Ovaj tjedan trešti muzika u mom dvorištu, najčešće AC/DC. Cijeli tjedan se mučim sa orahom, malo pilim, tupim lance, pa ih oštrim i tako u nedogled. Usput četiri dana slavim odlazak u JNA. Jede se pisana pečenka, obiteljski specijalitet, lungić u necu i pije šampanj, onaj Chardonnay koji sam dobio za  Wörthersee Hero. A vojska. Stara uzrečica tko nije za vojsku nije ni za ženu. Otišao sam sa dosta znanja i vještina a vratio se obogaćen sa još jednim fakultetom. 
  Od kuda sad da sam se raspekmezio. Naviru sjećanja. Ima tri dana da sam ostao bez još jednog prijatelja iz osnovne škole. Mnogi su otišli iznenada. Prije mjesec dana ode i Edin Sprečo, Željezničar, igrao je krilo za Jugoslaviju.
  A moj odlazak je bio. Vratio sam iz Maribora i fešta sa kolegama koji smo odlazili u uniformu. Ja sam dobio služenje kod privatnika, na Plesu, bio sam najbliže što je moguće. Bliže bi mi bilo samo Varaždin. Predsjednik regrutne komisije bio je major, otac cure sa kojom sam se družio. Isti dan prodao sam Wartburg, da me ne čeka 15 mjeseci. Za sljedeći dan imao sam dogovor sa prijateljem da me odveze u Veliku Goricu sa Peugeot 404.
  Poslije obuke za šofera, /imam dozvolu za sve što se kreće na kotačima, čak sam vozio i Sabrea F86 po pisti, koje smo dobili od USA/, prebačen sam u kancelariju za ćatu. Dobio sam posilnog koji je bio zadužen za čišćenje, loženje vatre zimi i moje šišanje svakih 20 dana. Sprečo mi je bio poštar. Nosio je poštu iz Zagreba na Pleso. Za vrijeme radnog vremena nije uopće ličio na vojnika a družio se samo od majora na više činove. Poslije podne išao je Zagreb gdje mu je bila žena i kretao se u civilu. Još je jedan bio nevojnik u jedinici. Vujanović, odbojkaš C. Zvezde isto reprezentativac. Taj je stalno bio na nekim svearmijskim natjecanjima. Obojica su bili vojnici na papiru. Vujanović je dolazio kod mene u kancelariju na razgovor i jednom prigodom mi podijelio savjet kako moraš sam si pomoći. Dolazili su novogodišnji praznici i mnogi su išli doma. Pišem objave i gunđam, radim ko crv a na mene su zaboravili. Kaže on meni, ćato reci i da ti hoćeš doma. I skupim ja hrabrost i zapitam nadređenog zastavnika a ovaj zašto se nisam prije javio, kao kasno je. Ali mi je svejedno odobrio 10 dana. Poslije sam se  sam slao doma. Budući sam imao kod sebe sve osobne karte od čete i dozvole za izlazak ja sam si sam skratio rok sa 15 mjeseci na 12. Tri mjeseca sam sam sebi odobravao odlazak doma. Do Zagreba kao vojnik a od Zagreba civil. Presvlačio se gdje sam stigao, često u stanu / Petrinjska /B. Vučkovića kirurg, varaždinac. I poslije vojske smo se družili. Dva puta me je krpao, oba puta spašavao šaku, jednom sam cijelu poslao kroz cirkular. I on je otišao i to prije desetak godina. Sekunde sporo idu a godine lete.  
 Foto: pisana pečenka, nasljedio sam recept od dede, izučio je za mesara 1900 g. kod Vajde Čakovec. Nakon nekoliko godina šalje ga njegov otac na trgovački studij u Wiener Neustadt. Zahvaljujući mesarskom zanatu preživjeli smo najgore godine poslije rata jer je deda klao po kućama. Nož i čelični brus su od dede.