Aerodinamičari
Mislio sam ako neću izaći na biralište da sam se riješio političara. Malo morgen, jedni kao pokisli ali tvrde da su pobijedili a drugi slave pobjedu. Zanimljivo, samo Hrvatska gubi. Za argumentaciju priziva se čak i matematika, a na to dobim osip IV kategorije i sindrom nemirnih ruku. A kako jesam premijer u sjeni, da i ja malo matematike omirišem.
Usporedio sam ministre jednih i drugih, njihov učinak. Varijablu o trenutnom stanju izbacio sam iz modela. Mjerio sam ekonometrijsku vrijednost svakog obavljenog posla tj. ministra. Financije, Linić je veliko iznenađenje čak i za mene. Veči učinak od oba bivša ministra. On ima promašaja ali prethodnici nemaju prolaznu ocjenu. Branko Grčić, visoko pozicioniran, Čačić mu je pojeo vrijeme. Nije mu lako, ni objekcija posla a ni timing. Dalje ide sve nekakav minimum, model je izbacio samo negativne rezultate Ima i čudnih relacija, turizam sličan kod obje strane, zaključiti bi se moglo da se turizam sam događa. A ima ekstravagancije, ministar Mlakar nije 1,5 g. uspio pobrojiti državne službenike. Rekorder u neefikasnosti. Moj prijedlog da se jedan mjesec ne isplati plaća nije usvojen. Na stranu što moji modeli i savjeti stoje u praksi.
U toj zamršenoj priči iznenadio me štrajk avijatičara, naime ja sam ostao zamrznut u vremenskoj kapsuli na tu temu kod izvrsnog glumca Franje Majetića i legedarnu izjavu: Dajte mi avion i idem za avijatičara u Abesiniju. A od operne primadone je dobio odgovor, daj tata nemoj noreti, opet si pil.
To je prvi razlog mojeg smrznuća a drugi je niže.
Štrajkovi. Ima svakakvih štrajkova, ja ih dijelim u opravdane i neopravdane. Za Jugoslaviju, tu moram biti jasan mislim na onu od 45-91. Prvi štrajk je bio u rudnicima Trbovlja 1947 g. partijci su bili konsternirani. Od tog slučaju pazilo se da radnici ne štrajkaju protiv sebe jer su radnici bili gazde tvornicama / i rudnicima/. Tako da je svaki sljedeći štrajk bio pod paskom UDBE. No dogodili su se tri štrajka koja su dali naznaku da se Jugoslavija treba raspasti. Bili su organizirani bez službenih sindikalnih i partijskih organa. 1987 štrajkali su labinski rudari zbog plaće, pa su štrajkali u Varteksu koji je bio ugušen i bio je največi od 45 do 1988. za njega se uopće nezna i nije zabilježen u dokumentima. Ali iste godine puklo je u Borovu/20 000 radnika/ i tu je krenulo sve naopako u Jugoslaviji. Direktor Kekić hitno je prebačen u SIV/Vladu/ Još su nešto vlakovođe 1989 pravili nered pa su im dali radnu obavezu.
A sad zamislite šrajkaju stjuardese. Pa dajte molim vas. Voze se badava, tj lete, hrane ih badava, oblaće badava. Skoro uvjeti ko u političara, samo ne moraju davati izjave. Tu su u maloj prednosti. I stoga jer sam po struci i životnom opredeljenju konzervirani ekonomist ako je firma u gubitku, treba ju zatvoriti.
Zar nije bilo dosta sanirati brodogradnju, pa saniraj banke, koje nas sad deru. Saniraj ceste, pa opet šume. Sad odjednom svi graknuli na parafiskalu, a ja o tome piskaram od kad znam za sebe. Pa dokle, pa do državnog avioprijevoznika.
Ako su mogle kompanije stare 70 g. propasti, Swissair, kakva kompanija. A da li se netko sjeća PAN AM/erica/, kućna boja kao i kod mene, plava, kakva kompanija a kakve stjuardese. Zbog njih ne bi uopće izlazio iz aviona.
