tako je započeo naš poseban odnos. Sljedila su neka druženja i razgovori, posebno jedno na povratu sa Supetra, na brodu. Susreti su bili na trkama u Kostreni i Rabu. Pamtim ga, da je uvijek poslije trke, iako je bio učesnik, pomagao na demontaži tranzicije. Bio je kompletna osoba.
Posebno ga pamtim kad je prestao sa trkama, u zadnoj godini bio je prvak u duatlonu D. Stubici. Došlo je pismo. No došao je i sljedeće godine i opet je bio prvi.
A kako je vratio onu moju podvalu, bilo je to kad smo završili sa jednom sjednicom UO u Rijeci. Izlazimo iz Riječkih bazena kad osjetim ruku oko ramena. G. Pichler kako ste. Okrenem glavu prema poznatom glasu. Bok Dejana, pa otkuda ti. Došao sam vam reči da sam sada "vaš". Kako naš. Pa sad sam varaždinac. Ma nemoj a koja je ta koja te oborila, misleći da na narodnu; od kud ti žena odtud si i ti. Dejan se slatko nasmije, nije to. Pa kako onda naš. Zastupam na našem području Vindiju. Bilo mi je drago da se zaposlio a još više da mi je osobno došao to javiti.
Obojica su ostavila trajan trag u svom okruženju.
P.T.
16.06.13. navršile su se četiri godine kako je otišao bombarder sa Kvarnera, Vladimir Bebić. Što napisati o njemu. Bio je saborski zastupnik sa vehemetnim diskusijama, dijelio je lirske krošeje i lijevo i desno, bio je svoj. Bio je pravi političar, ustvari nije bio jer nije znao lagati. Mnogi su ga doživljavali kao ridikula, nažalost između redaka bila je naša zbilja o ponašanju i vođenju države. O tom netreba posebno. U pokušaju povrata u Sabor, pomagali smo mu potpredsjenik kluba i ja. Da nije bilo sitnih grešaka kod nas lako smo mogli imati jednog sabornika a i Bebić bi u Rijeci imao jedno mjesto da mu nisu nazovi prijatelji i klijentela okrenula leđa. Za politiku trebaš prljavo igrati. Tako da ostaje žal za ugodnim druženjima.
Kad sam već u Rijeci prisjetim se rado Dejana. Kakva banalnost sudbine, slučaj, u koji se ne bi moglo povjerovati. A upoznali smo se na literalan način. Bio je vrhunski sportaš a napisao je jedno subjektivno pismo sa objekcijom na naše triatlonske probleme u Savezu, koji su izgleda sada dosegli kulminaciju. To je kad se problemi ne rješavaju, nego dobe latentni status a onda sve odjednom ode sve u ništa.
Da se vratim pismu, neznam kako sam uopće došao do njega, uglavnom bilo mi je predugačko, ali početak i prve rečenice odavale su zrelu osobu koja nije mogla rješiti svoje probleme u instituciji. /to je nešto najgore što se može dogoditi na osobnoj ravni/
Na jednom UO spomenuo sam Dejana ali nije bilo nikakve reakcije, spominjao sam i Živkovića Predraga a i Rovinjski triatlon koji je najstariji u Hrvatskoj. Mislim da je prekinut na 15 održavanju. Organizirao ga Nedeljko Javor.
Dakle upoznao sam Dejana putem pisma, a formalno upoznavanje bilo je na Jarunu. Bili smo u blizini parkirani, dok sam ja vadio opremu iz auta, u blizini čujem nervozno objašnjavanje nekoj curici kako postaviti bicikl a da se ne sruši. I tako muški glas ponavlja, vidiš kako sada stoji. Pogledam ko je to, Dejan. Ja mu priđem i pitam čiji je. Da li naš ili njihov. Zaćuđen pogled, sjenka preko lica, ćuti. Da razbijem neugodu predstavim se i kažem da sam pročitao njegovo pismu i da nema smisla odustajati od sporta kad je tek započeo. I tako je započeo naš poseban odnos. Sljedila su neka druženja i razgovori, posebno jedno na povratu sa Supetra, na brodu. Susreti su bili na trkama u Kostreni i Rabu. Pamtim ga, da je uvijek poslije trke, iako je bio učesnik, pomagao na demontaži tranzicije. Bio je kompletna osoba.
Posebno ga pamtim kad je prestao sa trkama, u zadnoj godini bio je prvak u duatlonu D. Stubici. Došlo je pismo. No došao je i sljedeće godine i opet je bio prvi.
A kako je vratio onu moju podvalu, bilo je to kad smo završili sa jednom sjednicom UO u Rijeci. Izlazimo iz Riječkih bazena kad osjetim ruku oko ramena. G. Pichler kako ste. Okrenem glavu prema poznatom glasu. Bok Dejana, pa otkuda ti. Došao sam vam reči da sam sada "vaš". Kako naš. Pa sad sam varaždinac. Ma nemoj a koja je ta koja te oborila, misleći da na narodnu; od kud ti žena odtud si i ti. Dejan se slatko nasmije, nije to. Pa kako onda naš. Zastupam na našem području Vindiju. Bilo mi je drago da se zaposlio a još više da mi je osobno došao to javiti.
Obojica su ostavila trajan trag u svom okruženju.
P.T.
Zadnja izmjena ( Nedjelja, 16 JUNE 2013 05:39 )
