Neznalice ili demagozi //ja/i/ja//
Ushićenje, neopisivo veselje. Nekoliko dana bio sam u limbu kao da sam upao u kotao pun bijelog. Ukratko, bio sam euforičan.
Od malena slušam da su stari ljudi mala djeca. Pa nema ništa ljepšeg u životi kad si ostvare dječji snovi. Ko dođe u moje godine i dogodi mu se to, nakon toliko godina iščekivanja, mora se mlado staračko srce radovati. Ja sam doživio raj na Zemlji.
Trebalo mi je dosta vremena da dođem k sebi i da prestan biti euforičan. Kad me nitko nije vidio udarao sam step Cassiusa Claya. I to svaki puta na pomisao sretnog događaja. Ozbiljno sam morao sam sa sobom razgovarati. Da se povratim u normalu.
Terorista iz Zadra /moj vršnjak/ pucao je topovskom paljbom iz sigurne udaljenosti Facebooku po našem omiljenom vođi, vele poštovanom premijeru i to sa pokvarenim jajima. Netko, ko je na braniku države jer domaći izdajnici poduprti sa ino reakcionarima nikad ne spavaju, odmah je uočio da imamo u državi teroristu. Onaj koji je nazvao premijera pavijanom manje je bitan. Ovaj sa jajima je opasan. Nismo doznali čija su bila. Po meni je potpuno pogrešno okvalificirano djelo tj nedjelo. Ne može to biti po nekom prekršajnom Zakonu i to još iz 1977g. Već bi trebao biti po Krivičnom zakonu SFRJ iz 1985 g, dakle kazneno djelo iz članka 133.
Eto zašto sam ja poludio od veselja. Vratila mi se mladost kad sa imao 11g. 1962. godine. Sjećam se kako su me ispitivala trojica na 1 katu Općinskog nebodera. Cijeli kat je bio od Vojnog odsjeka. Sjetio sam se dana kad su došli po mene i još jednu djevojčicu. Izvadili su nas iz razreda a djeca su pitala kuda nas vode. Moja razrednica Anka Partizanka /Marija Kocijan/ rekla da imamo provjeru jer su nam čudna prezimena. Curica se prezivala Mežnarić. Da ga svijećom tražiš nema hrvatskijeg prezimena. Krimen nam je bio što nam očevi bili domobrani. To su bile godine kad je na čelu UDBE bio drug Marko/ Aca Ranković/ a cipelu je dobio od Broza 1966 jer je čak i njega špijunirao.
Veoma se dobro sjećam kako sam zajebo kosovce ili udbaše, kućni odgoj im nije dozvolio da se predstave. Na pitanje gdje mi je bio otac za vreme rata. Intuitivno sam osjetio breme i teret teške optužbe koja se pakira ocu. Ja sa nevinim lišcem i sigurnim glasićem procrkutam kao ptičica na grani. Kažem, bio je u domobranima a onda je prebjegao u partizane. Još i danas ne mogu sebi objasniti od kuda se stvorila ta misao, u trenu, lažna, jer nije bio u partizanima. Trojka se samo bledunjavo pogledavala, ostali su bez jaja.