Di ste partizani
Konačno imamo događaj, povijesni na koji trebamo biti ponosni. I da se ponosimo pred svijetom i EU. Pritisak iz Brisela je urodio plodom, nije se oficijelna vlast više mogla izmotavati. Dosta da nam nabijaju na nos naše vrlo krivosuđe. Sad još nemamo mjesto gdje smo bili 41-45. Neki naši misle da mogu glumiti vječno plehnate kokote na krovu. Kad odu u EU, tamo se pozivaju na tekovine antifašizma a doma se brinu da se umiljavaju određenim strukturama samo da ostanu u fotelji.
Svidjelo mi se skoro sve. Predsjednik boraca NOB-a očitao je bukvicu vlasti iako nije bio borac, rođen je 1957. Plenković je doveo jaki sastav i pročitao suhoparan ekspoze, jedina mu je bila dobra da Vlada pokrovitelj organizacije i da će tako biti u buduće.
Da zatvorimo tu priču i krenemo sa dna EU.
Nije mi se dopalo njegovo nediplomatsko obraćanje svima, uzvanicima, da ne mora spominjati predsjednika. A bili su prisutni i strani ambasadori. Pokazao je da je sitna duša.
Milanović je u svom govoru bio državnik. Dva puta je spomenuo premijera, održao profesorski sat iz povijesti bez šalabahtera i dobio ovacije prisutnih. Isto kao i gradonačelnica Siska. Što je falilo kod govora Milanovića, nije rekao da ono poslije 45 nije valjalo.
Plenković je dobio kurtoazni mlaki pljesak uz poneki fičuk. Još jednom je bio sitna duša, dok je predsjednik uživao u pljesku, premijer je imao prekrižene ruke na pužlji. Za razliku predsjednik je njemu zapljeskao. Pred svijetom trebamo biti jedinstveni a kad ugasimo svjetlo…. Kao u Krležinoj krčmi.
Da sve ne prođe u komornoj atmosferi, pobrinuo se predsjednik u dolasku na svećanost. Spazio je jaki sastav pa ih pozdravio sa: di ste partizani, bok. U svom stilu nasmiješen produžio. Na poziciji se rukovao sa premijerom, dobacio mu: jesi glasao za mene, što je ovaj primio veoma kiselo uz opasku da bi rađe da mu se ruka osuši. Tako ukiseljen ljutito obrisao ruke dezinfekcijskom maramicom.
Vrućine loše utiču na Satrovu egzistenciju. Sloboda ali odgovornost.