Vjera i vjerovanje

Ove godine je 322 hodoćašće i običaj je da poslije mise u varaždinskoj katedrali u subotu, 2 sata ujutro krene pješice do svetišta. Ostali u nedjelju,kako koji, ja sa bicom

Sljedeće nedjelje bi trebali doći zagrebčanci-evropčani,no oni su prije par godina odabrali “povoljniji termin” u 9 mjesecu da im nebude vruče. Ove godine idu 11.09.2011,to bi im bilo 280 hodoćašće,no uništili su tradiciju,svojih predaka. Mislim da su termin zadržali Gračani i Remete.

U obitelji moje mame broji se 322 pohod na Mariju Bistricu a u očevoj ne,prvo jer su se dotepli iz Tirola preko Novog Bečkog Mjesta/nisu mogli bez Drave/ a drugo nisu baš bili preveliki vjernici iako ih skoro polovica po generaciji bila u popovima a ostali u vojnicima i produktivnim poduzetnicima.

Zadnji daljnji rođak banjalučki biskup mons. Alfred Pichler,umro je 17.05.1992. Otac je želio otići do njega ali određene službe Yuge pazile su da se takvi kontakti izbjegnu,mons. je bio dvije godine u strogom zatvoru, a otac na Križnom putu jer je bio u neprijateljskoj vojsci /ćato-domobran/. Povijesna protuvrijednost zarobljenog domobrana bila je vrečica brašna. Otac je želio da se ode na sprovod a bila je 1992. Hm,moglo se prijeko,da sam tada znao za lukrativni biznis s naftom.

Inače je i moj otac bio na zapisu za popa,mama ga odvela u sjemenište i kad je spomenula prezime,upisničar je hladnim glasom upitao ko vam je taj i taj a odnosilo se na očevog bratića. Čovjek dobar ko kruh ali je prerano pokazao hedonističke potrebe,pa su ga izbacili. Tako je moj otac neslavno prošao na razredbenom ispitu..

Netreba biti ni vjernik a održati tradiciju,okruženja u kojem živiš,obitelji a najviše da zadovoljim duhovnu obvezu prema majci,za sebe,da znam odkuda sam i kamo idem,što ostavljam. Zakon fizike nas je sve izjednačio,nitko ništa ne nosi sa sobom.

Majka mi je bila predani vjernik,vjerovala je u sebe i svoje postupke kao i ja,samo nisam vjernik kao što Crkva tumači svoje dogme. Crkva nam je bila bolja za vrijeme komunizma nego sada,malčice je skrenula.

Majka je znala poslije napornog rada,cijeli dan,našla snage da ode po utjehu na večernju misu.

S takvim mislima krenem prema Mariji Bistrici,uzeo sam jedan sendvić i jednu energetsku čoko-bananu,2 litre dravske vode,to ju ja tako zovem a ustvari je to voda sa Ivanščice,podzemne vode teku od nje prema istoku. Samo na tu vodu dajem maksimum,pa ju i natrkama trošim i mix K,Na,plus jedan domači proizvod.

Krenem preko New Marof City,malo duža relacija ali manja brdovitost,usput sam bacio pogled na naše varaždinbrežne gorice,pitoreksna valovita zelena boja  osunčane jutarnjim suncem,pa sam iskoristio dar prirode za kratku sunčanu jogu. Okrijepio sam dušu i tijelo,i bio spreman za nove podvize.

Spustim se sa Vžbrega,prođem Bednju,trenutno se uređuje most. Nekad su na tom mostu bili u prirodnoj veliči kameni sveci,ali došli su oni 1945 iz šume pa su minirali našu prošlost. Prošunjam se kroz Marof da me ne vidi urar kod kojeg imam staru vuru na popravku / na klatno i utege a u obitelj ju donijela očeva baka kao miraz/ u Varaždinu više nema majstora koji ju zna popraviti. Ta vura jedino što je vrijedno ostalo,svu imovinu su braća iz šume odnijela i raznijela. Klaonicu u Ivancu i dvije mesnice,nisu vratili. Posebno mi je žao za zlatnim satom na lančiću koji se generacijski prenosio a odnio ga oficir oslobodilačke vojske. Sad taj oteti sat nosi neki snob koji živi u otetoj vili i hvali se da mu je to sve ostavio neki predak-zvan šumski..