Iz ugodnih sjećanja padnem u neugodna, na naše prijevoznike. Trans-Adria i JAT. Radi se o osamdestima. Nekad sam rado letio / ne s posla/, nije bilo prijava par sati prije leta, nego dođeš, čekiraš i fiju. Auto cesta još nije bilo, ne truckaš se i brže je do destinacije i zgodno društvo i nešto za popiti i pojesti i tako. A posebno treba napomenuti bilo je sve jeftinije, točnije ekonomskim ekvivalentom rečeno, bile su veče plaće. Kako je jedan današnji mislioc rekao to su vremena koja naša djeca neće moći participirati, ostaće kao priča u legendi. Naprimjer, imao sam Wartburg, ružil je ko traktor a dimil ko bosansko-brodska rafinerija ali sam rezervoar napunil za 6o dinara, danas u isti rezervar ulijem 800 kuna.
Međutim za moje iskustvo kao letaća, dogodili su se slučajevi koji su mi otvorili oči a time i proradio crv sumnje. Kod jednog ugovora sa Dalmacijom cementom, zima, treba ići u Split, kakav auto idemo avionom. Pleso a pista pola metra snijega, meni zima iako je toplo u aerodromskoj zgradi. Zašto, jer je par dana u Dobanovcima DC-10 proklizao sa piste i prvi kotači otišli u livadu. Uzgred nisu ni imali dizalica da ga izvade iz livade/200 tona/. Kasnilo je nekih deset letova, gledam kroz prozor, na pisti četiri četkara i pista bez snijega. Svih deset nas poslali u deset minuta. Ajd minul me strah. Sljedeći let je bio za Sarajevo. Trans Adria, kažu kasni let jer se popravlja avion. Vratim kartu i otišao vlakom, fučkam ja na popravak. Zadnji let je bio iz Zadra, potpisao ugovor sa Vinilplastikom, ručak i na avion, bili smo trojica. Let je trajao pola sata, za tih pola sata smo razgovarali ali poslije leta ni jedan nije znao o čemo smo pričali. Razlog vozili smo sa u DC-8, gdje su ju samo našli. Dakle kad smo poljetali, ispod nogu osjetilo se pomicanje limova, prva pomisao, taj će se krš u zraku sam od sebe raspasti. U mislima sam se tješio ako su se piloti usudili uči u taj avion valjda neće biti kao 1976 nad Vrbovcem kad su putnici padali zajedno sa sjedalima u dvorišta. No to nije bilo sve, kad smo došli nad Pleso bilo je grmljavinsko nevrijeme. Kružili smo dok svi ostali nisu sletjeli, ravnih 45 minuta. E pa više me nije vidio ni jedan avion.
A za sadašnjost, štrajkaćima treba podjeliti knjižice i na burzu. Tako bi bila klasika, ali ima uvijek ali. Inače, plaća neto stjuardese je 4500, sindikalka ima 14000, a ja im nebi ušao u avion ni za 140 000. Ko je krivac, pa ima ih nekoliko koji čekaju milijunske odštete, menađeri koji su napravili gubitak. A još škandaloznije je da je sadašnji direktor Croatia Airlines Nizozemac. Nizozemac, a hrvatsko prezime i ime. Naime on svaki vikend putuje u Nizozemsku k svojoj familiji. Na trošak CA.Tako pišu novine. Ako je to istina onda nema premca našoj gluposti. Pa zar mi nismo mogli naći domaćeg menađera da vodi domaću tvrtku- državnu. Između kojekakvih troškova koje dotični napravi, pišu da mjesečno napravi troškove na mobitelu za 1000 EUR-a. Mora da je na stalnoj vezi sa Vladom-međugalaktičkom.
I eto paradoksa da svi ekonomski pokazatelji kažu da je štrajk neopravdan, ima taj ali pa je štrajk opravdan.
