Put u obečanu zemlju /Vžd-Graz/

Krenuo sam na put koji vodi do puta za put do puta.
Priznajem da volim putovati,upoznam nove krajeve,njihove znamenitosti a tu i tam se zalomi koja dobra,pametna osoba i već si u sedmom desetljeću.
Eto,ja krenuo u Brisel da spasim što se da spasiti. Prije nego sam krenuo poslao sam banci za Međunarodno poravnanje u Baselu da se okani “čorava posla”. Ja krenuo 4.11. i taj isti dan došao je odgovor banke u Vladu,da se “nebi šteli mešati” a vanjski minister Jandroković je 15.11.objasnio da moraju proučiti pismo.
A u pismu piše,osim zaglavlja,kurtoazno oslovljavanje,tekst da nebi ulazili u meritum poravnanja i da ostaju na usluzi,bokić, hm,11 dana.
Mogu slobodno reči da sam umjereni “katastrofičar” ali činjenice su neoborive,pa sad i svjetsko umna ekipa pljuje po našoj LOTO ekonomiji.
Najkraće rečeno,kad budala baci kamen u bunar ni svi mudraci Starog zavjeta ga ne izvade,a može i ovo. U staroj Grčkoj filozofima krtica preorala vrt,ulovili su ju i da je kazne,presuda,smrt i to najstrašnija. Poslije dugog vijećanja i prijedloga,dogovore se da ju živu zakopaju.   
Dakle,ja krenuo 4.11,ali prije toga pripremio opremu za spavanje i ostalo za bivanje na otvorenom,uzeo bicikl,pa uzeo pasoš ali od dvojnog državljanstva. Imam babu iz Ljutog Doca,pa zašto ne biti dvojan ili podvojen,možda dvoličan. Nešto ušpičim tu,eto me tamo,a tamo evo me tu.
Nije to sve,prijatelj mi vozi šleper starog željeza u željezaru Sheffield,a nazad najkvalitetniji prokrom nosače koje smo dobili za jednu halu. Ugovorili neki mali poslić. A kao klinac sjećam se da se stalno spominjao “švedski čelik”,od tog čelika otac mi napravio nožić s kojim sam najčešće rezbario prste na lijevoj ruci,bio sam anđeo nespretnosti.
No nije samo išlo željezo za EU,poslao sam takozvani “strošek” natovario sam na taj kamion 500 litara mošta rezanca i 200 kg kostanja pucanca.Šofer je trebao ostaviti na jednoj adresi Brislu ili Briselu ili Bruxellesu,kak kome paše.
Za sebe nisam skoro ništa uzeo jer ću putem kupovati u Metro trgovinama. Jasna da nikom nisam ništa rekao gdje idem,jer ono što neznaš,nitko iz tebe nemože izvući. Auti su ostali parkirani u dvorištu i ja sam pravno-formalno doma,pače me možda pokosio kakav virus pa ležim u krevetu. Skočio pod okriljem tame na bic i krenuo put Brisla,skoro sam napisao stilsku figuru-put bez povratka. Ono što ću dogovoriti sa vrhom EU neće se “bogznakako” osjetiti u mojoj generaciji,ali moja djeca možda a sigurno unuci.
Idem na sastanak a da se nisam najavio,prvi put u životu,jasno tajnost je najvažnija,ali u toj radnji krije se nekultura,no razložno pojašnjenje opravdati će me pred EU birokratima. Izašao sam iz Varaždima s mislima da je to dalek i težak put,što se tiče težine puta i strahova da to neću u 7 dana proći,tempirao sam dolazak u Brisel za Sv Martina,tješila me uvijek majčina izjava:sine čega se oći boje to ruke naprave,ovaj put će to noge,odnosno moja koljena koja su svoje dala. Vremenska prognoza mi ide u prilog,tek oko Martina bi moglo u La Manchu biti veče kiše.
