Sport i hedonizam
Nedjelja. Svane sunčani dan. Krenem ujutro prema istoku, prema ratu. Ima li empatije. Ne može se nešto posebno pomoći. Isto kao što su pomogli nama. Uzdaj se use i svoje kljuse. Skočim na svoje kljuse i pravac do Rasinje. Da zabavim problematičan organ, razmišljam da li bi moj prof. S. Polovina bio zadovoljan o mojim lamentacijama i znanju sa odmakom od 40 godina o suvremenim teorijama ekonomije.
Na žalost otišao je a da nismo neke teorije razbistrili. Možda da se ispričam za slomljeni stolac i dobivenu dvojku prisilom u prisustvu 3 skamenjena studentska svjedoka.
Na dnevnoj bazi uvijek nešto zagubim ili se ne mogu nečeg prisjetiti ali eto pamtim čak Ksenofonta, pajdaša Sokrata. Dakle u ono vrijeme kao filozof pisao je o dohocima i o ratarstvu. I dok ja zabavljam organ noge su me dopremile u Rasinju. Malo sam divanio sa ženom od poduzetnika i okrenem ja kljuse prema zapadu. Opla. Pogled u daljinu. Navukli se tmasti oblaci nad Varaždinom.
Ništa od veselja. Ništa od srakarskog gulaša. Ostao sam na 80 km bica, nisam zaokružio stotku.
Tempirao sam u 12 sati povratak ali u Sračinec, Scheissendorf, na sv. Mihovila i na njihov poznati gulaš. Pripremali su ga odvojeno, čak 10 profesionalaca, među njima 3 zlatna kuhara. Zbog promjene vremena nije mi se išlo do gulaša. Već sam hedonističku ovisnost zadovoljio sa mračnom picom. Pica sa svim sastojcima, dosta šunke, prebogata sa sirom bez origana da se crne trube osjete. Najmanje 4 olive. I pivce za živce. Ostalima sam pripremio carsku gozbu, specijalitet po obiteljskoj muškoj lozi pisanu pečenku. Omiljeno jelo na dvoru Habsburga.
Baš za inat, poslije ručka nestala je naoblaka i sunce granulo. Meni se smrklo.