Šečer na kraju tajnici companyje CA plaća 24 000 kn. Srećom štrajk je završio, a gubici ostali poreznim obveznicima.
Petrica Avijatičar
Usporedio sam ministre jednih i drugih, njihov učinak. Varijablu o trenutnom stanju izbacio sam iz modela. Mjerio sam ekonometrijsku vrijednost svakog obavljenog posla tj. ministra. Financije, Linić je veliko iznenađenje čak i za mene. Veči učinak od oba bivša ministra. On ima promašaja ali prethodnici nemaju prolaznu ocjenu. Branko Grčić, visoko pozicioniran, Čačić mu je pojeo vrijeme. Nije mu lako, ni objekcija posla a ni timing. Dalje ide sve nekakav minimum, model je izbacio samo negativne rezultate Ima i čudnih relacija, turizam sličan kod obje strane, zaključiti bi se moglo da se turizam sam događa. A ima ekstravagancije, ministar Mlakar nije 1,5 g. uspio pobrojiti državne službenike. Rekorder u neefikasnosti. Moj prijedlog da se jedan mjesec ne isplati plaća nije usvojen. Na stranu što moji modeli i savjeti stoje u praksi.
U toj zamršenoj priči iznenadio me štrajk avijatičara, naime ja sam ostao zamrznut u vremenskoj kapsuli na tu temu kod izvrsnog glumca Franje Majetića i legedarnu izjavu: Dajte mi avion i idem za avijatičara u Abesiniju. A od operne primadone je dobio odgovor, daj tata nemoj noreti, opet si pil.
To je prvi razlog mojeg smrznuća a drugi je niže.
Štrajkovi. Ima svakakvih štrajkova, ja ih dijelim u opravdane i neopravdane. Za Jugoslaviju, tu moram biti jasan mislim na onu od 45-91. Prvi štrajk je bio u rudnicima Trbovlja 1947 g. partijci su bili konsternirani. Od tog slučaju pazilo se da radnici ne štrajkaju protiv sebe jer su radnici bili gazde tvornicama / i rudnicima/. Tako da je svaki sljedeći štrajk bio pod paskom UDBE. No dogodili su se tri štrajka koja su dali naznaku da se Jugoslavija treba raspasti. Bili su organizirani bez službenih sindikalnih i partijskih organa. 1987 štrajkali su labinski rudari zbog plaće, pa su štrajkali u Varteksu koji je bio ugušen i bio je največi od 45 do 1988. za njega se uopće nezna i nije zabilježen u dokumentima. Ali iste godine puklo je u Borovu/20 000 radnika/ i tu je krenulo sve naopako u Jugoslaviji. Direktor Kekić hitno je prebačen u SIV/Vladu/ Još su nešto vlakovođe 1989 pravili nered pa su im dali radnu obavezu.
A sad zamislite šrajkaju stjuardese. Pa dajte molim vas. Voze se badava, tj lete, hrane ih badava, oblaće badava. Skoro uvjeti ko u političara, samo ne moraju davati izjave. Tu su u maloj prednosti. I stoga jer sam po struci i životnom opredeljenju konzervirani ekonomist ako je firma u gubitku, treba ju zatvoriti.
Zar nije bilo dosta sanirati brodogradnju, pa saniraj banke, koje nas sad deru. Saniraj ceste, pa opet šume. Sad odjednom svi graknuli na parafiskalu, a ja o tome piskaram od kad znam za sebe. Pa dokle, pa do državnog avioprijevoznika.
Ako su mogle kompanije stare 70 g. propasti, Swissair, kakva kompanija. A da li se netko sjeća PAN AM/erica/, kućna boja kao i kod mene, plava, kakva kompanija a kakve stjuardese. Zbog njih ne bi uopće izlazio iz aviona.
