Socrealizam
22.06.20 napisao sam Sigurna HRvatska. Citat: -Sigurno je da zdravstvo u bankrotu. Milanović je ostavio oko 1 milijardu duga a sada je 3,5 milijarde kuna i nema nekih lijekova u bolnicama. Danas veledrogerijama/ njih 80% / država duguje 5 milijardi kuna. Nikada do sada toliki, a ukupni dug bi mogao biti 6 milijardi. Kakav je to primjer, kad država ne plaća svoje obveze a istovremeno se priča da teče med i mlijeko. Imamo suficit?, riješili smo dugove, imamo dobar rejting itd….
A premijerov odgovor veledrogerijama, maestralan, da pripaze jer će još trebati prodavati lijekovu u Hrvatskoj. Pa gdje završavaju uplate za zdravstvo.? Mjesečno sjedne1,2 milijarde.
24.06. napisao sam citat:Za kraj pitanje, za 30% su povećali proračun. Da li se bolje živi sa 30%.
Zemlja je u socrealizmu a njegujemo kulturu zaborava.
Ne bi se štel miješati ali ja se sjećam da je išla izjava da smo pobijedili coronu. I onda iznenada ministar naredi potpunu mobilizaciju zdrastva. A izjava od Kujundžića da jedan svećenik vrijedi 20 liječnika.
Što je sve majka rodila na ovim prostorima. Na sve to pismo liječnice da nema lijekova, hrane i pazi sad nema kisika. Podržalo ju 30 liječnika a u boljševičkoj maniri sve se negira i ako je istina prijeti otkazom.
I onda imamo transgeneracijski čin na Mrkovom trgu. Nepravda, nepravda, pljačke, kriminal, jednima metak drugima imetak. I to nose u vrećama ili su im puni gepeki. Kuverte nisu više zanimljive. Nema ih tako velikih.
Rekli bi socrealisti dobili ste što ste tražili. Trauma je sve strane.Tko je kriv. Krivi su oni koji imaju poluge vlasti a onda svi mi, društvo koje ne vidi problem. Zatvorene oči širom zatvorene.
A od kuda socrealizam. Prenešen kao opijum narodu iz Rusije. Njegovan godinama u Yu. Pa infekcija prešla u moderna vremena.
Veliki osvajač svijeta /tri kontinenta/ pred smrt se htio ovjenčati, ovjekovječiti portretom. Poslao svoje kurire da mu dovedu najboljeg slikara. Kad su ga doveli, reče naš junak da hoće portret u naravnoj veličini i biće bogato nagrađen. Kad je bila slika gotova, junak se zaprepastio kakav je ispao. Lice puno ozljeda od ratnih rana, ćorav na jedno oko, izgubio ga u borbi i ćopav na jednu nogu od sablje, pored toga bio je nizak. Slikara je dao sasjeći. Šalje da mu dovedu drugog slikara. Isto zatraži od njega. Ovaj je čuo kako je prošao prethodnik pa je sliku uljepšao. Botox na lice i uzvisio ga za lakat. I tog je dao sasjeći. Pošalje on po trećeg. Po državi se pročula neugodna sudbina slikara. I nitko više nije htio slikati. Uspjeli su dovesti jednog koji je umirao od straha. Na želji o portretu zamolio je za 3 dana za pripremu za poziranje.
Kad je slika bila gotova, junak je bio oduševljen. Slikar ga je posjeo na konja /visina nije bila upitna/ ćopava noga nije bila vidljiva, oko, kojeg nije bilo, izgledalo da žmiri jer je napinjao luk da odapne strijelu. A rane se nisu vidjele na pola lica i prikrivene strijelom.
Slikara bogato nagradi /nije mu ispunio gepek, auta još nije bilo/ dao mu punu vreću zlata.
A mi? Imamo socrealizam a nemamo lijekova/ novaca/.