Dakle, nije bila dosta jedna željezna zavjesa, nego ima i evokotivna repeticija. Očekuje se objašnjenje, na objašnjenje. Pa tako sad imamo izjavu da je moj tata krvavo radio da zaradi i mene pošalje u Ameriku. Moj otac mene nije mogao poslati, iako je isto bio obrtnik i to poznati varioc od Maribora do Zagreba dok nisu došli istosmjerni aparati za varenje u zaštitnom plinu. Vario je razne metale autogeno, čak i "špijater", hrvatski silumin, koji nije bio variv. Ali te vještine i zvanje nije mogao kapitalizirati jer je stalno bio pod posebnom "prismotrom" Porezne uprave. 
    Dok obrtnik mesar je lako mogao prodavati meso jedne kategorije pod drugom recimo razne dijelove pod " ružicom" Za one koji ne znaju to je najkvalitetniji dio buta.  
Izjava da ju nije Tito poslao u Ameriku nego otac. Prilično diskvalitorno piktogramska. Sama sebe demantira. Nije bilo zavjese, ni željezne ni dimne, možda su bile neke zavjese u sobi. I podmeće oca, koji je krvavo radio. A otac obrtnik i lovac. Tko je bio lovac u Yugi. Političari na čelu sa Titom, oficiri, policija, otprilike 95%  a i ostali su bili njihovi. Moj otac nije mogao biti lovac jer mu u Vojnoj knjižici pisalo, služio u neprijateljskoj vojsci-domobran-ćato i oružar.   
  Iron curtain 1946g- Črčl. 1963g. jedan Amerikanac je rekao " Ich bin ein Berliner". Grad podijeljen u državi a nisi mogao iz zapadnog u istočni dio i obratno. To je bila željezna zavjesa. Nitko nije mogao iz nje izaći legalno, kakav pasoš. Samo metak umjesto pasoša. Poljaci, Česi i Slovaci mogli su u Yugu i nikud dalje. Poznati je slučaj, Čeha, roditelji su dolazili u Istru, gradili godinama jedrilicu i njom prebjegli u Italiju, sin je danas tenisač Canade. 
  Spomenuo sam da sam odlazio u Mađarsku, Mađari su mogli, nikud. Bio sam prvi puta na Tehnijadi 1970, atletski slet tehničkih škola Istočnog bloka. Frapantno sivilo društva, prošlo je 14 godina /1956/ još se osjećalo teško i sumorno stanje u društvu. Na ulici nisi mogao sresti trojicu ljudi da idu zajedno a kamoli da se šale, glasno gore, nedajbože pjevaju. Imao sam dojam da sam u Zombi državi, bezlični ljudi i bez ikakvih osjećaja. To je bila željezna zavjesa, tamnica naroda.
  U Yugi ? Nije se smjelo dirati u Tita i Partiju, ostalo raspašoj. Dobro, nije bilo jogurta ali je bilo izvrsnog domaćeg kiselog mlijeka a ako sam htio ptičjeg mlijeka eto mene za sat vremena u Radkersburgu. Ako sam imao ženskog partnera i bila hića, onda i manje od sata.
U povratku smo stali u Jeruzalemu /SLO/ na rajnski rizling, meso iz banjice, kosanu mast /zaseka/ i pomursku /međimursku/ pitu. Uživali smo u željeznoj zavjesi. I to nije sve, dokrajčili smo se u Željeznoj gori, 5 kilometara dalje /CRO/ sa tramincem. 
A kako smo se vratili. Prvo nas je pratila Milica a onda nas je preuzela Milicija. Za svaki slučaj, jer smo imali tešku zavjesu nad motorikom.

Zadnja izmjena ( Srijeda, 25 DECEMBER 2019 14:31 )