Garmin BLED 2013
Za arhivu će biti antidatiranje, prije ću dobiti pokal, nego činjenica da se nešto prije događalo. Stoga je najbolje, ubrzano nabacati podatke i događaje.
Ima uzrečica da se počinitelj vraća na mjesto zločina, Bled. Mala ekspedicija u prošlost. Slovenci slave 30 godišnjicu triatlona, prva trka bila je baš na Bledu. Ali ja pamtim još dalje, ali nisam siguran je li to bila 80, 81 ili 82. Bila jedna ekipa koja je i prije osnivanja TZS na Bledu izvodila triatlonske igre. Slučaj je htio da sam sa tadašnjom djevojkom /Domžale/ našao na jezeru, a ona je neke poznavala od tih ranih triatlonaca i ubrzo se našao neki bicikl. Nisam se dao puno nagovarati, jer sam i sam vozio bic ko klinac relacije do Lepoglave ili do Komina. Plivanje je bila svakodnevna ljetna razbibriga na nekadašnjoj Dravi. Danas je to više jezero nego prava rijeka
I tak sam službeno upoznao triatlon na Bledu i nije mi se dopalo jer je previše bilo, daj tranziciju pa ovo pa ono, a mi varaždinci smo to sve prošli kao igru na Dravi 70-tih samo to onda nismo znali da smo otkrili toplu vodu. A zločko se vratio prisilno, stisla koljena i kralježnica i eto mene čak i po pokal.
Tu bi sad mogao završiti, ali je pokal je još bio na vrbi svirala, iako je moj prijatelj velecjenjeni Blatnik na crosu u Var. Toplicama tvrdio da sam prvi u kategoriji. To je bilo samo na izgled. Čak nisam bio ni pod Hrvatskom zastavom nego sam nastupal sa austrijskom licencom, pa su me bodovali pod dvije države. Trebali su mi ti bodovi sa Bleda a ja sam bil raštiman. Prvi put sam osjetio da je tijelo premoreno. Da bi održao nekakvu kondiciju treniral sam i odlazil samo na olimpijske distance. Pa se poklopilo da sam u 21 dan imao četiri olimpijska.
Tako raštiman krenem za Bled i nagovaram brata da nastupi umjesto mene, on ni čuti, pa smo se dobro pokregali. Mi idemo k Kregaru i kregamo se. To je normalno, bratska svađa. Da sperem loš bratski osjećaj, pustim motivirajuću muziku za podizanje sportskog morala a brat je snimio zadnje osvojene medalje, inaće bi ga izbacil iz auta.
Poradi veselja u autu za tili čas smo na jezeru, prijava, pozdravimo se sa Kregarom, ja njemu krušku u rakiji a Petrica, ženi vrtnicu. Sretnemo neke naše i ubrzo je start. Plivanje se malo odužilo, bila je staza nešto duža. Voda 21 stupanj a vrijeme sunčano. Onda moja boljka, tranzicija, dok ja isplazim iz neoprena, neki završe trku. Uspio sam na, posebno na zadovoljstvo mnogih snimatelja. Bic juri do uspona prema želešniškoj postaji. Prvi uspon, hop, nešto zvoni, jel to zvono želje, ne, zazvonilo lijevo koljeno a daleko je 40-ti kilometar. Ništa, priprema je bila dobra, u tranziciju po led i vozim dalje ko Jauques Anquetil. Dva kruga prije kraja bica računam kad dolazim u tranziciju. Biće knapec, jer ima limit 2 sata i 15 minuta. Koga zatekne to vrijeme diskvalifikacija. Malo sam pritisnul pedale i imam 2 i 13.
E sad za pokušinu, kak kaže moj prijatelj Blatnik. Limit imam i treba rutinski privesti dramu kraju. Koljeno nateklo i zapeklo, baš me briga, neću nikom pružiti zadovoljstvo da vidi da šepam, ne, trčim baš kao da sam maneken. Stil kao da sam progutal meklu, još poskakujem, umjesto da smanjim otpor zraka. Prvi puta na trci primjećujem okolinu, prekrasan dan, jezero se namriješkano ljeska od odsjaja sunca, pogledom na njega umiruje mi svaki nerv, znam da ću završiti trku. Čujem sada jasno ono zvono želja, kome zvono zvoni, skromno za pokal. Trčim ja laganini i gledam šetaće koji mi dolaze u susret, zagledam se u zgodne komade a bacim i pogled na njihove partnere, vidim ima i zavidnih pogleda, posebno što su bliži mojih godina. Može se i uživati na trci. Ne mogu odoljeti a da na pljesak ne reagiram, namigujem i još popravljam manekenski trk. Prava nedjeljna promenada, iza mene sudac na biciklu vrti glavom, vjerojatno takvog još nije pratil.
Ulazim u cilj, urnebes od prisutnih, jel to zbog mene ili zato jer je kraj trke, zaključao sam Garmin 2013. Tri slike za arhiv i koljeno za spominek. Lako za koljeno, pripremio sam mu pakao, važno da je glava zadovoljna. Noge možeš izmjeniti, glavu teško. A ako bi se moglo, može se dobiti još bolje šutnutu.
Lijepo sperem sa sebe ostavštinu trke, pasta, pozdravi i kući pjevajući, /bratec je bil slabe volje/. Ostaje mi slatka briga, zbrajanje bodova.
Opet sam u autu, pustil sam muziku, popevke, i to za dobrososedske odnose, polku Roblek sa Trojanskim krofima, pred Varaždin me dopratila pjesma” Moj očka ma konjička dva”.
Otvaram ulazna vrata dvorišta. Čujem kako mi slavuji tiho poje a srce je sretno moje T.P.