Nekaj sam sprčkal u tako rijetkom osvrtu na sport, Garmin Bled 07.09. 2013. Neke parametre ili sam ubacio neki zeznuti faktor, pa mi radi nered na stranici. Ne bi štel, da se igram istražitelja, ovih dana ih ima i previše. Ostaje činjenica da je nekaj narobe. Pa ću malo dodati dojam iz tog osvrta. I tak tvrde da je staro vino bolje. A Garmin Bled je završavao sa par pjesmica, kad sam stigao doma. Napravio sam putovanje iz prošlosti, pitanje da li ću se i pomladiti. Na tom dijelu fizike Einstein mi bio malo nejasan.
  Dobro sperem sa sebe ostavštinu trke, pasta, pozdravi i kući pjevajući, /bratec je bil slabe volje/. Ostaje mi slatka briga, zbrajanje bodova.

Opet sam u autu, pustil sam muziku, popevke, i to za dobrososedske odnose, polku Roblek sa Trojanskim krofima, pred Varaždin me dopratila pjesma" Moj očka ma konjička dva".
Otvaram ulazna vrata dvorišta. Čujem kako mi slavuji tiho poje a srce je sretno moje.
Ulazim u cilj, urnebes od prisutnih, jel to zbog mene ili zato jer je kraj trke, zaključao sam Garmin 2013. Tri slike za arhiv i koljeno za spominek. Lako za koljeno, pripremio sam mu pakao, važno da je glava zadovoljna. Noge možeš izmjeniti, glavu teško. A ako bi se moglo, može se dobiti još bolje šutnutu.
     Prije završetka trke ima početak, plivanje je bilo nekak, bic nikak, jer se iz lijevog koljena počelo dimiti a trčanje katastrofa, fedri i šrafi koji su mi bili ugrađeni u koljeno, jednostavno su se razletjeli. Pa se je koljeno povečalo u obujmu ali sam to kompeziral sa pisanom estetikom.
E sad za pokušinu kak kaže moj prijatelj Blatnik. Limit imam a sad samo trebam rutinski privesti dramu kraju. Koljeno nateklo i zapeklo, baš me briga, neću nikom pružiti zadovoljstvo da vidi da šepam, ne, trčim baš kao da sam maneken. Stil kao da sam progutal metklu, još poskakujem, umjesto da smanjim otpor zraka. Prvi puta na trci primjećujem okolinu, prekrasan dan, jezero se namriješkano ljeska od odsjaja sunca, pogledom na njega umiruje mi svaki nerv, znam da ću završiti trku. Čujem sada jasno ono zvono želja, kome zvono zvoni, skromno za pokal. Trčim ja laganini i gledam šetaće koji mi dolaze u susret, zagledam se u zgodne komade a bacim i pogled na njihove partnere, vidim ima i zavidnih pogleda, posebno što su bliži mojih godina. Može se i uživati na trci. Ne mogu odoljeti a da na pljesak ne reagiram, namigujem i još popravljam manekenski trk. Prava nedjeljna promenada, iza mene sudac na biciklu vrti glavom, vjerojatno takvog još nije pratil.
     Spomenuti limit, to je plivanje i bic za 2 sata i 15 min, uredno sam se prijavio u tranziciju 2 minute ranije kod uvaženog suca Dečmana-nije mi štel skinuti krug viška u Portoroseu. Onda događaje pretiče objašnjenje da sam imao zamornu sezonu, zimske pripreme na Ivanščici, pa pokušaj na Korčuli i ondak redom 4 olimpijska u 21 dan.  I to po onim paklenim vručinama, kad su i naše poznate elite odustajale.
Svemu tome je prethodilo objašnjenje da je za upoznavanje sa triatlonom i to baš na Bledu kriva jedna cura iz Domžalah, koju sam prema Einsteinu morao prije upoznati. Ovo sam lijepo objasnil ko kvantnu fiziku. Godine su nepoznate, 80,81 a možda i 82, nije bitno, jer smo neki  iste kerefeke izvodili na Dravi 70-tih. Ipak je bitno spomenuti da je službena Slovenska prva triatlonska trka bila 83 i tako u naravi stvari slave 30 godišnjicu.
Čestitke njima a i meni. Kaže se da se zločko vraća na mjesto zločina.
 A prije morali smo doći na Bled, putem smo se brat i ja teško kregali/molio sam ga da me zamijeni na trci/. Nas dvojica se kregamo a idemo Kregaru.
     Povrat u sadašnjost, Eistein je tvrdio da ako se kvatna čestica podijeli da i dalje te dvije čestice imaju isto ponašanje, vjerojatno isto misle. Kak je on do tog  saznanja došao neznam, danas to možemo lako dokazati jer imamo neke aparatiće. Važno mi je kak će ova dva članka biti u jednom ili jedan u dva.
Ovo je sad ispalo kao u vicu koja su dva dana u godini najbolja, prvi drugoga ili drugi prvoga.
      Za konec, šečer.
         Nedjelja 13? 10.13. Trebao sam krenuti sa veseljem po pokal, ali je potez mojih iz kluba pomutio mi je opći dojam na moj uspjeh. Po neznam koji put su me detronizirali, smjenili me sa predsjedničkog mjesta i to iz prozaičnog razloga. Mandatno imunitetna komisija i komisija za ustoličenje odlučila, da ne bi bio u sukobu interesa, dobio sam nogicu, vjerojatno su bili pod utjecajem izvjesnog gradonačelnika. A krimen mi je bio što sam dao štampati klupsku majicu sa mojim certifikatima. Eto nije pametno širiti entuzijazam. U pitanju je zagorski jal, no neće to stanje dugo trajati, sve do takmičarske sezone. Za mjesec dana opet će gospoda zasjedati i zamoliti me da se primim palice, dirigentske. Kad je onima to veselje nek bude i mojima. Konačno, na koncu konca kako glasi lauda, počast triatlonu.
  Dan kad sportski dio Varaždina krenuo u Zagreb a ja za Kamnik-Snovik. Njima neizvesnost maratona ili polumaratona a meni blagodat izvjesnosti. Uzeo sam sobom brata, točnije to mi je polubrat, greška našeg oca. To je u našoj obitelji po muškoj liniji uobičajena nezgodancija. Otac je imao prigodu u životu imati polubrata a pobrinuo se da i ja dobijem noćnu moru. 
  Od organizatora A-A kupa, službeno je pozvan i moj šogor Till Oulenspigel. Kakav triling na jednom mjestu, cirkus kak kaže Rant Domen iz Dnevnika, k tome i još triatlon. Tri na tri. Dolaskom u Snovik granulo meni sunce, isto jesensko sunce koje se uprlo u kanjon Snovika. Meni je granulo jer sam bio među svojima, pozitivna atmosfera i prijedlog da nastupam za ino klub. Od toga su mi moja krila neskromnosti porasla da sam skoro prije ceremonije otišel doma.