Pritiščem pedale i prihvatio se lamentiranja,kakva nas to kazna zadesila,bili smo u komunizmu a gdje smo sada? Najgora ekipa u uljuđenoj EU,prva boljševička-udbaška i druga koja provodi najprizemniji predatorski kapitalizam,nad prvom nije provedena lustracija pa sad imamo pogubni moral u društvu,da je krasti na svim nivojima kao reči dobar dan. Sve države istočnog bloka koje su ušle u EU provele su lustraciju.
Pedale su me dovele do Petrijanca,na mjestu današnje crkve bila je rimska postaja,i cesta koja sa pruža prema Ormožu a u drugi smjer prema Vžd,ide pored moje kuće i nastavlja za Jalkovec gdje je izgrađen kameni  most i još je u funkciji,stariji od novog zavjeta. A na cesti prema Ormožu,u visini Formina je kameni stup-rimski miljokaz. Petrijanec je za mene još bitan,jer sam tu vidio prvi put Broza u živo,odlazio sam na ferje kod šegrta mog oca,pa ima i jedna zgoda iz lova. Poznato je tu lovište Zeledvor u koji je dolazio Broz upucati fazane i zečeve. Dan prije lova po mjestu je išao voditelj lova i odredio goniče i skupljače za divljač.
Slučaj je htio da sam tada bio u Petrijancu i da me je zapalo da pokupim što Stari sruši. Zauzeli smo poziciju,prvi na strelnoj liniji Stari,pa dodavač municije tj pušaka,stari nije punio pušku,on je samo praznio i ja u trećoj liniji. Goniči su potjerali fazane prema nama i počinje pucnjava,puca i Stari,paf,paf,ništa,dobije i drugu pušku,paf,paf,opet ništa,dobi ponovo punu pušku i počinje gunđati jer je sve promašio,puca opet ništa,javi se dodavač municije da udobrovolji Broza:uh majku im i mrtvi lete.
Vrijedno je da spomenem tog šegrta,osebujna ličnost,pravi fakin,subote i nedjelje bile su njegove,bez njega nije mogla proći neka veselica,a na posao je dolazio u utorak. Ujutro otac sav nadrndan čeka da se on pojavi,on na vrata kad se otac zasipa i očita mu po ko zna koji put bukvica. Kako je bura jenjavala,čekao je prigodu kad će gazda stati,u tom momentu on iz njedara vadi fazana ili zeca. Na očevu licu ekspresiju zamijeni impresija i još povišenim tonom kaže,ajd presvlači se i primi se posla. Divljač je lovio žicom. A po čemu ga posebno pamtim je podvig,kad je Dravu preplivao i izašao na suprotnoj obali ali na istoj ravni gdje je i ušao u vodu i još jedan pothvat,sa jednom rukom je preplivao Dravu,druga je bila u gipsu i to kada na Dravi nije bilo centrala. Današnja Drava skoro je mirno jezero.
I tako ja osvježujem pamćenje na dobra stara vremena kad tup na granični prijelaz Dubrava Križovljanska. Carinik je bio za kompjuterom,prepoznao me i samo mi mahnuo rukom. Kod policajaca se zaustavim,dajem mu pasoš uz “dobri den”,dobar dan i gleda u BiH pasoš. A,vi ste,”ja sem” ,pa kuda? Grem malo trenirat. Gleda me čovjek ko da mu je taj čas pred njega došao Sančo Pansa na devi. Pa vi neobično ličite na tu našeg jednog iz Vžd. Da,jas pa to nevem. Pa čekajte malo,vi ste Hercegovac,govorite slovenski,i kam idete. Grem v Domžalah,tam su mi otroki. Rekli bi,čovjek potpuno zbunjen,a najgore što je uvjeren da me pozna. Gleda u pasoš,unese podatke,sve je u redu,kad u trenu pogleda prema Sloveniji,pa izađe van iz svoje prostorije i ogledava se i pita me.Nije li to skrivena kamera. Oprostite,gospod jaz vam nič nevem o kameri. Pasoš je u redu kaže ali imate neobično ime i prezime,Hrvat iz Hercegovine,govorite slovenski i još k tome na bicu,nitko mi to neće vjerovati,više za sebe je zborio. Nezna ovaj naš koliko sam puta sloveske partnerje dignul na foru:Kličen vas iz odaje Milioner,dobili ste glavni zgoditek-deset tisoč ojra. Dobim svoj pasoš i stisnem dva puta pedale i evo me u Sloveniji.
