PRVA trka, Novogodišnja 2023

Neki ušli leteći a neki tegleći. Rekao bi moj otac da mi je baba otišla sa kolačima. Mučio sam se sobom i koljenom koje je dotrajalo. Dodrlo se. 

  Ukupno 397 trkača. Tea Faber prva žena, isto AK Dubrovnik. Temperatura na staru + 10 C u cilju +15. Nekad smo se klizali i proklizivali po ledu obično oko -6 C. Ponekad snijeg, magla a sad proljetno vrijeme. U podne je bilo 18 a u Dubrovniku 17.

   Plasman klupskih trkača, predsjednik 168, Zvonko 346, Zlatko-Rambo 357 mjesto. Prijatelj Mario izvrstan 36 a Stecko 286. Ako se ne varam /1990 ili 89/ bio sam apsolutno 13. 

Kao i prošlih godina stručne osobe a to im je struka i profesija sa pretpotopnim rangiranjem kategorija M65+. Ne bih bio 5, nego u svojoj kategoriji M70 drugi. 

A Zvonko treći u M75. A što se tiče organizacije. Trebalo bi svojski, intelektualno i organizacijski zapeti i isporučiti osmišljenu trku. Trka ulazi u legendu pa bi bio i primjeren status. Da se prijavljuju svjetski trkači i da se urede kategorije. A sva događanja, trka, doček Nove i na kraju fešta. Pa da sve zajedno bude spektakl i da to bude brend i aplicirati kao nematerijalno bogatstvo. Ovako, samo se hvaliti na dugi niz godina, siromašno. To je kao jelo bez okusa, vino bez bukea ili ruža bez mirisa.   

    Servirana trka je bezlična. Platno imamo, /šteta/ samo da se pronađe dobar krojač.

Sjetio sam vremena poslije Olimpijade i poslovnog okruženja Sarajevo. Poslova ko šodra u Dravi te sam bio čest gost kao izaslanik izvođača radova. Poslovni sastanci bili su u restoranu Kula na Butmiru u sklopu zatvora. Konobari zatvorenici. Vrhunska posluga a klopa za ubit vola. Tako obavim posao i sa vozačem krenemo na spavanje u jedini hotel u Sarajevu, Europa. Nije bilo mjesta jer su doktori imali neki svoj simpozij a u krčmu Drina /sam centar Sarajeva/ nisam htio ići, bila je to baza prostitutki. Krenemo na Ilidžu, ni tamo mjesta. Ostalo nam je da se vratimo ponovo u Trnovo gdje smo spavali prošlu noć. Moj vozač bio je ovisnik o kavi pa smo pronašli u mahali kavanicu. Pred njom sjede dvojica starih meraklija, lovili su zadnje sunčeve zrake. Ambijent, starinska kavana i u zraka prastaro vrijeme. Na tom komadiću okruženja, vrijeme se zaustavilo. Sjednemo pod murvu, nizak stol a stolice visine za dječji vrtić. Koljena su mi dodirivala bradu. Falio je samo leteći sag i Ali Baba.

Jedan od staraca digne se lagano i doleluja do nas i učtivo upita što bi izvolili. 2 kave a ja bi neki sok, coca colu…. Kahva može a sok samo boza. Kroz stanovito vrijeme eto njega uredno sa stolnjakom preko ruke a u drugoj bakrena tacna. Mahne po stolu da otjera prašinu, postavi stolnjak. Ostavi nam kocke šećera, rahat lokum, čaše sa vodom, bozu i čokanj sa brljom. Mlinac ?? Samo smo kavu naručili. Kuća časti, usput kaže meni. Daj bolan samelji kavu dok ja pristavim vodu. Pitam ga da li se šegači. Nije bilo odgovora, ozbiljno lice sve je govorilo. Dobro, kažem ali kad platimo da mi se spremi za mene kompletni set sa tacnom za ponijet. Starac kimne glavom i odšeta. Ja sameljem, on skuha i natoči svakom oprezno kavu opojnog mirisa. Vrati se na svoje mjesto i nastave potiho divaniti. Riješimo nas dvojica tekuća pitanja na brzinu i zovnem. Gazda, da platim. Prošla je cijela vječnost kad je došao do nas. Molim pita. Da platim kažem. Njegov pogled padne na šalice i filđane, prazni.

Imao sam dojam da će ga šlagirati, samo da se nije uhvatio za srce. Uspio je samo kroz zube promrsiti. Au. Šteta kahve. Platim i do viđenja. Ulazim u FIAT Mirafiori-1980 sa klimom. Kad. Ej, bolan, zaboravio ti na komplet. Još je čitav.