Najgora situacija u životu bilo jedinke ili društva, je sukob iz naslova. Zbog nesposobnosti i partikularnih /najgadljivih ljudskih/ interesa. Svojima dali ali drugima prijete. Djeca imaju pravo na obrazovanje i normalno odrastanje a učitelji imaju pravo, da nemaju najsramotniji status od akademskih obrazovanih osoba vis a vis koeficijenta. Zadnji od najzadnjijih. Kazna za neodrađeni dan u Saboru 150 kuna, učiteljima 350. Analogijom učitelji imaju 37 280 kn neto plaću?
Tu sam se jasno opredjeljio, jer je to tako. U sadašnjosti i prošlosti. Da ne prizivam u pomoć mnoge povijesne osobe i filozofe koji su rekli da će narod bez obrazovanja propasti. Ali imam čvrst stav da štrajk treba odraditi i da nema badava ručka. Neki ga zovu realan ??? sektor, to je primaran koji u ovoj državi sve plaća i bez njega nema države. Može država imati najbolju presednicu na svijetu i najboljeg premijera, teglicu ajvara i Viber grupu Vuci & Hajduci, ako nema budalaša u državi koji plaćaju ovaj cirkus. O primarnom sektoru posvetiti ću esej i mnogi će biti iznenađeni.
To sam već spomenuo, da sam svjedok vremena /nisam Jehovin/, pa mi ovaj sukob-štrajk liči na 84-85 kad je barunica Thatcher slomila najjači sindikat u VB, rudarski. Njemačka i VB su države, gdje štrajk plaća sindikat a ne država. Rudari su nestali u VB, od 140000 danas ih ima samo 2000. Nije im išlo u prilog, znanost, velike zalihe ugljena, jeftiniji uvozni i činjenica da je Barunica prije privatizirala čeličane.
Učitelji jasno kažu zbog čega su u štrajku a vladajući odgovaraju da se slažu s njima ali u nekom drugom zahtjevu. Prave se kao da to “jasno” ne postoji.
Najlakše je shvatiti u vicu, Banane.
U ponedjeljak Štef uđe u ljekarnu i stane u red. Kad dođe na red ljubazno zamoli kilu banana. Magistra začuđena ali ljupkim glasom kaže, mi nemamo banane. Štef, zahvali i ode. Drugi dan, opet Štef u ljekarnu, u red i zamoli za kilu banana. Magistra objasni ovaj puta da su ljekarna i da nemaju banane. Treći dan Štef sve ponovi i magistra pomalo nervozna /gdje je ta tajnica/ pa čovječe mi nemamo banana. Dođe i četvrti dan i Štef traži banane, magistra ovaj puta odlučno i snažno objasni i potanko da je to nemoguća misija i da ju prestane maltretirati. Štef se zahvali i ode. Petak, peti dan, evo Štefa na vrata ljekarne, a na staklenim vratima
obavijest. NEMA BANANA. Štef u red i kada dođe na red a nije ni riječ prozborio, magistra sva uzrujana. Pa čovječe da li dobro vidite, jeste li vi pismeni pa lijepo vam piše da nemamo banane. Štef će, oprostite gospođo magistra, vidim izvrsno i pismen sam, znam da nemate banane ali sam vas došel pitati kad budete dobili banane.