Prvenstvo države u superu – Rovinj
Prvenstvo države u super sprint triatlonu Rovinj 29.05.2011
Od Žrnovnice do Rovinja prebukiran tjedan događanja,prvo cirkus sa poglavljem 23,pa onda sam ulovio neke poslove. Treba i od nečega živjeti,zar ne a kao veliki legalist nedajbože da ne bi svojoj Domovini uplatio poreze i doprinose. Tako sam upao u žrvanj vremena,nestalo mi vremena,kak se to meni događa,nikak da si to objasnim,pogotovo što su utvrdili da se svemir širi brže od jedne nama poznate dimenzije-fluidne-vremena. Po tome bi morao imati više vremana a ja ga imam,sve manje. I to doslovno,kad odem u drugu dimenziju.Možda teoriju relativiteta treba poslati na generalku Rodiš se,malo triatloniraš,pa malo kloniraš i paf-odeš.Kako ko,neki u viši razred a lupeži,pokvarenjaci i lopovi u Had. Vraćam se jednostavnijim problemima.
Kako je otišlo izvješće u EUlux,skandal o pisanju kaznenih prijava,anonimnih,također je završilo u EU. Zbog tog cirkusa sad ja trpim u nedostatku vremena. Naime,poćeli su mi dolaziti emajlirane poruke,kao što reče jedan bivši sabornik a sada trenutni ustavni sudac. Te emajlirane poruke,bile su u smislu da se ostavimo ćoravog posla,nego da se primimo ozbiljnog posla,npr dali smo vam u IPA programu 749 miliona EUR-a a vi ste iskoristili samo 15%,tone vam i privreda,čudno kao raste vam privredni index ali vam je BDP pao 1%. Konkurentnost,sa 50 mjesta završili na 77 aBDP u svijetu nekih 184 država a zauzeli časno 170 i neko. I sad neka ja sve to pravdam pred EU,kao da nemam i svojih problema.
Latim se ja tog emajliranja i šaljem poruku za porukom da je sve u redu,da nas moraju primiti odmah,pa neka poslije monitoriraju koliko žele,važno da smo mi unutra i neka raste ono što mora rasti,kako kaže naša premijer,neka raste.
A da udobrovoljim naše prijatelje u EU luxu,šaljem im jednu kratku sličicu iz mog prebogatog iskustva. Najkraće rečeno,izgubio sam sudski spor u kojem sam bio tuženik a ja sam imao sve argumente,sitna digresija-u pravu je pravilo da protiv argimenata nema DOKAZA. I ja normalnu izgubio jer sam lokalnom tajkunu iz javnog poduzeća stao na žulj. Problem je bio što sudac nije dao da izvodim dokaze/možeš se samo dokazima obraniti/,nije dozvolio da imam svjedoke i nije prihvatio glavni dokaz a to je bila faktura od tužitelja a ona je potvrđivala moju nevinost. Kopernikaski obrat,tužitelj se odrekao te fakture ali uvijek ima jedan ali,ja tu fakturu imam i čekam dan kad ću ju nabiti nekome na nos. Pazim i čuvam ju na posebnom mjestu. Izgubim spor,na pravdiboga,napišem argumentirano žalbu ali vrag meni nije dao mira. Pošto sam se borio da imamo slobodu,univerzalnu,bilo mi je nepojmljivo da se to događa u demokratskoj Hrvatskoj,pa sam sucu napisao da u njegovoj sudnici iz zidova još iskaču jugo-boljševički duhovi instruirani od Staljina.
Dakle,ni spor,ni presuda,ni žalba nije bio bogzna kakav razlog da dođe do retorzije ili bolje rečeno “sprege” iliti zloupotrebe pravosuđa,već spomenuti ZIDNI DUHOVI Ti duhovi ispali su kao prijetnja sucu,da cijeli proces nije bio ozbiljan,bilo bi čak imeni smiješno. Za razliku od nekih,moja kaznena prijava je bila:prijetnja KD iz članka 129 st.3 i po mene došla dvojica 03.06.2005 u 17 sati/gle bila mi je godišnjica/. Dvojica specijalaca,vjerojatno zbog slučaja iz vojske kad sam sredio dva “vojna niška specijalca”. Kao i u filmu jedan dobar drugi loš. Dakle petak popodne,ja hodam u kupačim gaćama po dvorištu i spremam se na triatlon,kad službeni auto i spomenuta dvojica. Dobar ima plavu kuvertu,zaželi dobar dan,ja također-dan ali ne dobar,vi ste taj i taj,sve u meni zvoni,reci da nisi,no bilo bi glupo,vidi se da su dobro instruirani. Imamo poziv za vas da se odmah javite u PU zbog prijetnji,ja im prilazim,loš drži ruku na Hrvatskom samokresu. Ovo je izgleda nešto gadno,no znam da nisam nikome prijetio. Započinjem razgovor,možda je neka zabuna,ne nije,hoćete li poći snama. Ako se mora,idem,ali da idem u gaćama i bos,to je ispod svakog civilizacijskog nivoa. Loš je olabavio,više nije bio revolveraš,maknuo je ruku sa HS a s dobrim sklopim nagodbu da ću sam doći dok se uredim, i oni odoše. Ja na tuširanje,sivo odijelo i košulja Pjer Cardine /to mi je za rođenda poklonila jedna Slovenka/. Ohrabren izgledom,pravac u PU,prijava,išlo je sve brzo,inspektor,želi me uvjeriti da sam prijetio,odgovaram da ja ne prijetim ja samo to napravim. Bilo je natezanja,uvjeravanje,poziv na demokraciju,ali sam svatio da ako se ne uozbiljim i glumim i dalje Petricu Kerempuha da ću prespavati vikend u buksi,a možda mi spreme i Remetinec,onda još nije bio tako popularan. Baš sada kad to pišem dobili su poznatog etičara iz mog rodnog grada,da i sad ja nek idem poslovno u EU. Od sada na dalje koristim samo pasoš na ime Til Ojlenšpigel. Poslije tri sata ugodnog “razgovora naroda slovinskog” ja se slomio i obećao da više neću zazivati DUHOVE i eto mene doma.Moj otac bi rekao da sam bio prije doma nego sam otišao.
