1.Medulinski duatlon

Krenuo u cik zore,sunčano i po sunčanom sam se vratio.Gorski kotar već dobrano oblačan. Namjestio radio na 101.3/radio Pula/i slušao dvojicu zajebanata-pandam Švecu i Pehu/101/.puštali su dobru muziku,kantaj,kantaj/Gustafi/.Popravljali su mi loše raspoloženje,prvo zbog vremena a drugo što moram ići na dutlon u Medulin 17.04.2010.Učka,na izlazu za Buzet ja skrenem, ali samo u mislima,zato je i prva slika Motovun.Dakle tijelo sa autom za Pulu a duhom kroz pitoreksni kraj,Livade,livade,Motovun,Grožnjan i tako do Medulinske ceste.Kako je to moguće,lako,zato u glavi imamo dvije polutke.U jednoj smo što jesmo a u drugoj što bi trebali biti.Na kraju raporta bude sve uvezano.A zašto sam dvostruko putovao,prozaičan razlog,od 1972g.izbjegavam Medulin iako sam u nekim bližim mjestima bio po poslovnim,sportskim,turističkim posjetama bio po stotinu puta./Pula,Val Kavran,Červar Porat/,o tome kasnije.

Neraspoloženje je poticao vulkanski prah i pepeo/zato je bilo tako tmurno,/znači prah i pepeo ili strah i pepeo,ne država u pepelu.Ima i stara izreka-posipati se pepelom.

Kamp Medulin,sve je tu,organizatori,suci,staze označene,sve je u redu i kad pišem o trci,malo nakitim da više izgleda da je bilo dobro nego što je,ali nikad nisam pokudio organizatore.Ovaj put moram.Naime noćna smjena je otišla doma,uzeli ključ i zaboravili isključiti ventilatore,pa je i na trčanju i bicu sasvim solidno puhalo.A kao samostalac bez zavetrine,nikud-nikam.

Prije starta zagrijavam se kroz kamp,skoro je sve isto kao i 72g.Važna godina,otvorena rana a važna i po savez,jer je to godina rođenja uvaženog kolege tajnika.Pažljivo promatram okoliš,kosi se nježna proljetna trava,procvali irisi,ista kamenita obala,zgrade koje su bile tada,kao Summer bar,no ima i nekih novih objekata.Mogu konstatirati da je u najvećem dijelu sve isto kao i prije 38 g.Pa kad je to vrijeme prohujalo,rekao bi,sekunde sporo teku ali godine jure.

Glavna trka,trčanje kroz kamp,bic pet krugova,u svesrdno ometanja vjetrom.Zahvala Šošić Ivici na pomoći,ometao me gurajući jer su moje treking gume najviše zapinjale u pepelu.

Pobjednici Patrčević,Papišta,Milovan,ja časno zadnji.

Medulin 1972 g.,razlog izbjegavanja je Internacionalni ljetni karate seminar u organizaciji  škole BUDOKAI.Treba reći da je Jugoslavija bila podijeljena na Budokai koji je vodio dr.Emin Topić i Shotokan a vodili su ga braća Jorge.Jaki centri B.išli su iz Crne Gore,pa Split/Cikatić/BanjaLuka/Tadić/,Rijeka/Žgaljarić/,Đakovo,Zagreb/Ćelan/  Celje,Ljublana,Aachen/Jakl/ i naravno Varaždin/Lepen/.U zagradi poznati borci.Varaždinci su došli kao klupski pobjednici te krnje Juge,a osvojili smo to prvenstvu u Varaždinu 19.03.1972 u dvorani DTK Partizan a za stare varaždince-Gombaona.Kad je već spomenuta ta dvorana u njoj su se i dogodile i druge lijepe sportske pobjede,jedna je kad su hrvači Varteksa postali prvaci Juge sa poznatim akterima u najtežoj kategoriji Bakšaj-Čorak.Za one koji neznaju Čorak i danas hrva i veteranski je prvak svijeta u više navrata.

Dolaskom na karate turnir u Medulin,sve je izgledalo lijepo,dobro smo se provodili,prvih deset seminari,jutarnji termini,pa ručak,pa posljepodnevni treninzi a navečer u disko.Društvo poželjno,Jakl je iz AAchena doveo brojnu ekipu,među njima i dve plave blizankinje.S jednom sam ja hodao,dok se druga držala rezervirana,nju kao dečki nisu interesirali i oblaćila se drugačije od sestre i s različitom frizurom.Poslije dvadeset dana na oproštajnoj večeri obje su došle isto obućene i sa istom frizurom.Ostao sam zatečen,kojoj priči i dok sam blenuo u njih puklo mi je pred očima.Cure su se malo zaigrale,a ta im igra sigurno dobro koristila u drugim prigodama,kao studij.Dok sam dolazio k sebi,cure su se hihotale,nisam im mogao tu zezanciju zamjeriti,pa sam teškom mukom obećao da ću iduće godine opet doći na seminar.No nisam došao samo 38 g.a ljepotice su danas najvjerojatnije bakice.

Razlog je debakl i ostala otvorena rana zbog čega smo i bili na seminaru i turniru.Poslije seminara počele su uvodne borbe u ippon-kumite.Kroz deset borbi prošao sam lako,ostalo nas je četvorica za finale.Ostala trojica imali su zajedno bodova koliko i ja.U finale su mogla dvojica poslije demostracije kata.Moja demostracije bila je katastrofa,neznam trebala je biti 4 ili 6 kata,no ja sam izveo neku svoju kreaciju na opće čuđenje stotine prisutnih,a dr:Topić i dr.Mlinarić/naš trener i budući ministar policije/ćupali bi kosu da su je imali.Jasno finale nisam vidio i završio bez borbe kao treći,zato jer sam uvijek osjećao odioznost prema nećemu što se mora na pamet učiti.Eto od ugodnom sportskog i društvenog provedenog ljeta ostala rana i do danas,a diplomu čuvam na vidnom mjestu,ispred važnijih,da me opominje.Raspoloženje mi se nije popravilo s određen uspjehom u borbama full contact.

U životu se sve može postići,samo se propuštena prilika ne vraća.