Malo stisnem pedale i evo me u Podrutama kod firme BBS,ne radi,propala,ali su vlasnici umjesto recikliranja PVC ambalaže vjerovali i bili uvjereni da se bolje baviti recikliranjem državnih novaca na svoje privatne račune,čak su se i poslužili sa 20 miliona kn Varaždinske biskupije. Ekonomskim riječnikom rečeno,Biskupija je dala u dobroj vjeri novac a ovi iz BBS su vjerovali da je za taj novac najbolje izgraditi novogotički dvorac u šumi kod Ljubešćice bez ikakvih dozvola.

Izgradili su stariji dvorac po izgledu nego što je Draškovićev u Trakoščanu. Doduše od dvorca u Trakoščanu su napravili luna-park,toliko preinaka da više nema razumljivog graditeljskog smjera. Kad si u engleskom dvorcu dave te sa nepostoječim duhovima i tajnim prolazima,falabogu, u Trakoščanu su prolaze tajne zazidali,da turisti što manje vide. Jedino je na tom dvorcu ostala obrambena kula gotička.

Pa ako se neko zaželi istinske gotike pravac Pariz,crkva Notre Dame ili katedrala u Chartresu,prava ljepotica a ako niste pri lovici ranu gotiku možete vidjeti  u šumskom ambijentu Ljubeščice,zvoni dvaput-Bešenić. Što ćeš kad bi prekonočni tajkuni iz opanaka u vlastelinsku svilu i kadifu.

Okrijepljen duhovnošću naših pregaoca,prođem Budinščinu i ubrzo je Konjščina,nekad Selnica i poznata bitka iz turskog zuluma. Opet Zrinski 1545 rasfrčakao Turke kao i 1542 kod Vinice/arboretum/

Za razliku od nekih bitaka koji će se ovih dana slaviti,naročito one kad su Turci napustili bojno polje onda su neki jurnuli i pokupili plijen i proglasili junačkom pobjedom. Ova kod Konjščine bila je bitka filmskog zapleta.

Turke je vodio Ulama beg,bosanski paša,sa poznatim begovima iz Bosne ali i iz sanđaka Požege/Hrvatska/ na čelu sa Murat begom,neki podaci tvrde do 10 000 ljudi,vraćali se sa pohoda po Kranjskoj,opljačkali stoku i u roblje vodili djecu od 10-12 g.

To je isti Ulama beg koji je opsjedao Đurđevac 1552 pa se uplašio ispaljenog picoka iz topa i legenda kaže da je pobjegao glavom bez obzira.

Kad su zašli u varaždinski kraj pratio ih je Wildestein sa 700 konjanika a Zrinski je u međuvremenu okupio i osigurao još toliko konjanika i oko 500 pješaka na brzinu dignutih. Stigli su Turke kod  Selnice,Turcima nije bilo do bitke jer će izgubiti smisao pohoda a našima i nije odgovarao otvoren sukob kad ih nije bilo za tu varijantu. Pa je Zrinski utanačio sa Ulamon da se mejdan dijeli sa 100 naprama 100 momaka i završni dvoboj, ko pobijedi nosi opljačkanu imovinu. Za taj dvoboj određen je Turčin Španaković/prezime mu je tvrdo hrvatsko/ zapovjednik Kamengrada, po predaji visok i jak momak i poznati mejdanđija, do sada sve dvoboje preživio a s naše strane Štef Šegović.

Kad je započeo mejdan,janjičari su bili uz Ulamu a ostali iz pohoda Turaka,Morlaci,Vlasi Srbi i ostali,razmili su se po kraju.pa su pljačkali iliti kokošarili. I u glavnim bitkama oni su bili u pozadini, nisu ih Turci baš ozbiljno uzimali.

Mejdan je bio kod kaštela Selnica,Turci su glavninu utaborili na brijegu/današnjem groblju/ a naši na brijegu,prije nego se spustimo u Konjščinu dolazeći od  Marofa. Prije glavnog dvoboja Španaković da pokaže počast junaku Zrinskom,prvo mu se poklonio a onda ga zagrlio.

