Belmondo
Otišla legenda u legendu. Moja generacija je odrastala sa junacima u realnim imaginacijama. Mnogi su se pokušali uživjeti u njihove filmske uloge, u stvarnom vlastitom životu. U neku ruku junaci sa filmskih traka vodili su buran život u stvarnom životu i bili su dijelom društva od dna do samog vrha društvenog statusa.
Filmskim junacima, američki sa tri M, imao žensko ime i muško a prezime mu bilo bolje poznatog pjevača Dorsa, Morison. John Wayne umjetničko ime.
U Europi su bila dvojica koji su iste godine debitirali i koje smo odlazili gledat u kino kao arhetipne junake u svim mogučim scenama. Najčešće u avanturističkim i kriminalnim. Jean Paul Belmondo, svestrani glumac u akcijskim filmovima i to bez kaskadera.
Drugi je bio Alain Delon, odličan glumac ali manje mi je bio omiljen. Prvi mu je bio bodyguard dorčolac /Beograd / Miloš Milošević. Prije nego je otišao u USA na isti posao kod glumca Mickey Rooney /završio kao i njegov prijatelj/, pozvao svog prijatelja Stevana Markovića da ga zamijeni.
Obojica su voljela petljati oko gazdinih žena pa su završili na smetlištu. Marković je bio i upetljan u veliku aferu u Francuskoj sa snimkom dame iz visoke politike.
Za J. P. Belmonda, kad bi mogao, njega bi učinio besmrtnim.
U onim skromnim vremenima i neimaštine mojoj generaciji bili su nam prozor u svijet. Rezultat je bio bježanje preko granice a bez pasoša najčešće je loše završilo. Mnogima je spas bila Legija, francuska a manje je poznato da još opakija bila belgijska koja je zbog okrutnosti i neljudskog postupaka, ukinuta 60-tih.
Tandem Borsalino se na trenutak raspao. Ako kvantna mehanika dozvoli biće opet zajedno.
Za moju generaciju u našim mislima ostali su zauvijek mladi fakini.