Ne može to tako. Unazad povijesno najbliže, morali smo dva puta vraćati Međimurje u ustavnopravni poredak Hrvatske. Prvi je bio general Jelačić a onda je u ll svjetskom ratu to učinio Tempo / S. V./ Rusi su oslobodili Međimurje i ostavili maršala Tolbuhina kao gubernatora. Broz je poslao vojnu delegaciju sa kritikom da ne može Međimurje i dalje biti pod okupacijom. Arso Jovanović nije uspio uvjeriti maršala da se makne iz M. Onda na scenu stupi Tempo i kaža maršalu da će ga osloboditi oružjem i poznati vojni strateg je popustio i otišao. Tempo je još imao jednu poznatu političko diplomatsku akciju u UN. Vrijeme Informbiroa. Pitaju Ameri što će sad Yuga. Nema više pomoći od čega će živjeti. Tempo mirno odgovori. Jest ćemo travu kao i za rata.
Od tog trenutka došla je USA financijska pomoć i UNRWA poslala hranu, Trumanova jaja i mlijeko u prahu. Brozu je ponuđena koncesija od 100 godina za autoput od Trsta do grčke granice. Broz to nije prihvatio
I sad nam Mađari priuštili dramu u Areni. Pet minuta do kraja a mi na-4.
Pod hitno sazovem telefonsku sjednicu kućne Vlade. Svaki je u svojoj sobi ali smo svi na kupu. Nabrzinu sam nažvrljao Deklaraciju. Bana Jelačića okrenuti na pravu stranu i poslije ga namontirati u Goričanu prema Magyarország.
Isporučiti pozdrave našem dragom prijatelju Orbánu. Da lakše preboli svoju veliku iluziju. Neka upali svijeću ispod svoje zemljopisne karte Velike Mađarske u svojem uredu.
Kad mi sav trud propadne. 6 sekundi do kraja, 30:30. Ostala sekunda i padne gol. Šipić. Eh, ništa od Deklaracije.
Do neke druge prigode. Možda do 09.09 dan kad je Ban stigao u Varaždin i krenuo preko Dravskog mosta u Međimurje a Mađari zbrisali u Magyarország. No stigla ih ruka pravde…