Prvenstvo Hrvatske 22.06. u sprintu. Zašto ne. Vu Varaždinu, pa kak bi to mogel propustiti, ali nemam licencu hrvatsku, imam slovensku i austrijsku. Te ne vrijede. I talijansku nisam mogel dobiti. Dobio sam odgovor da više nisam Leonardo da Varaždin i od sada me zovu licencirani Giovanni Lola Pescatore. Sa naglaskom na srednjem imenu, kao ono Lola bekrija.
Iako sam imao poziv na Ambrož triatlon kod pajdaša ja sam se odlučio za Varaždin. Temelj te odluke je bio tel.razgovor za velecjenjenim kolegom Damirom Živkovićem koji je u suradnji sa glavnim tajnikom pozvao me da budem u Varaždinu da riješimo sitni problem. Doduše ja sam sve jasno i bjelodano opisao pismeno i pisano da sam oštećen u jednom dijelu mog curriculum vitae. Na tu pisanu predstavku nisam dobio odgovor, kada sam ispostavio račun za štetu, ubrzo je stigao poziv na razgovor. Na koji sam uredno došao uređen i obrijan.
Dolaskom na Aqua, prvo sretnem kolegu Dikona, član UO, koji ništa nezna o mojoj predstavci.Dok tajnik tvrdi suprotno. Naletim na pozivatelja Živkovića, koji kaže da će mi sve objasniti glavni tajnik, kojeg je nazvao i da će se mi javiti. Čekam pola sata. Ništa. Nazovem ja tajnika, on je na Jarunu i kaže da mi nemože pomoći. Kao da meni treba pomoć. Samo da mi je znati  zbog čega su me zvali ????  Pa nisu valjda očekivali da ja za njima cupkam po Aqui ko mali Francek. Takvu sramotu još nisam doživio
Samo su potvrdili da je HTS u rasapu, da se nezna ko pije a ko plaća. A da, plaća ugled institucije HTS-a.
Bilo bi zanimjivo da sam ja oštetio nekog svog poslovnog partnera i da je on zatražio pismeno obeštećenje. Ja mu ne odgovorim. On me tuži. Ali ga u benevoletnom tel. razgovoru pozovem na sastanak na koji ne dođem ili dođem bez konkretnom stava da mu pružim zadovoljštinu. Vjerojatno bi me smatrao bezveznjakom bez morala i kućnog odgoja.
Stoga ljut ko ris na samog sebe jer sam pristao da naprave budalu od mene, odem na olimpijski triatlon. Prvo, jer sam se u Veldenu prisjetio jednog pajdaša koji je odavno zauzeo neko drugo mjesto u svemiru. S njim sam u mladosti puno pokera i prefa odigral. A drugo olimpijski će me ohladiti od ove svinjarije sa sastankom. Treće neću nastupati ni na jednoj trci gdje me se tretira kao individualca u vlastitoj domovini, bez licence a EU mi je potrebna od gornjih tri samo jedna.
Ohladio sam se iako je bilo vruče da se na asfaltu mogla peći jaja. U vodi je bilo ugodno, na bicu hladio me je vjetar ali na trčanju je bilo sparno. To trčanje me opet vratilo u Velden na kraj trke, ne na peti kilometar kad mi je direktor trke Werner Uran dao hladnu limenku pive. Ulaskom u cilj zgodna tetka mi dala finišer medalju ali i pola litre točene hladne pive.
Posebno zadovoljstvo bilo je proglašenje u Casinu Velden, poznati sponzori, poslovni ljudi iz privrede/ulazimo u EU treba uloviti neke veze za moje proizvode/, javne osobe iz svijeta estrade, predsjednik Austrijskog triatlon saveza, osnivači Alpe Adria kupa. Hannes Burger i Miro Kregar. Zadnji spomenuti bio je prvi u svojoj kategoriji M 50 a poznat je kao Extreme man 2008 kao viceprvak svijeta na Hawajima /10 km plivanja, 410 km bicikla i 84 km trčanja./slika u članku Velden/. Kad ćemo mi imati takvu organizaciju utrka a ne da svaki gura svoje sitne interese, ili opstruira i ono malo korisnog u HTS-u.
Taman kad sam završio sa mojim mislima iz prošlosti, prošlo je i 3 sata veselja triatlona. Pospremio sam opremu i popio pivo, hladno, za mog partnera pokeraša.

Petrica Naivac, a nisam iz Hlebina.