Poslije enormnog broja neozbiljnih istinitih pisanih /pismenih ?/ komentara uzimam si pravo na jedan ozbiljan. Također istinit, lakše probavljiv, teško izvediv ali daleko od politike.
Sportska stranica a nema sporta. Samo jedan triatlon, ali vrijedan.
Velden 14.06.14. Na poseban poziv moj kolega Wernera teško sam pristao da nastupim na najtežoj trci iz serije Alpe Adria cupa. Ne zbog same trke nego što je isti dan na Jarunu Memorijal Pedišić. Jedini sam član hrvatske obitelji triatlonaca koji je bio na svim Memorijalima, uključujući i onaj 2008 u Poreču. Zašto sam iznevjerio tako lijepu tradiciju. Teško razumljivo ali lako objašnjivo. Sve češće pohode me mladenačke ozljede-pored starih i nova. Teška artroza desnog nožnog palca i najnovija, ozljeda stopala i ligamenata gležnja. Samo dva mjeseca ju vučem. A kako ja svaki dan sebe propitujem da li sam stavio pravu stvar na pravo mjesto, kao i gradonačelnik Hrvatske. Ispalo je da trebam ići na ispit. I odem prvo kod prijatelja Nenota na Rab. Ugodno se provedem, vidim stare prijatelje /prijatelji stari gdje ste, poznato ?/ i utvrdim da još nisam za odbaciti. Imao sam dojam da je ispit uspio, iako sumnja je uvijek prisutna. Ima još jedan razlog koji me prati gotovo od rođenja. Ne mogu odoljeti zelenooki ljepotici. Kad sam u njezinoj blizini, neobjašnjivom snagom me zove k sebi. Pogledom na nju, to je kao zov sirene. A družili smo se pogledom od Varaždina do Volkermarkta, a u Veldenu sam ju osjećao, bila je samo na kilometar od mene. Drava.
  Za sedam dana eto mene u pripremi za Velden, petak, počinjem sa opremom. Kad poslovni partner zaželi si robe. Prva misao, neće biti dobro, i bilo je, ostavio sam doma uloške. Naime ja imam dvije lijeve noge i da bi mogao trčati za svako stopalo izrađeni su mi po naruđbi posebni ulošci i to za određene tenisice. Dio robe partner je dobio u petak a ostalo sam obećao za pondelek.
Subota ujutro, sunčana joga i u auto. Rijetko uzimam GPS, ovaj puta da, jer do Vrbovog jezera svaki puta idem nekom drugom rutom, pa da konačno idem najracionalnijom. Put sa GPS tetom bio je ugodno-kooperativan, uglavnom. No kod Radlja je počela paničariti i uporno me htjela zavesti i uputiti u mjesto. Znači da se skinem sa glavne ceste i odem lutati po Radlju/ob Dravi/. Pravio sam se gluh, a ona je počela prvo panično a onda kreštati da skrenem, na kraju da se čak vratim. Ja dalje vozim, pa tu sam rutu prošao barem sto puta /poslovno/. I jednom trenutku na ekranu nestane cesta i ja se doslovno nađem sa tetom na zelenoj livadi. Ubrzo se teta pribrala i počela sa rekalkulacijom, tj uvjerila me da dobro držim zadanu rutu. I kad sam se vraćao napravila je isti cirkus, očito je htjela da ostanemo na samo. Kroz Klagenfurt nije bila od neke koristi ali je puno pomogla kod zatvorenih dionica zbog radova do dolaska u Velden. Taman parkiram kad naletim na šefa ceremonijala Wernera, bolje da nisam jer me obradovao sa promjenom pravila trke. Pravila iz prošle godine/ITU/ zamijenili sa WTC, a to je značilo dozvoljen poseban bicikl i zabrana zavjetrine. Ili ukratko, ironman pravila. Uz to postavili su i težu stazu za bicikl i trčanje od prošle. Limit trke 3 sata i 45 minuta, za olimpijski triatlon. Svi koji su stigli sa biciklima po ITU pravilima bili su hendikepirani kao i ja    
  Prijava, ovaj puta nisam dobio austrijsku licencu, da ju ne zakockam ko prošle godine. Po prijavama malo svjetsko prvenstvo, veliki broj Slovenaca i Talijana. Dosta Nijemaca, ima Francuza a došli su i triatlonci iz UKR, ISR, BiH, CAN čak iz RSA. Jedan iz Hrvatske.
Plivalo se u jezeru Wortersee /20 stupnjeva/, start je promijenjen, maknut je sa utoka potoka/14 stup/. Pred start digla se oluja, pa je bilo dosta teško plivati u valovitoj vodi. Valovi ne dolaze u istim intervalima kao na moru, nego se ima dojam da je plivač u veš mašini. Izlaskom iz vode trebalo se popeti uzbrdo do tranzicije, 200 m pod 30 stupnjeva. Tako da ta izvedba rezultirala odustajanjem tri dame i četvorice muških. U tranziciji sam izgubio 8 minuta kad sam jedva skinuo neopren odijelo, preko bolnog stopala. Biciklistička staza sa dva teška uspona, staza je dio ironman, 4 kruga. Po prvom krugu izračunao sam da ću završiti trku oko 4 sata, dešperacija na vrhuncu. Drugi krug me vraća u normalu, treći vozim dobro a u četvrtom sam doslovce jurio. Sad je kompjutor izračunao 3 i pol sata za završetak. Bicikl sam korektno odvezao bez ijedne zavjetrine, za razliku od mnogih. Suci jesu fućkali ali penalti box je bio prazan. Druga tranzicija strelovita, izlećem iz nje i spuštam se na trčanje pored jezera. Na izlasku me dočeka bučno navijanje, pogledam, Progner, austrijski prvak u super sprintu, prva trka u programu, award, nema lijevu nogu. Bilo mi je drago a i neugodno, kog vraga ja kenjkam nad svojim ozljedama za razliku od njega. Trčanje dodatno otežano zbog proloma oblaka, tenisice bez uložaka ali napunjene vodom, no publike nije nedostajalo i navijanja. Tu je educirana publika zbog poznate utrke "Ironman Klagenfurt/.  Računam ponovo, poslije 5 km trčanja, to bi moglo biti dobro vrijeme. Pored problema sa ozljedom i manjak opreme/bicikl/  i teškom stazom, ostvario sam izvrsno vrijeme 3 sata i 15 minuta, što je inače limit za staze na ravnom. Zadnjih 500 m sam šprintao, pretekao jednu curicu. Začudo 10 km trčao sam 51 minutu. Nisam zadnji, od muških su dvojica iza mene, jedan je Englez 1971 godište.
Treći u kategoriji, od četvorice, isto ko i prošle godine. Da nije bilo šepave prve tranzicije bilo bi drugo mjesto. Poslije trke sportski razgovori sa kolegama, Ocvirk/predsjednik TZS/, Rant koji su me nagovorili da za sedam dana dođem u Portorož. Tu su bili i stari prekaljeni učesnici AATC Trojar/ 1 u M55 /i Kokalj. Za vrijeme proglašenja, površina jezera bila je ko ulje. Zvijezde proglašenja Jagodinski /CAN/  1 u M 65 i Speitzgrabner 1 u M 70.
T

Slike

Zadnja izmjena ( Četvrtak, 19 JUNE 2014 21:33 )