Supetarski triatlon

Razuzdam se kad ju čujem,a sa sjetom se sjetim kad sam ušao u hotel Helikon u Kesztehy u pratnji ciganskog benda. Bili smo na dočeku Nove godine 1977 u restoranu Zlatno tele, bend je bio odličan, čardaš sam plesao sa svojom curom i jednom dobrom mađaricom, ostali su bili komorni pa sam ja uzeo bend sa sobom i pravac hotel i napravili cirkus u hotelu, viski i pjesma na pjesmu, a uzde su mi popucale kad su zasvirali Opraštam se cigani sa vama. A novčani trošak, skoro nikakav.

Kad volim onda sam neumjeren, kad ljubim još više.

Tako sam se i zaljubio u Supetar, putem triatlona, ta ljubav traje i ništa nas u vezi nemože omesti. Sam Supetar kao i ostala morska mjesta, uske ulice, treba imati fićo ako se hoćeš normalno vozikati gradom, isto kao da sam u Kalabriji.

E sad Supetar ima nešto što ostala mjesta nemaju, pored ostalog najdraže mi je svake godine posjet mauzoleju obitelji Petrinović i mojem rođaku Rendiću. Kako ima puno Rendića, mislio sam na Ivana, vidi sliku. pogrešno se misli da je mauzolej izgradio Rendić, samo ga je započeo a zvršio ga Rosandić.

Mauzolej je  prekrasan a još više mi se dopada Rendićeva grobnica, jednostavna, no za života pokojnik nije bio jednostavna osoba.

27.08 bio mu je rođendan, umro je u totalnoj bijedi, nemojte te podatke tražiti na Wikipediji jer ih nema. Kad je umro,doslovce u naručju prostitutke, koja mu je i kupila bijelu košulju da ga se dostojno pokopa. Sjetio sam se još jednog koji se za života zahvalio u svojoj knjizi jednoj dami iz Beča, ona mu je u restoranu platila račun jer nije imao novac,a vratio se poslije 7000  dana iz Sibira.

Znam par crtica iz života Rendića, sve nebi stalo na stranicu.

Idem sa istinitim događajima, prvo sa njegovim sinom, bio je na oca. Vratio se iz nekog ino putovanja u Zagreb i ode do spomenika Kačić Miošića. Sjedne on tako podno kipa u sitne sate, naiđe milicajac, dobra večer, dobra večer. Dokumente molim i što radite u ovo gluho doba. Došao sam u posjetu bratu, Jel, pa što druže ne odete kod brata a ne da tu na ulici sjedite. Pa ja jesam kod brata. Kako, kojeg. Rendić pokaže na kip. Ti to mene zajebavaš. Ma ne i njega je moj otac napravio.

A sad ubrzane dvije o starom Rendiću. Sa svojom ekipom imao je stalno boravište u jednoj konobi, ime neću reči jer reklama košta, u kojoj su redali briškulu. Kao što je uobičajeno, kartalo se sve pred zoru i jadni gazda je morao čubeti kraj njih dok nebi ekipa završila. Jasno gazda je gunđao i tražio da skrate ta svoja mukotrpna druženja, pa je jednom Rendić dogovorio da se našale na račun gazde. Kartaju oni u duboko u noč, kad je gazda zadrijemao, jedan je ugasio svjetlo i onda počnu povišenim glasovima galamiti i jače bacati karte, pa se od te buke gazda prene, a ono mrkli mrak. U trenu zabugari: ajme judi ja san oslipija.

Imala kartaška ekipa kibica i Rendiću je išao na živce. Kibic je inače bio šepav pa se je služio štapom. Dogovorio Rendić sa jednim majstorom da svaki dan po milimetar skrati taj štap kad ga kibic odloži da gleda kartanje. Poslije tjedan dana, primjeti Rendić:pari li mi se oli se varam, jel ti noga duža ili ti se skratia štap, kibic, je maš pravo i meni se učinilo da mi noga raste.

Tako, da se malo odužim prijatelju jer nije Brač samo Supetar, Postire, Blace, more, ponekad turizam a ponekad i triatlon.

Znači par dana ranije na Brač, pa na dan triatlona na prijavu. Već na prijavi sitni problem, u najavi za trku 100 kuma a traži se 120 kuma. Najave jedno,no dobro kad je dobrotvorna utrka hebeš 20 kuma. Da ali poslije su kume bile dobro podjeljenje. Intimno, to mi je najljepša triatlonska utrka, zaljubio sam se u nju a i ona u mene.

Plivanje, ko svako drugo, u moru, doduše u samoj luci, promjenila se trasa u dvije godine, pa na bic pa teraj, polovio ih uz puno zadovoljstvo bolje plivače, čak sam se zaustavio i vratio dvojicu Rivalovih mališana jer je sudac na raskršću spojio fjaku i zimski san i klinci bi raspalili do Škripa. E tu počinje moje posebno druženje sa trkom, vručina u hladu 42 stupnjeva, lijevo i desno kamen se žari, asfalt isijava a i ovaj odzgora peče, sad znam kako je bilo sv, Lovri na gradelama, no to nije sve, počinje uspon prema Škripu, a moja koljena škripe ko u pjesmi: Škripi đeran na bunaru. Do Škripa u paru sa Kragićem, uz nekoliko izmjena, na okretištu sam pustio psa sa lanca i u tranziciji sam imao 7 minuta prednosti. Poslije trke Kragić mi je prišio epitet da nisam normalan. Na žalost to je trka gdje se gubi uzbrdo a dobiva nizbrdo. Na ulasku u zavoj zvani “ŠEGI” imao sam 62 km/sat, no poučen iz prošlih godina uvijek mi se u njemu namontira auto a bez da se prijeđe bijela linija nije moguće zavoj svladati sa 60 km/sat. Iste godine kad je Šegota ostavio DNK na cesti ja sam zamalo Poljaku uletio u auto a on jadan prikočio auto i skočio ženi u krilo.

