5 Žrnovački duatlon

Duatlonom u Žrnovnici idemo na udaljenije utrke,što mi odgovara.Najbolje je otići što dalje,za svaki slučaj.Na firmu sam nabio obavijest o godišnjem odmoru,pa ako me tko traži ja ću biti blizu Kamenskog,Aržana,a najbolje mi pašu Vinjani Donji.Tko će me naći u Ljutom Docu,a kako imam trojno državljanstvo,baš me briga,a i uzeo sam sobom sva četiri pasoša.Eto,dao sam petama vitra.

Kako je start trke zakazan u 15 sati nije bilo potrebe juriti u prekrasno jutro,nego uživati u danu,pa sam krenuo starom cestom.Kad god mogu izbjegnem auto-put,prvo može me neko isprovocirati pa se naganjamo,drugo napravili cestu da se vozimo 130 a svakim 5 km opominje te-vozi 100.Hebeš takvu cestu.A najvažniji razlog za izbjegavanje je,što su se neki openezili,gadno,izgradnjom i farbanjem i to u kratkom roku/tu mislim na ekonomski pojam/ a državi ostavili da prihoduje dugoročno.Bolje čitati-poreznim obveznicima.Zato je opća država uzela učešće u BDP 50%,dok ostale tranzicijske zemlje do trećine.I tako auto drumom,ja šumom,a evo Turanj.Istog trenutka me žacnulo,pa kako sam mogao zaboraviti u prošlom raportu,još jednog starog borca,karatistu Željka Feitla,poduzetnik karlovački,organizirao obranu Turnja.Tu je bio pravi cirkus.Eto ispravio sam nepravdu i nisam ja kriv nego moj partner Alzheimer,ja sve pamtim a on jebivjetar sve zaboravlja.Nastavljam dalje,a u mislima se vraćam u 70-desete.Slunj,tu ne stajem samo bacam pogled u lijevo,zadovoljim oko i dušu.Ubrzo sam u Ošt.Stanovima,tu mi je baza za sir u rangu/skoro/paškog sira, na auto cesti takvog nema.Dugo godina sam kupovao kod bake a zakonom fizike sad mi sir prodaje snajka.Vozim prema Korenici,namjestim prvi program Zgb,direktni prijenos iz Moskve,maršira se po Crvenom Trgu i pustili Šlomskog a ovaj navalio na samoljota…..Dan pobjede.Gasim radio,kad mi se ukaže Dragan Primorac,jednom ,drugi i treći put,ko Franjo Asiški,ne bipolarno,nego tripolarno,čudno,a evo i jednom Bandića,maše mi sa osmijehom.Ostali krajputaši i za sljedeće izbore.Knin,varaždinska zastava na tvrđavi,prolazim kraj Tvika,pardon DIV-a od Debeljaka iz Samobora,kupio tu tvornicu vijaka a sada se sprema kupiti naše škverove.Vrlika,sportsko mjesto,Sinj i Kerumgrad.

