Da dođem k sebi, moram ponekad pobjeći i od samog sebe. Povremeno nisam pri sebi. Zgužvani poslovni raspored, pa onda sportski segment, traži određene psiho fizičke napore. Da smanjim kortizol, bijeg je poželjan. 
U tom bijegu koristim razne vještine, ubrzanu  relaksaciju-meditacija i filozofiranje unutar jedne individue. A ponekad egu suprostavim dobro i zlo. Najučinkovitija, kak kaže Čiro, rekuperacija, a bijeg je lijek.
   U prirodu, jer smo dio prirode. Da ne ispadne samo uživanje od bijega treba se i kvalitetno opteretiti. Hodanje po bregima, usput uživati u darovima prirode. 
Na kratko sam otišao do svoje šume, pokupio vrganje, nešto je bilo i drugih gljiva, grabrov ded /5 slika/, zelena golubica /18/, ovčje vime /14/, žuta capica /9/ i gljiva kruh /15/. Lisičke nisam našao, ali sam našao, slovenci ju zovu oljkova lisička /6/. I otrovna je. Snimio sam i najotrovniju, pupavku /4 slika/, gljiva koja otruje najviše ljudi, jer ju zamijene za golubicu.
   Uslikao sam i malenu gljivu /Fomes fomentarius -10 slika / gubu, koja je srušila diva od bukve. Nije jestiva ali je korisna za pčelarstvo. Dve slike, jedna je sa vrganjem /11/ a u pozadini je srušena bukva. 
Pupavka je iz roda Amanita i sve su otrovne, osim blagve. Budući je moja šuma nekada bila od Markusa Bombellesa, grof je za svaki doručak dobivao gljive sa jajima, blagva je morala biti među njima. Daje hrskavost kad se jede, dok su vrganji želatinasti.
   Marko je puno putovao po svijetu, sa svakog puta je donio neko egzotično drvo i napravio poznati park Arboretum Opeku. Trenutno park ne liči ni na što. Tužno i žalosno.
Imao je i posebnog vrtlara koji se za park brinuo. Ima i anegdota u vezi njih dvojice.
    Jednog dana šeće Marko parkom i naiđe na vrtlara. Pita ga za zdravlje, kak je zadovoljan u službi. Vrtlar sve hvali. Marko će nato. Moram vas i pitati malo nezgodno pitanje. Vaše gospodstvo grofe slobodno pitate. Marko je vodila znatiželja, bili su si jako slični, pa je upitao: da li je vaša mamica radila kod mog oca. Vrtlar odgovara, ne moj otac je kod vašeg tateka grofa bio vincilir. Brinuo se za vinograd, podrum a i za harmoniju u dvorcu.  
Da u spomenutoj crtici, Marko ne ostane kratkih rukava, dodati ću i nešto u njegovu korist. Informacije iz prve ruke. U mladosti su me mučile tonzile, bile su veličine oraha, velikih, ne normalnih. Poslije operacije u letargiji ležim u krevetu utupljen i utopljen morfijem. Sva čula rade ali se ne mičem. Do mene u krevetu starina kojem je pukla žila u nosu. Kad sam ja izašao iz drogeraške faze, započeli smo kurtoazni razgovor. A onda sam starinu otvorio sa ženskim pitanjima i doznao da je bio osobni kočijaš Marku. Starina mi je ispričao događaje za svjetski bestseler. Između njih, Marko je bio veliki zavodnik. Kad bi doznao da je neki grof morao poslom u Peštu ili Požun eto njega u kočiji i u goste. Priča starina, Marko se brinuo za groficu a on za kuharicu. Tih 70-tih godina Jugoslavije, starina je bio pravi tajkun, imao je tri kuće. Ništa čudno, plaća je bila kod Marka solidna, stan, obuća, odijelo, hrana, sve badava i skupila se hrpica love koju je čuvao uz dobar interes u banci. Došla kriza 1929/33 a njemu informacija nije falilo, uzme pare iz banke i kupi kuće. Postane tajkun, a oni kod kojih je služio ostali su bez svega.
      Kad sam se navolio prirode i hodanja, naredio sam vatru i ispekao domaće kobasice i nešto piletine, pa sa domaćim eko paradajzom, paprikom i rikulom imao grofovski šumski ručak.
Za večer, narezani lošiji vrganji, grabrov ded, golubica a ovčje vime je zamijenilo blagvu, pa sam si umislio da sam Bombela.
 Kada su gljive zacvrčale na domaćoj masti, nabacio sam 6 jaja i skromno večerao.
 Tako sam malko došao k sebi.