Kao organizirani i planski tip, nije mi bila namjera gledati NU2, no drago mi je da se je moj prvotni plan izjalovio i tako sam odgledao tu izvanrednu emisiju.
Ovog teksta ne bilo da nije Stanković napravio veliku grešku pitavši Predraga Matvejevića: kako to da se je Krleža služio ekavicom. Pravilnog odgovora nije bilo. Nije Krleža govorio ekavicom, bez obzira na predrasude i pozitivnosti namjere kad su Hrvati pobjegli iz K.u K. u SHS.
Nijedan kajkavac ne govori mlijeko već mleko. Na kraju emisije bila je i potvrda kajkavizma, kad se je P.Matvejević opraštao u bolnici od Krleže riječima -doviđenja, a Krleža /Fritz/ njemu, neka se ostavi komformizma jer toga  NEBU. Znači kajkavski odgovor koji je implicirao na nebu. Ličilo je na Petricu.
Opaska pisca: na NEBU bu NEBU.
Moram biti iskren, nije samo ta greška Stankovića uzrok mojem pisanijama već ću si uzeti slobodu da ga zovem Fritz, jer smo premreženi raznim vezama, on je moj otac, literalni, potomaka nije imao. Znam mjesto gdje mu je bila kuća njegovog oca. To je točno 2 km od moje kuće, a ispred te kuće je raslo drvo dren, doslovno na samoj cesti. S mojim dedom bio je u Galiciji i svi su fasovali zarobljeništvo,  Broz i Fritz su bili kao prst i nokat. Za Broza, moj deda  je govorio da to nije bio isti čovjek koji je otišao u Galiciju a to znači da se vratio neki drugi čovjek. I meni je ponekad bio čudan govor Broza, govorio je srpski sa kajkavskom pozadinom a tu i tam se znala zakotrljati neka pjevuckajuća ruska riječ. Pažalosta.
Što se tiče Galicije, tamo su izgleda svi bili, samo ja ne, doduše ja sam bio ali u krivoj, tamo gdje je Cezar porazio Gale.
U pravoj Galiciji hrvatski domobrani su oprobali taktiku A. A. Brusilova, uzeo ju od Aleksandra M.V. Sa malim elitnim jedinicama rasfrčakal je prve linije Hrvata, a ostatak je otišao u bijeg ili u zarobljeništvo.
Ima još jedan važniji razlog,  Fritz nikad nije govorio o svom porijeklu
Dakle, ima 30 godina /29.12.1981/ kako je nas napustio, a malo se zna o njegovom porijeklo o kojem ništa nije govorio čak je i tajio ako se izuzme Djetinjstvo u Agramu. O ocu nije imao lijepe riječi, majka mu nije odobravala odabir komunizma, ali je bila osoba koja je za svakog našla opravdanje i nikad nije loše karakterizirala bilo koga. Spominjao je tetu Pepu i staru Mamu Tereziju Goričanec.
Baka mu je bila centralna ličnost familije, iako je majku poštovao, u oslikavanju majke kao biološkog bića je rekao, to je sisa ,mleko hrana i život.
Baka Goričanec rođena je u Čakovcu 1837, u Varaždinu je radila kao pomoćno osoblje u nekoj opskurnoj krčmi, imala desetoro djece, nije bila vjenčana zbog siromaštva,pa je majka Fritza, Ivka Drožar bila vanbračno dijete. Kad je baki umro muž , vrativši se sa sprovoda izgorjela im kuća. Njegova majka upoznala je Krležu iz Jalkovca, prigradsko naselje Varaždina, pa kad je Fritz spominjal Varaždin izgovor mu je bio "Varažlin" . Roditelji su iz Jalkovca otišli su u Zagreb gdje je rođen Fritz.
Baka mu je vjerojatno ostala u lijepom sjećanju jer se brinula o njemu ,šetala dok su se roditelji brinuli o egzistenciji. Ima epski opis bake, bujna crna kosa, talas koji pada do koljena kada se češljala svako jutro. Voljela je mađarsku kuhinju sa oštrim začinima. Veoma lijep i topli  odnos između njih, no njezinu smrt 1923 u 86 godini, pokopana u Varaždinu, je zatajio, vjerojatno jer je već bio ime u kjiževnim krugovima. Nije čudno, jer su nekad vanbračna djeca imala lošiji društveni status.
Takva djeca su nosila špicnamet, panjkret i sve slične izvedenice a kod nas ima prevedenica sa mađarskog "fattyu" ili bi to značilo "fačuk" pa iz toga izlaze i prezimena Futak,Fotak, Funtak itd.
Dakle svi mi imamo neke svoje duhove prošlosti koje netreba spominjeti pa tako je i Fritz cijelog života krio genealogiju.
Te kuće u Jalkovcu više nema, srušena i na njenom mjestu izgrađena je slična prema urbanističkom planu.
Pored Petrice ,deda i Galicija veže nas i taj drenek koji za mene ima posebnu vrijednost, podsjeća me na bezbrižne dječje dane,kad smo ljeti išli na kupanje na Plitvicu kod mlina. Bio sam capo di tutti capi, i kak je običajno, lijeni smo bili ponijeti hranu pa smo u povratku rado se najeli trpkih plodova drena. Kad sam odrastao tu sam često prolazio biciklom ili sam trčao, i to drvo me uvijek podsjetilo na neminovnost vremena, u svakom novim prolaskom bio sam sve stariji.
Jednog dana, drvo je nestalo, oko 1980, otpilili su ga jer je bilo doslovno do asfalta, pa da ne smeta prometu maknuli ga. Ostao je samo panj i još ga ima i danas, potvrđujući narodnu izreku: zdrav ko suha drenovina. Tog trenutku kad sam vidio panj, vreme je stalo, malo se stislo srce i buljio sam u ostatak "našeg" drena. Sam sebi sam u bradu mrmljao, nema ga više. Dignem pogled i u dvorištu od Krležinih spazim starinu da nešto radi. Zaputim se k njemu i dahu mu ispričam svoje dječje probleme. Starina ni da trepne, uzme štihaću i kaže mi da ima nešto za mene, i povede me u kut svog dvorišta. Uz staru brajdu, dvije sadnice dreneka.
Dao mi veću i ljepšu sadnicu, iako je bilo za očekivati da tu ostavi sebi, vjerujem da ga je dirnula dječja duša odraslog čovjeka.
I tako taj dren, Krležin, raste kod Petrice otprike 30 godina, kako to god zvučalo namješteno. Raste uz ogradu i svake godine na Cvjetnu nedjelju ko me zatraži grančicu, dobije da ju odnese u Crkvu a neki se i sami posluže i od toga ne pravim baladu..
Nadam se da će takvi biti i oni koji ostanu iza mene.

Zadnja izmjena ( Utorak, 03 JANUARY 2012 09:05 )