Žrnovnica,prijava,pozdravi sa prijateljima,sunčano,poprilično vruče.Za one koji nisu bili u Žrnovnici,ugodno slikovito mjesto stisnuto između dva brijega sa istoimenom riječicom.Prvo trčanje,krenulo dobro dok nije lijevo koljeno poslije dva km počelo škripati pa sam na prošlu godinu dodao dvije minute,ali sam uspio držati Kukoča i Marinića.Moje su bile ravnice a njima su pripale uzbrdice.To me je podsjetilo na 2008 g.zimska liga Ivanščica,Joso Perica i ja do vrha prelazili smo više od deset puta,statistički svaki idući kilometar je drugi vodio.Tranzicija,da mi je držati Kukoča,neće ići,ubrzo me i Marinić prelazi,bic staza je u brdo a ja držim koljeno rukom da manje boli.Situacija je za odustati a kako kad od 1970 g.to nisam napravio,nisam ni prije te godine,no od te 70 imam službeni dokaz o nastupu iz Zalaegersegu.Vidim da će mi trebati dodatna pomoć,kad mi je najteže sjetim se neke neugodne zgode.Prebirem po memoriji,uzeti novijeg datuma ili iz djetinstva.Možda vic o Alcu.Dođe penzionerac svom prijatelju/tu sam po godinama/,bok,bok.Kako si,prozbori pridošli,a pa dobro odgovara domačin,sjedeći u sjenici iliti pergoli.E ja ti nisam,boli me-i sad ovaj nabroji mali milion bolesti.Pridošli se ne zaustavlja,stvarno si dobro,ništa te ne boli,boleština kakva.Ništa ,kad ti kažem.Pa ne mogu vjerovat,Ma da,e čekaj imam jednu bolest.Eto vidiš,znao sam ja da i tebe neka bolest muči,a koja ti je ta bolest.Ne mogu se sjetiti.Stani malo,imaš bolest koje se ne možeš sjetiti.Je,i to ti je bolest koja ništa ne boli.Ma molim te lijepo ti mene zajebavaš,bolest koja ne boli i još ne znaš kako se zove.Istina je,reči ću ti kako se zove,ali ti meni moraš prvo reči kako se zove ova biljka tu,i pokaže na nju.Ovaj u nevjerici gleda,ali odgovori:pa svaka budala zna da je to ruža.E hvala i vikne domačin-Ružooo,a iz kuće se javi žena:Šta opet hoćeš.Reci mi kako se zove ona moja bolest koja ništa ne boli.Pogledam ja prema Mariniću,kad on od 100 m povečao razliku između nas na 200 m prema Tugare/okretište/.Uzeo sam pogrešan doping.Moram otići u prošlost,imperativ prvog mjesta je u pitanju/u kategoriji/Imao sam šest godina,druga djeca su čitala slikovnice i igrala se sa igračkama,a ja sam svoje igračke sam izrađivao.1956 g. otac je otvorio obrt a time su došle i tehničke knjige.Gledajući izradu metalnih proizvoda u radionici,odlučim da ja napravim nešto,zahtjevnijem tehnološkom rangu.Gledajući knigu o brodogradnji,od najranijih početaka pa do modernijih,zaključim,napraviću brodić.Ali kakav,da sam plovi i da ga isprobam,ne maketu za gledati.Vidim da će biti najveći problem pogon,za ostalo je bila skica u glavi,ali kako riješiti pogon.Jedra ne dolaze u obzir,nemam toliku vodenu površinu za testirati,motorića nije bilo tada,danas ima na razini mikroizrade koliko ti duša želi.Ostaje para,ubrzo ja konstruiram idejni nacrt u glavi.Počinjem izrezivati lim za pojedine dijelove brodića,to su pomno pratili otac i naučnici,ništa ne pitajući i govoreći.Brodić je dobio vanjski obrisa a potpalubu sam ugradio rezervoar sa vodom,koji je imao dva izlaza za paru,na krmi.Ispod rezervoara stavio sam dva cm visoku upaljenu svijeću.Para je počela izlaziti i brodić je zaplovio,ali ja sam ga morao pridržavati.Zašto,težište sam dobro odredio ali svijeća i voda bile su varijable neriješive za malca.Balastni teret,a to nisam onda znao.Teško me pogodio moj promašaj,zato i danas govorim tko zna njemu dva a tko nezna njemu ništa.No još težu osudu mog promašaja dobio sam od oca.Bio je kratak-sine u životu od tebe neće biti ništa,puno toga započneš a ništa ne dovršiš.To iskustvo bilo je jako poticajno.

Od 200 m skratio sam na 50 m do Marinića,1 km do okretišta,lakše se diše.Okretište,oslobodio sam koljeno a i brdske mišiće,postao sam vjetar,ubrzo prelazim Marinića i napravim razliku 500 m.To će biti dovoljna zaliha za trčanje.No ne leži vraže,kad ide dobro zalile se oči krvlju,prođem kraj mosta za ulaz prema tranziciji.Gdje je sudac,kočim,okrećem se i gledam prema sucima koji nisu bili na cesti već su divanili na mostu.Pitam ih jel su tu ulazi/dva su mosta/oni bledo gledaju.Ubrzo mi se rasbistrilo jer u vidokrugu se pojavila crkva,pogrešan most.Uto dojuri Marinić,a ča si sta,hebiga greška,poslije trke čujem da i domači Lovrić gunđa da suci samo zbunjuju.Ode moja prednost,u tranziciju smo došli zajedno,trčanje je bilo jako mučno,Marinić je stalno vodi,a imao je i podršku,na svakom okretištu je bilo”ajmo kapetane”.Držim priključak ali nemogu ga preći,zadnjih 300 m,opet na otvorenu ranu sol,ponovo se prisjetim očeve konstacije,zaboravi koljeno,malo zašprintam i uđem u cilj ispred Marinić-Kragić Miroslava.Ne bi bio prvi u V-4 da je došao Lučano,alfa i omega u našoj kategoriji,po “km” trči 4 minute.

Organizacija odlična pod dirigentskom palicom Ivana Pavića,odlična klopa/soparnik/

Kako je triatlon i duatlon sve popularniji,sve više klubova,a takmičara da smo svi u svojoj kategoriji bili na postolju.Poslije trke druženje,Ivica Šošić.opet si sam došao,nisam,i kad sam sam,nisam sam.Za povratak su bile dvije osobe ali o tome ne mogu zboriti,jer bi doma bila jezikova juha.