Poslije zavoja spustih se 72,5 km/sat ko da mi je to zadnja trka a možda i je, to se nikad nezna. Na kraju prešetavanje do mauzoleja, a turisti neki novi, širina betonske staze 2 m a njih pet u redu i ne žele se maknuti, žalim za starim vremenima kad je sastav turista bio iz Njemačke, Nizozemske, Engleske jer se u vrijeme trke izlazilo iz mora pa u špaliru navijalo uz lungomare. Sadašnji samo blenu u tebe i misle pa koje budale po toj vručini trče.

Kod proglašenja mali incident, prva mjesta u kategorijama nisu po raspisu dobili pehare i medalje, samo medalje. Protestirao sam u ime svih oštećenih kod organizatora, gradonačelnik da me primiri rekao je da će biti dobra “spiza” a Huana me pitala na kojim sam trkama dobio više. Neznam što im je to trebalo, ja i ništa nisam tražio, došao sam se ugodno provesti i vidjeti neke osobe. Za spizu netrebam potegnuti čak na Supetar i baciti 3 000 kuma, triatlon mogu sam sebi organizirati kod kuće. U vlastitom dvorištu imam tranziciju a za potrošenih 3000 mogu naručiti catering iz New Yorka-rakovice i račiće uz pivo kilkenny i neću izgubiti dva dana.

Ono što je u raspisu treba biti u stvarnosti, znam da je glupo inzistirati na moralu i kućnom odgoju pored svih ovih krađa i afera, ali da smo u Engleskoj gdje je vladavina Običajnog prava,ono što si obečao to moraš izvršiti. Recimo pred svjedocima kažem da ću dati svoj auto onom ko pljune 10 m u dalj, nema odvjetnika koji će me izvući da sam neuraćunljiv ili da se ne sjećam ili da su me krivo shvatili, dakle po Običajnom pravu ode auto.

I kod podjele hrane je bilo problem, tražio sam još jedno punjenje tanjura, što mogu kad sam izjelica, rečeno je kako ima puno ljudi sa trke, a na očigled su dolazili jesti ljudi sa strane a jedan lik je najmanje 10 bonova podjelio onima koji nisu bili u kakvoj vezi sa trkom osim ako nisu bili sponzori pa su došli nešto i vratiti. No nisam ostao gladan, kako jesam organizirana osoba, uvijek imam rezervno rješenje, dva rudarska sendvića iz moje pokretne škrinjice su umirile mog trbušnog vampira.

Bljutav dojam ostavilo je proglašenje štafete građana u dječjoj trci, gdje se i organizator sam sebi podjelio nagrade i to novčane, kako je to bilo edukativno za dječicu od 8 i 10 godina koji su sami završili super sprint a odrasli su uz ciku i veselje veličali u istoj trci štafetu i za to nagrađeni više nego ti mališe.

Sve to je rezultiralo da sam otišao u 19 i 30 na trajekt, obično sam odlazio onim u 20 i 45 ili čak onim 22 i 35, na trajektu sam primjetio da nisam bio sam koji to isti napravio.

Zaključno, što se tiče organizacije trke, sve se radi u korist naše štete za triatlon.

No trajektu se raspoloženje vratilo, Armando Spinelli i ja izvodili smo mali skeč. Pehara nema.

Na pitanje Armanda pehara nema, razvila se diskusija a sam prolog sa svodio na jezičnu barijeru. Iako je rođen u Zadru, Armando kao mali je morao prisilno emigrirati u Italiju, pa slabije govori hrvatski a ja natucam talijanski, onoliko koliko mi treba da zainterisiram neku talijansku ljepoticu. Započeli smo tu našu skeč-konverzaciju, gdje smo zapeli Armando je ubacivao talijanski izraz a u prijevodu smo se služili engleskim a gdje sam ja zapeo onda sam pribjegavao engleskom i njemačkom. Tako da je to bio red svega i svaćega, najviše smijeha, zabavljali smo tri reda ispred i tri reda iza nas. Ljudi su se u početku po tiho smijali a kad smo se mi potpuno raspustili tj kao da smo sami, turisti su se grohotom smijali, pa smo u trenu bili u Splitu i onda su nas morali istjerati iz trajekta. Na izlazu sa trajekta prišla nam je zgodna dama u srednjim godinama i zahvalila nam predstavi uz riječi da smo joj zaokružili opći dobar dojam ljetovanja.

Na kraju, ja sam i dalje u ljubavnoj vezi sa triatlonom pa čak i sa supetarskim, kad ću doći, ako Bog da, mogu ga i sam odraditi uz veliko osobno zadovoljstvo.