   Ove godine redosljed za dodjelu zasluženih priznanja dopalo je Trisport Kamnik, glavni meštar ceremonije Kregar Miro, jedan od osnivaća kupa. Od ostalih osnivaća prisutni Burgner Hannes /HSV Klagenfurt/, voditelj ceremonije, radno mjesto mikrofon. Dr Tion bio je zadužen za nagrade.  Proglašenje je krenulo od deset kategorija limaća a onda dvanaest kategorija seniora. Prvi i neizbježni senior Patrocino Ugo/M-65/, pa onda takozvani ja i redom do apsolutnih pobjednika. Svatko je dobio prigodni dar, certifikat i pokal/ 5 kila stakla, dobro da sam imal brata sa sobom/ 
    Dalje neznam kaj bi napisal ali slike od proglašenja nema jer je, tak su mi javili, žau, službeni fotograf iz neutvrđenog razloga pao u potok /sredinom Snovika teče potok/ i kartica se namočila, eh ti digitalci. Tako da smo svi sada oštećeni i zakinuti na dokumentu, nema mene, brata ni Tilla na sliki, A ni cijele ekipe od Alpe Adria kupa. Ipak ima slika da ostane nešto za povijest, isti triatleta, ista majica i isti pokali. Možda je to prst sudbine, da polubrat i moj šogor Till ostanu i dalje konspirativne osobe.
 P.T.

video

slike 1 slike2

Zadnja izmjena ( Subota, 02 NOVEMBER 2013 06:38 )