Iz ugodnih sjećanja padnem u neugodna, na naše prijevoznike. Trans-Adria i JAT. Radi se o osamdestima. Nekad sam rado letio / ne s posla/, nije bilo prijava par sati prije leta, nego dođeš, čekiraš i fiju. Auto cesta još nije bilo, ne truckaš se i brže je do destinacije i zgodno društvo i nešto za popiti i pojesti i tako. A posebno treba napomenuti bilo je sve jeftinije, točnije ekonomskim ekvivalentom rečeno, bile su veče plaće. Kako je jedan današnji mislioc rekao to su vremena koja naša djeca neće moći participirati, ostaće kao priča u legendi. Naprimjer, imao sam Wartburg, ružil je ko traktor a dimil ko bosansko-brodska rafinerija ali sam rezervoar napunil za 6o dinara, danas u isti rezervar ulijem 800 kuna.
Međutim za moje iskustvo kao letaća, dogodili su se slučajevi koji su mi otvorili oči a time i proradio crv sumnje. Kod jednog ugovora sa Dalmacijom cementom, zima, treba ići u Split, kakav auto idemo avionom. Pleso a pista pola metra snijega, meni zima iako je toplo u aerodromskoj zgradi. Zašto, jer je par dana u Dobanovcima DC-10 proklizao sa piste i prvi kotači otišli u livadu. Uzgred nisu ni imali dizalica da ga izvade iz livade/200 tona/. Kasnilo je nekih deset letova, gledam kroz prozor, na pisti četiri četkara i pista bez snijega. Svih deset nas poslali u deset minuta. Ajd minul me strah. Sljedeći let je bio za Sarajevo. Trans Adria, kažu kasni let jer se popravlja avion. Vratim kartu i otišao vlakom, fučkam ja na popravak. Zadnji let je bio iz Zadra, potpisao ugovor sa Vinilplastikom, ručak i na avion, bili smo trojica. Let je trajao pola sata, za tih pola sata smo razgovarali ali poslije leta ni jedan nije znao o čemo smo pričali. Razlog vozili smo sa u DC-8, gdje su ju samo našli. Dakle kad smo poljetali, ispod nogu osjetilo se pomicanje limova, prva pomisao, taj će se krš u zraku sam od sebe raspasti. U mislima sam se tješio ako su se piloti usudili uči u taj avion valjda neće biti kao 1976 nad Vrbovcem kad su putnici padali zajedno sa sjedalima u dvorišta. No to nije bilo sve, kad smo došli nad Pleso bilo je grmljavinsko nevrijeme. Kružili smo dok svi ostali nisu sletjeli, ravnih 45 minuta. E pa više me nije vidio ni jedan avion.
A za sadašnjost, štrajkaćima treba podjeliti knjižice i na burzu. Tako bi bila klasika, ali ima uvijek ali. Inače, plaća neto stjuardese je 4500, sindikalka ima 14000, a ja im nebi ušao u avion ni za 140 000. Ko je krivac, pa ima ih nekoliko koji čekaju milijunske odštete, menađeri koji su napravili gubitak. A još škandaloznije je da je sadašnji direktor Croatia Airlines Nizozemac. Nizozemac, a hrvatsko prezime i ime. Naime on svaki vikend putuje u Nizozemsku k svojoj familiji. Na trošak CA.Tako pišu novine. Ako je to istina onda nema premca našoj gluposti. Pa zar mi nismo mogli naći domaćeg menađera da vodi domaću tvrtku- državnu. Između kojekakvih troškova koje dotični napravi, pišu da mjesečno napravi troškove na mobitelu za 1000 EUR-a. Mora da je na stalnoj vezi sa Vladom-međugalaktičkom.
I eto paradoksa da svi ekonomski pokazatelji kažu da je štrajk neopravdan, ima taj ali pa je štrajk opravdan.
Šečer na kraju tajnici companyje CA plaća 24 000 kn. Srećom štrajk je završio, a gubici ostali poreznim obveznicima.
Petrica Avijatičar
