Triatlon klub Varaždin

     Dan je dobro počeo. 27.08.16. Lako sam se ustao u 2 sata. Nije mi trebao sat, ostala je neka anomalija iz vojnih dana i genetska uvjetovanost. Imam ugrađeni sat, koji ponekad dobro dođe a u nekim prigodama mi je problem, kratko spavam.
  U 3 sam krenuo. Start za mene je određen u 10 i 35. Na mail sam dobio raspored, PARTICIPANTS INFORMATION / četvrti start- žuta kapa/ i sva uputstva oko trke i pravila. Posebno za diskvalifikaciju i doping kontrolu. Tako da nema izmotavanja kao kod naših političara koji nas znaju do besvjesti uvjerati da se Mjesec nalazi u vodi. Nije mi trebalo ići tako rano zbog trke, već zbog parkinga. Finkenstein je malo mjesto, po prijavi za olimpijski bilo bi nas 750, pridodani sa štafetama i Volkstriatlonom bilo bi 1200 startera. Na bic stazi vidio sam broj 1404. Da bi ulovio dobro parking mjesto bio sam u 7 na pravom mjestu, kad se i dan razbudio.
     U 8 i 30 parking je bio pun, odmah pored tranzicije, sve asfaltirano. Novo došli mogli su parkirati uz ceste koje su oko tog parkinga i policija ne prave nikakve probleme iako su to zelene površine. Od dolaska pa do odlaska izvrsna organizacija.
Taman sam krenuo po starter komplet, kad se moj pajdaš virus javio da uzme danak. Od Kraigersee nije ga bilo i eto ga u najvažnijem trenutku. Tri puta sam odtrčao do WC-a. Imao sam pripljemene sendviče, koje sam prekartirao samo u kruh, no to mi je bilo premalo pa sam u pekari kupio 2 grahama i 3 kajzerice. I dok sam ja uživao u osobnim radostima počela je utrka. U 10 profi, pa elite i onda mlađe dobne skupine, muški, poslije nas, žene.
    Izlaz iz vode, trčanja najmanje 350 m do tranzicije. Po putu se izvlačim iz neoprena, /voda je bila 21,2/ ko zmija iz svoje stare kože, mučim se. Pravo oslobođenje duha i tijela kad sam se popeo na bic. Osjećao sam se ko pop na predikalnici. 4 kruga sa bicom, suci sumanuto jure i fućkaju za opomenu u zavjetrini. Nemoguća misija, kad se na stazu sjuri devet jugovića i deseti J. B. U jednom trenutku, idealna mogućnost-na stazi nas je bilo 1000, staza 10 km, znači svi smo bili u prekršaju. Dva puta sam čuo u mojoj blizini sirenu Hitne. Padali su sa bica, od vrućine. Trčanje je kroz šumu i hladovinu. Odmah na početku staze okrepna stanica sa tušem. I tako protrčim 10 km, a zadnjih 20 m, preskoči me ko mali potočić lik koji ove godine ni na jednu utrku /KTRV i AATC/ nije došao. Samo 4 sekunde me dijelilo od trećeg mjesta. Da, kad sam došao doma, na mailu me čekala čestitka mog prijatelja iz Krška. Pa sine Brute za 4 sekunde.
   I tako se ja nađem na promociji sa braćom Schrotenbach, Manfred i Peter. I oni osvojili, obojica drvene medalje. No nije bilo razloga za suze, jer je to meni bila 6 pobjeda u KTRV-u i kak se patri zalijali smo sa Vilacherom. Budući je to trka velikim nagradnom fondom, prva nagrada Merida /2500 € ove i prošle godine izvukao Talijan ???/. Manfred je dobio 4 paketa Vilachera i još neke isotonike, koje smo podijelili a Vilachere popili. Jedan paket /putni/ dobio sam kao prvi sa rang liste u  HSV Triathlon Kärnten.  I put pod gume.