Stoje zajedno vani policajac i carinik,dobar dan,dobar dan,po pogledu vidim da su me prepoznali,no pasoš BiH je sve pokvaril,gleda me policajac podozrivo i skenira pasoš. Ok kaže,kam pa greste,malo ste daleko od Ljutog Doca. Idem do prabake u Maribor,ma nemojte imali su dojam da ih zafrkavam,a gdje je ta prabaka. Kako sam radio sa firmom TSN na Partizanskoj cesti 49,kažem da je na Šentiljskoj 51 a to je bivša Partizanska. Oba su se pogledali bez rijeći,vratili mi pasoš a carinik me pita da li imam što za prijaviti,samo osebne stvari,ruksak i tak sitnice. Gleda me carinik i on ne vjeruje svojim očima jer smo nas dvojica prije par godina imali duel,ja sam bio u pravu nešto oko uvoza ali on nije popuštao a nisam ni ja. To nije pametno raditi ali ja sam imo asa u rukavu i kad je trebalo poći po zlu za mene,ja sam ga zamolio da mi da telefon da nazovem njegova šefa. Ne trebate telefon,šef vam je tu u upravnoj zgradi. Ne toga šefa,nego bih bio slobodan pa nazvao gospoda Janeza Košira. Koga? Pa direktora slovenske carine.
U međuvremenu je gospodin sa carine otišao ali ja više nisam imao problema oko uvoza,jedino je sad moj indentitet bio pod upitnikom tj pod BiH pasošem.
Kritika meni za pisanje,tim tempom ja neću EU,moraću jače pedalirati sa prstima po tipkovnici.
Krenem ja dalje sa bicom i ovlaš se okrenem,oba službenika su gledali zamnom,mislim da je jedan sigurno rekao:ampak to ni res resnica. Od granice 500 m cesta se približi Dravi/prema Ptuju/ i onom često spominjanom prijelazu Turaka kad su išli desnom obalom Drave u pljačku po Štajerskoj. Nisam krenuo cestom Ormož-Maribor,jer sam na toj relaciji platio toliko kazni koliko na svim ostalim putevima kuda sam vozio. A imali su gadan model,jureći naletim na početku mjesta na miličnika naslonjenog na motor i u iščekivanje sam kad će me zaustaviti,ma jok ništa,gledam u retrovizor,sad će krenuti zamnom,ništa,e pa kad je tako ja raspalim po gasu i tamam projurim kraj radara u centru mjesta a na kraju mjesta opet miličnik na motoru. Dalje se fučka tj platio sam kaznu,pa sam stoga rađe odabrao pitoreksniji pejzaž gdje je Drava stisla cestu uz brdovit kraj do Borla,a to je 2 km od Zavrča. Borl mi je ishodišna točka,od najmanjih nogu,mislim da sam imao dvije godine kad smo se vraćali sa neke kestenijade,zima stisla,snijeg a ja u nekim gumenim čizmicama,cupkam ja tako za starcima,kad odjednom ja zabugarim ,zebu me noge,otac skine čizmice i čusne me u njedra kao štrucu kruha,e miline li i topline,uz malu sjetu nemogu to sa ocem podijeliti,nisam to nikada spominjao  Za mladičkih dana sa prvom ženom kampirao sam ispod dvorca Borla,sve smo imali sa sobom a ako je nešto usfalilo,eto gore u dvorcu pića i ića. Lijepa sjećanja se bude kad sam položio koji ispit na Strojništvu v Mariborju,obavezno sam stao na rudarski sedvić i škropec u dvorcu,još ljepša kad su se tu održavali plesnjaci,to je bilo zadnje mjesto gdje smo subotu završili,prije toga obišli bismo neka mjesta u Vžd,pa nije odgovaralo,pa otišli u Čakovec,nije nam se dopalo,pa Ormož,pa ni tu nije bilo za ostati onda pravac Borl. A najljepše se sjetiti kada smo vozili ili nosili Titovu štafetu po Dravi/sve se to događalo za vrijeme Yuge/. U