Blagdani a ništa afirmativnog. Ništa veselog ali zato imamo circus. Otvorim novine, jedne ,druge t... circus. Ujutro da se u kuću pusti svježi zimski južni zrak, otvorim prozor, uleti cirkus. Brijem se a u špiglu vidim circus. Idem na posao i sa strahom otvaram vrata, da, kad uleti circus. Prilazim autu, vidim da je otključan a zaključao sam ga prethodni dan. Sjedam u auto a ono unutra circus. Radio ne palim, za svaki slućaj, kroz raskršće proletim i ne gledam u semafor da mi kojim slućajem na haubu ne skoći circus.
   U ove dane, kad nam kotač vremena donio blagdane i to smo u stanju uprljati. Neminovno nas iz povijesti stižu prokletstva. Sami smo si krivi.
Sve zemlje u tranziciji, ozbiljne, provele su urednu lustraciju. Ima ih još, ali s njima  se ne bi trebali mjeriti. Pa ugledaš se uvijek u bolje. Mi nismo. Zna se i zašto.
Naš problem /banalan/ odjednom je vrhunski problem države. Zakonodavna, izvršna i pravosudna ima posla, prebacuje normu, čak i na samu Novu godinu. Ne mogu izbjeći, digresiju. Neki tamo kokošari, jadnici vode se u lancima. A kapitalci, u pet radnih dana-pet posebnih optužnica, elegantna šetnja. Zadnji koji sazna da mu žena šara, šetnja na mjesečini i sad zadnji slučaj. Circus i radosno mahanje. Znači i tu ima povlaštenih.
Tu bi na trenutak stao i prešao na drugi i treći aspekt. Prvi, država, drugi ekonomski i treći sukob interesa.
     Drugi. kad bi se sa toliko mara radilo na poslovima da izađemo iz bankrota, možda bi i bilo neke koristi i boljitak za državu, odnosno onima koji plaćaju taj circus. Pored toga pozivanje na nekakvu pravnu državu, pa bolje je da to sami procesuiramo. Ma nemoj, da plaćamo tuđe račune. To su računi od one države. Sad da taj circus još jednom plaćamo. Zar nismo to već jednom platili, račun sa gadnim stavkama. A akteri su dobili plaću, privilegije, bonuse. Bili su nedodirljivi. Znači i to bi sad bili još jedno bojanje tunela. Pa dokle, dokle će se samo naplaćivati, došao je trenutak da se i plati. Neki su platili glavom. Nisu imali nikakvog bonusa za recimo opravdanu kritiku ili glas razuma. Za neku bezveznu izgovorenu riječ. Plaćalo se čekićem, kao Trocki.
 Ono što je bilo pravedno, zbog čega je i slobodarska alijansa pobijedila osovinu zla. Stvoriti pravedni svijet. A onda se taj pravedni svijet morao braniti na najprljaviji način. Likvidacijama
  Kad će nekom biti bjelodano jasno da se neće odustati, jer od svih izbjeglih zbog raznog osobnog tereta, bilo je najviše poštenih, koji su mislili svojom glavom a dobili su čekić. Tisuće anonimnih, porodice ožalošćene. Za te, ko je odgovoran i ko će biti procesuiran. Odgovarati, očito nitko. Naš problem, je, problem što je jednom jedinom pružen i dan politički azil, poslije sasvim solidne provjere. Na žalost, još se danas čitaju naši stari fajlovi o krađi novaca i još koječega da se diskreditira i opravda likvidacija. Ne spominje se da je istu sudbinu doživio i sin od našeg problema. I zato bi bilo nuđeno tri godine i to još na poziv. A u čemu je bio stvaran problem. Odlaskom Broza, tateki su držali štangu a sineki su stvarali međunarodnu sinekuru. A kako utišati glas, čekićem.
   Treći. Brata nisam imao, ali zadovoljan sam i sa polubratom. Isto mi je kao i brat. To ne možeš birati, kao ni roditelje. To je genetika, nasljedno, ista krv. To bi bilo to. Ali ja imam i sestru. Neplaniranu i nepozvanu, neželjenu. Nismo ni čak ni u krvnoj vezi. Bliskiji rođak bi mi bio neki došljak iz svemira. A sestra mi je i druži se samnom od prvog dana rođenja. Zaljepila se za mene ko klopec. I stalno smo u sukobu, ponekad u latentnom pa i u sukobu interesa.
   Jesmo li mi dobili nešto dobrog ili smo dobili još goru noćnu moru iz koje smo izašli. Imali smo družbu, na našu službu. Služba nam i ostala za našu družbu.
Sretan nam circus.
T