Posebno se zahvaljujem gđi Pusić što se je javila povodom HGK. Dramatično zastakujući u govoru i naglašavajući samoglasnike, usklično je izrekla herezu. Ako je to to, da treba otići. A kamo ? Možda. A kako. Nikako. Jer ga nema tko smjeniti baš da ga se i hoće. Može. Skupština. A tvrde, da si je skupštinu postavio tako da je bio 18 godina glavni. Točkica.
Možda bi bilo dobro za zdravlje nacije da objasni kako je bilo moguće da partijski kolega svoje obveze prema državi otpravi u apsolutnu zastaru. A kako mi je na priliku vidjeti/rekel bi stric Cinober/ i bivši šef Porezne mirno šetka gradom. Kad će to doći na red. Opet će gđa Reding prijetiti. 
    Po meni bi trebalo bez velikog cirkusa vratiti te pare /komorske/ od onih koji su si nekritički i nemoralno djelili i vratiti dijete materi. Onima koji nisu koristili usluge od te i takve komore vratiti novac. Jasno uz kamatu, po mogućnosti najnižom po kojoj se zadužuju država a ne na nivou libora kak si političari štelu štelaju za svoje kredite. A oni koji su imali korist od komore njima friška figa. Ništa nećemo imati od marketinške sudske trakavice. Isto ko od Fimi medije. Da, biće kako sam naslutio, da će bit teško dokazati jer su radionice odrađene. A to što su miljuni letjeli, jer je puhnul veter pa ih zel vrag, to je samo dokaz kakav je naše politike trag.
    Primili smo i čestitke od gospodina Ivice Jakića. To bi trebalo zanimati ministricu vanjskih poslova, jer ima direktne veze sa njom. Diplomacija, ne ona koja samo troši nego da ponekad nešto radi, dakle poslovna diplomacija. Ko je gospodin Jakić. Eto i on je čelnik jedne gospodarske komore. Ne bilo kakve nego Švicarsko-hrvatske. Neki naši uvaženi komentatori, misle da je porijeklom iz Zagreba. Ne nije, nego je rođen u Jajcu. Poznat je po tome što već godinama prikuplja nelogičnosti  a može se reči i gluposti naše povijesne poslovne zbilje i šalje Vladama. Njegovo saznanje: bez ikavog rezultata. Eto, još jedna točkica.
   Sličan stav ima i gospodin Gunther Neubert čelnik Njemačko-hrvatske industrijske i gospodarske komore. Sjedište u Zagrebu, Humboltova 4. Možda netko nešto i nauči u toj Hrvatskoj.
Da priđem malo bliže temi, kaže ministrica iz MVP, nema nikakvog revolta, od kud to ? Pa javna tajna je i sve je transparetno oko HGK. Bilo je onih koji su to javno govorili a najviše ih je bilo koji su sebi u bradu šaptali. Da se ništa nije bogznakako radilo a živjelo se kao da su sultani Brunea. I točkica. A to što su sad kosturi počeli ispadati iz ormara, tja, jednom vrč mora puknuti ako previše ide na bunar. I točkica.
    Moram se malo pohvaliti da sam bio i ja, bi se reklo u nekoj vanbračnoj vezici sa velepoštovanom HGK. Nekoliko puta. Spomenuti ću samo jedan. Iz devedesetih. Bilo mi je dosta domaćih ucjena oko cijena željeza i da zamutim vodu, dogovorim se ja sam sa sobom da se okrenem uvozu. Odlučim se za Dniprodzerzhynsk-metalurški zavodi. Zašto oni, ogromna željezara. Ko je bio u Zenici, a ako ide prema Mostaru, lijevo grad a cijelom dužinom željezara desno, sad je od Mittala. Ova Ukrajinska pet puta veća. I krenem ja da uspostavim kontakt. Lako zamisliti a teško ostvariti. Nemreš do broja telefona ili faxa. Nitko u HT-u mi nije mogao pomoći a prespajali su me od portira do samog vrha kompanije. Nisu mi mogli dati ni broj informacija. Ufati me nelagoda, jest da smo izašli iz Jugoslavije pa neću sad valjda zvati Beograd da dobijem jedan banalan broj. Ali ček malo, pa imam ja jokera u đepu, komore. Ej, pa to su svjetski biznisnimani, ljudi barataju sa svjetom ko ja sa olovkom uz sve moguće alate/marketinške/. I zovem ja redom, jedni preko telefona u čudu a drugi me gledaju ko da su došli vanzemaljci da im poslije  50 000 opet promjene mozak. Dakle svi ovi naši današnji vajni čelnici nisu znali o poduzetništvu dalje od nosa, a prosipaju nam svakodnevno demagogiju i svoja trula znanja. Nit imaju znanja nit su igdje bili, osim sad kad putuju turistički na račun poreznih obveznika.
   Lijepo se ja zahvalim komornim komorcima i jednima i drugima, HGK i Obrtničkoj. I pravac u dučan da kupim 5 pari, za svaki kotač rezervenih bic guma. Idem biciklom po nekoliko stotina tona željeza. Putem mi memorija radi tristo na sat, rekli bi prije nego sam otišel, vratim se, jer mi imamo amabasadu u Kijevu, Onesin Cvitan. Pa kak se nisam odmah toga setil. Zovem ja MVP, od portira i hijerahijski se ja penjem nezaustavljivo do gospođe koja je po redu dvadeseta jer toliko puta sam ponavljao željeznu priču. Gospođa me sigurnim glasom  uvjeri da će za sat vremena mojo muci biti kraj, dobiću broj od ambasadora. U tih sat vremena obavještajci provjerili ko sam, firma, tata, mama, polubrat.....I dobijem broj, biće nešto. Javi mi se kijevska gospođa ugodnog glasa a ja promuklm glasom 55-i put objašnjavam priču kojoj se bliži kraj. Za par minuta, kaže dobićete broj željezare. I san postane java, doduše čuli smo se još dva puta jer sam dobio predbroj Ukrajine ali predbroj grada ne, pa smo još malo prodivanili. Ako mislite da priči kraj, ne sad dolazi najzanimljivije, ali to su moja osobna posrtanja.
    Osvrt na cijeli slučaj, komora-telefonski broj. Imao sam osjećaj isti ko glavni lik u Alkemičaru P. Coelho.
T.P.