Štef je obavio svoj zadatak,a Ulama je pogazio datu riječ i naredio prekid primirja,naši hlebinci bili su potpuno iznenađeni i nepripremljeni pa su pješaci uzmakli u šumu,konjanici za njima a Zrinski Wiidenstein ostali sami i vodili sami boj,kad su Turci ubili konja pod Zrinskom,obojica su potrčali u kaštel a Wildensteinu u oklopu pao u jarak sa vodom i utopio bi se da ga /opet jedan Štef/ Baletić nije za bradu izvukao. Taj podatak je neki harlekin zapisao,istina je da ga je izvukao već dobro napitog vodom sa čakljom.

I dok su Turci kidisali na kaštel,oko njega su bila tri jarka sa vodom i uzak prolaz do kaštela,našli su se u klopci,sa brijega se sjurila naša ekipa i udarila sa leđa neoprezne Turke,pridružile se i snage odbjegle iz šume i na kraju provalili oni iz kaštela. U tom metežu Ulama napušta sa svojom osobnom gardom bojište,ostavlja roblje i preko Stubice/koje,neznam/ put prema Banja Luci.

Naši se dohvatili plijena,stoku podijeli a djecu vratili u Štajersku. Vjera i vjerovanje je pobijedilo.

Poslije joge poduplao sam ugođaj duše i tijela,povijest je majka budućnosti.

I eto vidim toranj crkve u kojoj je čudotvoran kip Majke Božje. Kip je potpuno crn,pougljenjen,baš za provala Turaka,sklanjam i zazidan u zid crkve. Kod paljenja sve drveno je izgorilo a kip nije mogao jer nije bilo otvorenog plamena ali zbog visoko temperature je pocrnio.

Prvo sam u crkvenoj trgovini kupio svijeće,pa u crkvu oko oltara tri puta. Prisutni su svaki za sebe mrmorili molitve a ja sam napet čekao da neko ne zapjeva Majku Božju Bistričku. Nije trebalo dugo čekati,crkvom je razlijegao duboki muški glas,a večina žena prihvatila tu pjesmu:Majka Božja Bistrička,moli se za nas,mi smo tvoji putnici,blagoslovi nas,tog trenutka suze su same došle a i poriv da pobjegnem iz crkve.

Ta Marjanska pjesma vraća me u ranu mladost kad sam nanizao 5 godina, ustajanje po mraku/3 sata/šinobus,Zlatar Bistrica, pa 5 km pješačenja do Bistrice i onda u crkvu na zavjetno kruženje i sve ostalo.

Posebno pamtim hodočašće,mučan trenutak kad se pjeva spomenuta pjesma,crkveni zrak ispunjen tonovima i oštrim mirisom ljiljana a moja mama na koljenima oko oltara, ja kraj nje cupkam s noge na nogu jer po koljenima se ne juri. Ondašnji osjećaj krivnje i grižnje savjesti,ni danas me ne napušta. Hodam uz nju kao da ja moram paziti da ona pati,najrađe bi da izjurim iz crkve i da se više u nju ne vraćam.

A čemu tolko patnje,kad je mama bila dobra ko kruh. Te godine sve moguće nevolje se sručile na nas,otac je bio zaposlen u Kalniku i izgradio solidnu karijeru,predsjedik Radničkog savjeta,voditelj Tehnološkog parka,kak bi se reklo danas,udario temelje Podravke-1952 izgradio pogon za marmeladu.

Sve to lijepo napustio i otišao u privatnike

Koliko je bio važan za Podravku,trebao je biti glavni učesnik proslave 40 godišnjice pod organizacijom Mike Špiljaka 1987 g. Tri mjeseca je vitlao tajnice Špiljaka da će doči,na kraju nije išao.

Odluka da ode u privatnike 1956 g bila je normalna s osnove da je bio u slijedu peta generacija u poduzetništvu,ali loše tempirana na političku situaciju.

Greška je i bila što je okrenuo komunjarama leđa,pa su pričekali kad mu krene. I krenulo je ali i poreznici krenuli i stisnuli pa se moj otac koprcao jadan u žvrnju boljševičkih metoda vlasti. No to nije bilo sve,preko mene otvorili su pitanje učešća oca u ll svjetskom ratu.