stvari to i nije bila prava štafeta,jer smo rijetko vidjeli Slovence da su nam predali štafetu kao i koju smo trebali predati dalje u Botovu,najčešće smo izašli iz vode u Vžd, a velikom vođi smo u sebi zaželjeli svako dobro ako smo se sjetili,jer smo na umu imali pametnija posla. Dakle od kajak kluba Florijan Bobić/tvornica namještaja Mundus prije Yuge i sada se isto tako zove/,Bobić je bio narodni heroj,uzeli smo kajake i kanue takmičarske i jedan veliki turistički kanu u kojem je bio strošek,znači meso ,kobasice,pivo,vino,radajner i tome slično-to smo dobili od politike. Taj kanu su vozila dvojica najozbiljnijih i nisu mogli sudjelovati u zafrkanciji,jer prevrtanjem kanua mogli smo se samo plakati. Ekipa je bila od nas desetorice kajakaša i otprilike desetoro cura,ako je bilo kojeg rasparenog para,već se našlo neko rješenje. Krenulo se u subotu u 8 sati,negdje oko 20 svibnja,mi autima a čamci kamionom do Borla. Kod mosta se ulazilo u Dravu i nastala jurnjava do Zavrča,ko se nije prije okupao u hladnoj vodi,obavezno je to bilo kod spometug prijelaza,naime Drava ima od Borla veliki pad a kod Zavrča stepenicu gdje su bile kaskade i valovi najmanji od 1 metra ako je vodostaj bio u normali,svaki veći vodostaj bila je ludnica,kao na Savi kod Tacna,gdje je na početku staze/svjetsko poznata divljevodaška staza/ val velik 2 m i moraš proći sa čamcem kroz njega, a udarac je takav kao da se kuća srušila ne tebe. Tu smo ludovali,ona spomenuta dvojica sa stroškom mogli su jedino po obali ići prema Borlu pa skok u Dravu i plivati ostali su bili u čamcu ako se nisu prevrnuli. Na neki način prisjetili smo se poznatog varaždinca kajakaša Marijana Zastavnika koji je smrtno stradao 29.5.1966 kod znanog kamena na spustu Bohinj-Bohinjska Bela.
Drava se poslije tih kaskada umiri i postane pitomo žensko čeljade.Poslije tog zagrijavanja krenuli smo prema prvoj postaji gdje je bio priređen doručak,pola ekipe je bilo zaduženo za materijalne potrebe a druga polovica otišla u vrbik na nematerijalne potrebe,za razliku od današnjeg doba sa sve više krivo usmjerenih. Doduše i u moje dječje doba bilo je šokantnih susreta ali u manjem obimu. Prvi susret zbio se pred mojom rodnom kućom/srušili je prije 30 g./  Majka je razgovarala sa nekom prijateljicom kad se je približio muškrac sa natapiranom kosom,osjećanim očima i razgovarao je snjima o maskari,jasno da sam ja kao klinac buljio u njega ko ovca u goblen,zvao se Đuka Puček a odlaskom u Zgb prozvali ga “Đukica”pa smo se mi na Titovoj štafeti trudili da nas takvi ne prevladaju. Ručak je bio oko 15 sati ali sastav zaduženja izmenjen i poslije do Vžd je bilo kojekako i svakako,da,vrijeme je da se odmaknem od Borla,projurio Ptujem.isto tako kroz Maribor,po Partizanskoj/Šentiljskoj/ .prabaku nisam posjetio jer je tu nemam,dvije su u Biškupcu,dvije u Vžd a po jedna u Ljutom Docu,Ivancu,Osijek i Novom Bečkom Mjestu. Ni otroke ne bum videl v Domžalah. Šentilj,stari prijelaz i evo me u Grazu kod Weblingerstrasse 108,tu je Metro,kupim klopu i mogu birati da li ću spavati kod jedne operne pjevačice ili idem u Tal u neki parkić,jer će noć biti mirnija a ja se ujutro možda probudim kao lik iz filma koji govori I”ll be back.   a