K vrapcu. Opet petak i svetak. Pripremio sam svog kangala za sutra. Ide u posjetu svojoj mami i sestrici. Vodi me sa sobom. On će imati obiteljsko druženje a ja ću probati malo trčati na 12 cross Globetki. Ima samo 3 mjeseca ali već ima mnogo naučenih vještina. Vozi se na sjedištu do mene, drži me na oku. Posebno pazi da ne potežem iz boce. Ima ugrađen genetski dreger. Tako mlad a već ne trpi uniforme. Poštar od sada jureći na biciklu baci poštu preko ograde. Posebno sam ga utrenirao da kad odraste može nositi čovjeka u zubima.
A sada taj petak. Jučer da uvjeri cijelu državu na poštenje, premijer je održao vanserijski monolog. Potpuno se pogubio. Ispalo da su svi protiv njega, Oporba, novinari, tv kuće, radijske postaje. Vidno je bio uznemiren jer su mu ispostavljali neke ne-teme. Primjetio sam da nije bilo režimskih piskarala. Shvatili su da je što miriše na korupciju bolje da ih nema. Na pitanja nije imao odgovor, čak ni u svojoj ađendi. Pa je pribjegao patogenim objašnjenjima. U argumentaciju je gurnuo priču u rangu baruna Münchhausena. Svi koji ga pitaju za uhljebljivanje putem svih njegovih ministara i nezaobilaznog portafona MM a u vezi svezi AP.
Napad na sebe opravdao da brane predsjednika Milanovića ??? i izmišljaju ne-teme. A onda ničim izazvan obrušio se na zapošljavanje gđe Maje Đerek. Nažalost poznata zviždačica koja je upozorila na kriminal njegovog ponavljača u odgovoru je obrisala pod sa premijerom. Na kraju je premijer svojim minhaunzevskim pričama izazvao neke oporbenjake da ga nazovu Plenki i Laki je postao nervozan, aluzija na srpsku crnohumorni komediju.
U čemu je keč- česta verbalizacija premijera. Keč je, nije se samo sa iskaznicom HDZ-a zapošljavalo već sam i ja prošvercao poneko zapošljavanje u Hrvatskim šumama. To je već legendarna priča, za koju sam mogao dobiti Pulitzerovu nagradu.
Jednu večer. Šefe, dobra večer. Večer. Ko će nam ujutro doći otključati revir. Ako sam dobre volje, a to sam često, prihvatim pogrešan poziv. Jedan broj od moja tri, ima sličan jednoj Šumariji. Dosta puta moram objašnjavati da ja ne mogu izdavati dozvole za ubiranje gljiva i ostalih šumskih dobrota. Nastavno na poziv kažem da ću ja ili netko drugi ujutro biti na rampi. Naime, pred šumski prosjek postavljene su rampe da lopovi ne ulaze u šumu i kradu. I tako sa zadovoljstvom ubrzo odem spavati i još brže zaboravim na zajebanciju. Ujutro u 7 i 5 minuta zvoni grešan mobitel. Šefe, mi smo tu. Kako se budim u 5 lako shvatim da sam zajebanciju prenio u novi dan. Smislim na brzinu laž da moj zamjenik dolazi za 10 minuta, da smo imali jutarnji dogovor. Dakle nastavio sam sa zajebancijom. Malčice mi je bilo neugodno ali neka paze koga zovu. Na večer opet isti lik zove. Shvatim da je netko odgovoran otključao rampu jer ovaj kaže: šefe zaključali smo rampu a ključ ostavili na onom mjestu. Kažem dobro. A sad slijedi najbolji dio realiti šoua. Šefe kako želite da hrastovinu ispilimo. U meni dosta znanja. Bio sam siguran da se radi o lopovskom poslu pa sam odlučio za primjerenu kaznu pored naših vrlih institucija. Kažem: sve u daske. Tip zapanjeno primjeti ali ima trupaca od 1 metra promjera. Oštrim glasom naredim sve u daske. Kakav cirkus je bio mogu samo zamisliti. Za one koji ne znaju pili se prvo od 12 cm za štokove, pa 7 cm recimo za stepenice pa još korisni dio za građevinu a zadnja mjera je 2,5 cm, dakle daske prije ostatka oblovine sa korom.
Ponekad sam i ja Münchhausen.