Dakle jednog dana,prozove mene u razredu,razrednica partizansko đubre,nisu svi bili takvi, u životu sam naišao na partizane,koji mrava ne bi zgazili i dali bi ono što sami nebi imali.

Ajde ti Pihler,diž se i ideš na Općinu i prozvala je još jednu curicu. Djeca iz razreda su pitala kud to idemo,a partizanski vampir izlane,imaju čudna prezimena pa je neka provjera. Od curice je bilo najhrvatskije prezime da nije hrvatskije moglo biti. Danas bi se za to reklo-segregacija. Iz našeg razreda nas dvoje i iz paralelke još jedan dječak i pravac Općina prvi kat na Vojni odsjek.

Prvi puta to sad spominjem i nikad nas troje nismo o tom ispitivanju razgovarali iako smo se svakodnevno vidjeli. Bila je to autocenzura,a simptomatično je bilo da nas djeca iz razreda drugi dan nisu ništa pitala.

Idući prema Općini tj našem varaždinskom vodotorbju,slutio sam da je to neka prljavština,već prezimenom je to dalo na znanje.

Nićega se ne sjećam,da li smo razgovarali putem,ko je prvi ušao u kancelariju,koliko je to ispitivanje trajalo, kako smo išli doma, neznam.

Ostalo mi je samo u sjećanju,da sam u prostoriji,sjedim,dvojica KOS-ovaca su u stolicama a treći sjedi na stolu,dominantan i propituje.Nijedno pitanje nisam zapamtio, ostalo samo jedno; gdje mi je bio otac u ratu.

Ja mrtav hladan odgovaran, bio je u domobranima a onda je prešao u partizane, jasno da je to bila laž, kad je bio skoro do kraja u domobranima/ćato/ i za to je odgulio Križni put do Osjeka i natrag u Varaždin. A poslije puta tri godine u kažnjenički bataljun u Zadru i odslužio tako i JNA.

Po mojem odgovoru trojica agenata su se u tišini samo zgledavala, ostali su bez teksta. Ja bi im dao otkaz iz agenture i uzeo šest mjesečnu plaću jer od klinca koji je još umrljan mlijekom po usnama ništa nisu doznali.

Koliko su me još propitivali neznam,kako sam došao doma isto ne pamtim, ali pamtim dramu na licu mog oca kad sam mu rekao da sam bio na ispitivanju.

Nije izustio ni riječ, nijemi pogled u mene,vidim da mu se kovitlaju misli a sjena zabrinutosti i straha prešla licem.

Čovjek koji je bio poznat po hrabrosti, pa i u poznim godinama,nije smogao snage da prozbori neku umirujuću riječ za sina. Možda se u meni tada javio zametak pravde da kojekakvim budalašima volim gurnuti prst u oko, pa makar i namjerno.

I tako je mama išla na zagovor, izmoliti nebesku pravdu kad nije bilo zemaljske. Koliko je to pomoglo, činjenica da smo sve nevolje prebrodili.

Snaga i voljnost kod moga oca bila je velika ali mama je bila još jače volje, imala je vjere i vjerovanje,uvijek ozbiljna i najčvršći stup u obitelji,kad joj sudbina, bolje reči ljubav podarila bračnog partnera sa društvenim manama, služio neprijatelju i sad je još kapitalista.

Tu mrsku imenicu često je upotrebljavala ona alapača-razrednica, kad me je htjela uvrijediti. Ako je imala loš dan onda sam bio kapitalista i moji su bili puni para, a istina je bila da smo često za kruh skupljali aluminijske “pare”, pandan današnjim “lipama”

Od mame sam pokupio duhovnost a od oca opipljivu i kreativnu stvarnost. Znao je govoriti, sine kad je posao onda je posao a kad je zajebancija onda je zajebancija.

U poslu je bio perfekcionist i univerzalan, u puno se stvari razumio, a kad je završio posao postao je neprepoznatljiv,čista suprotnost, boem sa Montmartra. Znao je kako pobjeći od stvarnosti,pa mu je sin preuzeo ulogu Petrice.

Dakle vjera i vjerovanje,danas imamo vjere ko šodra u Dravi ali istinskog vjerovanja sve manje. Kroz tjedan šire populizam i demagogiju, lažu, kradu a u Nedjelju u prve redove na misu.