Povijesna istina 15.05.

Je i duatlon u mjestu kroz koji teče potok Žrnovnica, no odgođen je zbog jednog gospodina Zdravka.

A zašto tako rano u nedjelju sa svim tim blagdanima i ktome predivnog kišnog jutra.

Moja ženska nočna mora, staklena kugla, da mi se osveti jer ju nisam spomenuo u par zadnjih pisanija,zaželjela mi dobro jutro pretvorivši se u neku staru ružnu babu i zasvirala budnicu.

Normalno da sam podivljao, iskočio iz postelje, a treba znati sa ženskom populacijom, ja svoju nočnu moru, kušnem i eto ti metarmofoze. Ružna gusjenica dobi lik prekrasnog leptira. Staklenka se pretvori u najdraži moj lik. E da i obećanje da ću često spominjati, da kak bi znal sve kerefeke iz ekonomije i pogađao nadolazeće nedaće.

Zato ja tu moru trpim.

Kad sam već tako lijepo probuđen, pogledam dnevni tisak. Bleiburg svuda i prepucavanja i podjele.

Kada će završiti 1945 g. 2012 je a Hrvati još u 1945. Završiti će nikad ili kad će se priznati pokolj nevinih i označeni krivci, znaju se, čak do 2004 je bilo živih egzekutora.

Neka bude to na savjesti nekima ali neće biti mira, biće opet podjela, zbog bahatosti i primitivizma.

Moram demantirati premijera da odlazi odati počast na Tezno, nema na Teznom ničega osim petlje prema Šentilju, prema centru Maribora ili prema Hočama.

Ako premijer odlazi na poklon žrtvama onda je to Dobrova, petlja prema Bohovu. Kad su Slovenci počeli graditi odvojak autoputa za Šentilj-Ljubljana iskopali su pancir grabe, prepune kostiju, između ostalog zna se za ženski skelet vezan žicom za dječji ženski skelet.

Dobrova, a ne Tezno, do Tezna ima 2 km.

Slovenci su se potrudili da iskopaju dio pancir graba i dostojno obilježe mjesto ne i Hrvatska.

A što se tiče Bleiburga i tu moram demantirati premijera.

Dana 15.05.1945 na Bleiburg polju osvanuo sunčan dan, pun svakakve vojske a i zbjeglih civila, od staraca pa do najmanje djece. Vojnici po šumarcima a izbjeglice sa zaprežnim kolima nasred tog polja. Treba konzultirati fotografije.Točno u 10 sati nadlijeću polje tri aviona i mitraljiraju, koliko je poginulih  /civila/ ne zna se, u tom kaosu svak je brinuo za sebe.U 16 sati su propali pregovori o predaji Englezima,svi su izručeni partizanima, vojnici a i civili.

A odkuda civili, na nagovor, bježali sa svojima, prijetnja od boljševizma i Rusa, ubijanja i ostalih svinjarija. Ima svjedoćanstva kada su Rusi oslobađali logore po Njemačkoj bilo je silovanja.

U znak pijeteta, Austrijanci 5 godina nisu kosili travu na blajburškom polju.

A da zaokružim istinu i na znanje onima koji ne znaju.

Svi izručeni su se snalazili kako su znali, jasno koji su imali krvave ruke otišli su u proboj, neki su se i dočepali Južne Amerike i ostalih destinacija a največi jad i najčešće ništa krivi/civili/, prvo u sabirni logor na Partizanskoj cesti u Mariboru, Nijemci ju zvali Banditen štrase.

Iz toga logora išla je distribucija, moja istraživanja, dug prema mojem ocu i njegovim supatnicima.

Distribucija, vojni termin”čišćenje palube” počelo je u Dobrovi, nije se pitalo tko je kriv a ko je prav, kolona”Križni put” je krenula, ko je zaostao i nije mogao pratiti brzinu kolone zauvijek je ostao. Onda su se partizani zabavljali malo u Zlatoličju pa u Hajdini a feštu su imali na Borlu.

Na kamenoj litici oko 60 m je izgrađen dvorac, nekad vlasnici Szekely 14 st., ima 12 m debeli nosivi zid a ima i cisternu isklesanu u stijenu.

U mlađim danima smo iz Varaždina odlazili ljeti na kupanje u tu cisternu a na večer na plesnjak u taj dvorac.

Kada je kolona došla pod dvorac, natjerani su neki da se penju po stijeni do dvorca sa zapadne strane, kad su došli do gore, udarali si ih partizani 3 armije po prstima i jadnici su padali natrag dolje, ko je preživio morao je natrag na planinarenje. Oko dvorca pronađeno je oko 1000 kostura i od 2002 g. Slovenska država se brine o okolišu dvorca i livada je proglašena spomenikom kulture 1. kategorije. Nema oranja samo se kosi trava.

Križni put je nastavio prema Varaždinu i svako mjesto je od Borla obilježeno križem gdje je neko zaostao.

Istovremeno u Varaždinu je sabirni logor na stadionu Slavije, danas Varteksa ili propalog nogometa Varaždin.

Na stadionu Slavije završio i moj otac. Završio je na njemu jer je donio lošu odluku 15.09.1944. kad je Tito izdao Proglas da oni koji nisu okrvavili ruke neka prijeđu u partizane. Tako da ironija bude zadovoljena, najviše je četnika, tako prešlo, a moj otac koji je imao prvi u rukama taj Proglas jer je bio ćato-pisar, odlućio pobjeći iz domobrana doma, pa još jedna loša odluka da se u vojnoj uniformi javi 15.05.1945 na stadion. Ipak je imao sreću da nije završio u pancir grabi kod Vojtehovskog kanala na Dravi. Došao ja sa uniformom domobrana i činom razvodnika. Da mu nije bilo školskog kolege koji mu je na stadionu strgao činove završio bi na Dravi. Svi sa činovi potrpani u kamione i pravac Drava a ostali u logor na Danicu, Koprivnica i odatle Križnim putem prema Osijeku i natrag do Koprivnice pa u sabirni logor u vojarnu Jalkovečkih žrtava, točno preko puta moje današnje kuće.

I tako otac rekreativno, malo gladan i ustrašen, prošetao 700 kilometara. Za to dobro djelo bio je nagrađen sa nagradnim izletom u Zadar od 3 godine u kažnjenički garnizon da odsluži JNA.  Bio je loš vojnik pa je morao pnavljati vojsku.

Sve gore može se staviti pod jednu rezoluciju 25.01.2006 vijeća EU

Države koje drže do sebe, bivše iz socijalističkog ili komunističkog lagera provele su lustraciju, otvorile tajne dosjeje i prokazale tajne agente. Time je barem priznata i ublažena zločinačka strana tog režima, jer je fašizam i nacizam samo promjenio ideologiju.

Mi nismo proveli lustraciju, stari udbaši su na novo zaposleni u Lijepoj Našoj, ubojice nevinih nismo procesuirali a htjeli bi biti Europljani.