Zvonimir Bonoventura Šagi
U ovim tužnim danima sjećanja, još jedna tužna vijest. 16.11 u 88 godini, otišao je moj kateheta, pater Bono, neki su ga zvali crveni pop. Malenog i sitnog rasta a u tijelu dinamit ljudskosti i skromnosti. Kao sluga Božji obavljao je crkvene zadatke, pored vjerskih obreda i dužnosti svojeg franjevačkog-kapucinskog reda, bio je u pet mandata provincijal HP Leopolda Mandića i jedan mandat predsjednik svih provincijala Jugoslavije. Četiri puta bio je u Rimu na kapituri Reda mira.
Ostale dužnosti neću navoditi bilo bi ih previše.
Omiljen među vjernicima i običnim ljudima a smetao je mnogima. Uvijek je bio na pravoj strani imao je taj božanski dar, kada ima previše nepravde, a on može pružiti utjehu i podršku. Takav je bio kad su se u prošloj državi proganjali svećenici. Bio sam svjedokom mnogih razgovora njega sa mojim ocem. Obojica su gajila međusobno poštovanje ali je bilo i oštrih diskusija i nepopustljivih stavova. Onda je moj otac najčešće primirio razgovor rekavši: vaša butiga vaša a moja je moja. Pater je ostao isti kod istih stavova i za ove države, pa opet nije bio omiljen od establišmena. Za njega nije se moglo naći mjesto u crkvenoj hijerarhiji kao recimo biskup ili kardinal.
Napisao je pored mnogih članaka recenzija, osvrta, eseja i 17 knjiga. Mala digresija, poslije osnovne škole sve rjeđe sam odlazio u Crkvu iz nekih razloga, neću ih navoditi. Pa mi je po majci slao poruke da dođem na razgovor. Ja sam još bio zelen da bi imao jasnu sliku svog okruženja ali neke stvari nisu mi se sviđale ali za to nije bio kriv Bono. Kod njega sam imao uvijek otvorena vrata. Imao sam solidan background, moj otac a imali smo u familiji svećenika. U Banja Luci biskupa Alfreda Pichlera koji je odgulio 6 godina strogog zatvora u Jugoslaviji.
S vremenom sam počeo odlaziti na razgovore. Uvijek se radovao iako sam dolazio ne najavljem, kad sam imao slobodnog vremena. Sa svakog razgovora odlazio sam sa nekom njegovom knjigom i posvetom. Posebno me je dojmila knjiga “Da sol ne obljutavi.”
Razgovori su bili od crkvenih do naših dnevnih posrtanja. Spremao sam se da poslije Nove godine odem u posjet ali sam odlagao zbog COVIDA, Nažalost čudni su božji putovi. Cijeli Kapucinski samostan je bio zaražen i otišla podebela encklopedija znanja i iskustva. Knjiga “Sa svetiljkom vjere u društvenoj zbilji” ostade nepotpisana.
Pored mnogih priznanja, najveće mu je od predsjednika Josipovića /agnostik/ koji mu je dodijelio odlikovanje Red Danice sa likom Ruđera Boškovića /za znanost/. Budući je bio živahan i zdrav, Stožer mu je skratio najmanje desetak godina života kao i mojem prijatelju I.Š. /70g./ Prijateljev otac obrađivao je vinograd /kosina/ traktorom u 92 godini. Od malena smo se družili iako smo išli u razdvojene osnovne škole. U srednjoj tehničkoj zajedno smo učili iako nismo bili u istom razredu, trošile nas iste cure. U vojsku do kapije odvezao me sa svojim Peugeotom 404 a pratio je nas moj otac. Zajedno smo počeli raditi u LTA danas MIV, zajedno otišli u poduzetnike. COVID nas je razdvojio.