Tako u tom košmaru idem u Rovinj,predpristupni dojam je da će to biti dobra trka. Naročito jer sam zamijenio Scotta koji mi nije baš legao,možda su i moje noge krive,no sad sam dobio novog Scotta,pa da vidim koliko će taj valjati. Dobio sam ga za četvrti uzastopni osvojen triatlonski kup. Kad kažeš jedan dva tri ja sam u Istri,eto Učka,čučka čučka a meni se fučka.
Eto,vidim sv.Eufemiju,sjetio sam se 2007 kad sam sa tog istog mjesta vidio isti prizor,božja providnost me upozorila da sam zaboravio doma tenisice iako sam ih pripremio. Na trčanju sam vidio sve zvijezde jer sam trčao u nekim starim goričnim tenisicima s kojima plazim po šumi a stalno su u autu. Ovaj puta ništa nisam zaboravio jer sam spisak tri puta provjerio. Parkiram auto kod jedne uvažene profesorice u cjelodnevnom hladu i na prijavu. Prijavna lista,sve poznata domaća i strana imena i konačno jedna brojnija trka,samo je dječja,kako plivati sa klincima kad plivaju ko ribice a trče brzinom treče marčanske bure. Tu je i Galileo Busato,od njega sam nekoliko puta izgubio,pa se nisam previše ženirao. A kako izgleda,tjelesno isto ko i Borko,visok 190 cm ko i ja ali mu izgled odaje da je plivačka ajkula. Ostali mi ne bi smjeli biti problem,ajd da se malo ohrabrim. Na radiju je rečeno da je temperatura mora 20 stupnjeva organizator da je 19,a ja nebudilijen, u more na pedest metara od obale,dubina propisana 60 cm ,15 stupnjeva. Idealna temperatura,neki su uzeli neopren a sunce prži mučki. Sudac nas pozvao u more na start,kad od Talijana čujem samo pifkanje:prego,prego a ja sam odgovarao:prego cantata. Start,puno nas ima pa plivam za mjehuričima,koristim vodenu zavjetrinu, a onda sam ulovio val pa sam se toliko sam se zanio da nisam na prvom okretništu uzeo najkraću rutu pa sam bio udaljen od grupe. U tom trenutka neka sjena ispod mene očeše mi po nogama a na lijevoj ruci ugrizne me za prst. Poslije trke uočljive su bile posjekotine koje se vide i poslije 10 dana. Nisam nikome ništa rekao,jer ko bi mi vjerovao da sam se počeo derati: morski cucak i tako me nitko ne doživljava kao ozbiljnog. Poslije plivanja,izašao sam među zadnjima.po običaju,bic je bio san,jer sam preticao jednog za drugim,brojio sam do deset poslije mi više nije bilo interesantno,El Greca i Balvana među prvima,oni su iz V-5,pa onda Vojića,Oblaka i čak Gerzića iz V-4,bic nisam vozio ko Eddy Merckx ali sam bio ko Jacques Anquentil,na trčanju sam prošao 6:5 ali veliko razočaranje što nisam dobio i Busata,samo 18 sekundi,da sam imao logistiku i to bi bilo. Tako da sam više nego zadovoljio svoj triatlonski apetit. Bila je uzbudljiva trka,no još veće uzbuđenje je bilo na povratku. 29.05. je zadnja nedjelja u 5 mjesecu a to znači dani otvorenih vratiju konoba. A to znači da sam se uputio u pravu Istru i ići ću od konobe do konobe pa gdje će biti dobar teran tu stajem. Degustiram polako i polako obilazim pitoreksna mjesta,na jednom mjestu mi se dopala mješavina teran i merlota,malo sam sa domaćinom istrijanio,razmjenjivali dojmove o bukeu,pa pala neka domaća suha svinjska noga,/neki ju zovu pršutom/ i sir,našle se i kroštule,pa se stvorile zurle,ne sopile,već mi alkoholne pare prave probleme,pa je neko donio malu harmoniku i kak je običaj,pala pjesma. E tu je bila greška,dobro društvo pa i ugođaj privukao grupu slovenaca,pa je bilo “zapojmo po slovenskom”,hm,bilo je i “moj očka ma konjička dva”. U grupi je bila gospođa koja nije sklanjala pogled,pa je pao poziv na ples,tj na polku,pa podravski drmeš,na kraju i čardaš,sljedeće je bilo da sam recitirao Prešerna. Kak je danas kratak put od državnog prvaka u triatlona do lirika. Kad sam se vratio doma,falio mi je jedan dan,pa sam se izgovorio da je raspis trke bio pogrešan,ne triatlon u Rovigno nego triatlon na Lago Di Maggore.