Eto kukurijeka u živo, doduše Svjetski dan močvarnih staništa je prošao, a Svjetski dan smijeha, svaki dan. Ipak je ljepše pisati o flori nego o našoj fauni.
Ako je neko pomislio da je kukurijek iz močvare, greška, to je gorska proljetnica. Posebno moj. Ima ih oko 2o vrsta a Englezi su ih napravili nekih 300 hibridnih.
Prva proljetnica, visibabe dolaze, kasnije, za toplijih zima moj cvate za Novu godinu, teško ga je uočiti na snijegu. Oprez, otrovan ali i lijek. Legenda kaže da je Herkul izliječen od ludila a Aleksandar da je otrovan sa njime. U okolici na našim bregima ga nema, obišao sam Vinicu, Ravnu goru, Ivanšcicu i nema ga. Čuo sam da ga puno ima na Medvednici.
U literaturi piše da voli sjenovita mjesta, sedam godina sam se mučio i onda ga stavio na jug uz opomenu ako ne procvate da mu se crno piše. I skroz je podivljao. Zavolio je jug i cijeli dan se sunča. Ja mu čak ni dnevni mir ne remetim već sam ga po mraku uslikao. Ima kurizoitet, na prirodnom staništu nema tako busenastog i sa toliko cvjetova.
Ipak da se vratim bombi ll,našem premijeru remetinečkom. Dugo nije bilo bivšeg predsjednika na TV, Mesića. Pozvali ga da nešto ispriča. A priča počinje 19.06.2009, kad je na poziv Mesića došao predsjednik Kine Hu Jintao sa 200 svojih megapoduzetnika. Na dočeku na Plesu nije bilo našeg majstora poslao je Jandrokovića. Pita ga Mesić zašto ga neće biti. Da ima neki posao u Zadru. Možda onakav kao za Podravski ipsilon Gradec- Velika Mučna a ja sam si uzeo za pravo, pa nazvao dionicu Velika Mučka. Sad su objavili da nas Mučka koštala 1 miljardu a da se nije ni lopata zabila, sve otišlo na pet puta rezanja vrpce. I na pokazivanje programa građevinskih strojeva Caterpillar i Komatsu. Izvrsno obavljen posao, skupa igrica.
Dakle, Kinezi dolaze, ja bih glumio na aerodromu bez ostatka, tepih. U državu gladnu svega mi nismo mogli ništa izvoziti osim sporadičnih privatnih pokušaja. Što znači ne dočekati predsjednika Kine, šamar diplomaciji. Malo je poznato da Velimir Živojinović u Kinu izvozi sam koliko cijela Hrvatska. Ustvari, Valter brani Sarajevo, a prodaje pivo i kozmetiku. Isto je bilo sa Rusima, gdje možemo prodati ama baš sve. Vitlali smo ih sa Družba Adria, pa Južni tok,pa MIG-ovima. A možemo i sve naplatiti. Kako se radilo u Jugoslaviji, dizali su se krediti, napravili su se proizvodi tehnički, izvoz u SSSR, kliring  sa naftom, prodavali sirovu naftu i derivate,vraćali kredite. Nekada a danas nam fali netko sa spretnošću Broza. Doduše danas nemamo ni strojogradnju, stručnjaci ju restrukturirali, nafta nam netreba jer bogznakaj ne radimo a ni INA nije više naša.
A čime se onda veliki premijer sedam godina bavio. Po mjesto prebivališta izgleda samo sa sobom. A sad se on bavi sa nama, svaki dan slušamo izjave sa sudskih procesa, koji su ravni zapletu filmovima Luis de Funesa. Smijeha ko šodra u Dravi. 
Za usporedbu Obama otišao u Kinu i ništa nije "učario" a nama Kinezi doslovce pali u dvorište. Kinezi imaju $ za bacati. Kad je Putim pitao Obamu kako mu stoji $. Super  sve ga je više. Obama u Indiju i uspio nekih 1o miljardi $ dogovoriti za Boing i GM, ekvivalent, 50 000 radnih mjesta. Ništa. Ima u USA 320 miliona stanovnika, u svjetskom BDP su sa 20 %. Mi sa bazom od 0,1 %, mogli bi živjeti ko bubreg u loju da se uhvatimo sa velikima.
Vrijedno je spomenuti da je Branko Grčić planirao investicije za 2013. baš u visini od 10 miljardi $. Ako uspiju te investicije mi ćemo zaposliti možda 20 000 radnika.
Predugo bi trajalo objašnjenje zašto ekvivalent toliki različit.
Nažalost mi imamo stručnjake, koji imaju pobjednički stav i glas. Na tu PR podvalu /Irac/ pala je Hrvatska.
Da malo zaorem duboku političku zimsku brazdu. Remetinečki je dobio i drugi mandat jer je kod kuće bio car. Svi su plesali kako je on razmišljao. A ekonomija nam se raspadala, početak je bio u prvom mandatu. Kupovao se socijalni mir, svako mala prijetnja štrajkom, uzimao se kredit. Djelilo se šakom i kapom, potpore, kapitalna ulaganja, svojima pa političkim partnerima. Konačno sad najveći kritičar sadašnjeg stanja,u Saboru, bivši financ ministar još je u ljeto 2011 tvrdio da nema krize. Zato je sad u punoj svojoj punini i pitanje kad će stati.
Ne prije dok se na Burzi ne prijavi 400 000 radnika. A samo smo se trebali uhvatiti u kolo sa Kinezima. A sa Rusima, nastaviti plodnu suradnju iz bivše države.
Kinezi su oduvijek bili slabi na nas. Sjećam se posjeta Hua Gufenga 1979 Jugoslaviji. Šef kineske partije došao vidjeti što je to na brdovitom Balkanu. Uveli smo samoupravljanje radnika. Doduše prvi su dojurili Francuzi ali zbog animoziteta Miterranda prema Brozu/ nije mu došao na sprovod/špranca nije uspela u Francuskoj.
Gufeng dao si je truda pa je po svojoj želji obilazio državu. Želja mi je bila da posjeti IMT Rakovicu i Radu Končara. Tada se u Kinu nije ni moglo uči a kamoli se po njoj kretati. Poslije lijepog prijema i obilaska naših izvoznika / najviše ga dojmila tehnologija u Končaru/ suzdržano je tražio da vidi standard nekog radnika. Vjerovao je da će mu nekoga "smjestiti". Ne, dali su mu da u tvornici sam odabere radnika, proizvodnog. I tako ode pogledati kuću odabranog radnika sa njim sa radnog mjesta. Kad je vidio TV, frižider, Kinez je zanijemio. Imao je i od čega. Zašto to spominjem, bili smo uzor ne političke, komunističke ili buržujske revolucije nego ekonomske. Pogled danas uperiti na Skadinaviju. Za nas samo kiseli osmijeh.  
Petrica Kiseli