Ako zora ne svane
Ode Kićo, ispraćen svojim pjesmama. Najdražom svojom pjesmom a pjevao ju je na svakom svojem koncertu” Otišao sa mirisima jutra”
Sudbina je htjela da je baš ujutro 6 i 50 otputovao opjevanom pjesmom zore.
Naši životni putovi, njegov i moj bili su neka paralela. Poznat je kao pjevač, i to Šokac, pisao za i pjevao na Krapinskom festivalu i to na kajkavskom. Sa pjesmom smo bili spojeni ali za ono što se manje zna bilo je i Hrvatsko proljeće. Nismo bili udarne osobe kao neki koji su završili u Staroj Gradiški na robiji ali smo bili na liniji da mnogima vadimo “mast”, uvijek na granici da te smjeste iza rešetaka.
On je, sa scene kontrirao srpskim estradnjacima koji su se sprdali u teškim vremenima sa Hrvatima. Predvodio ih je beogradski pjevač Đorđe Marjanović a nije ni zaostajao zabavljač, Milovan Ilić Minimax, koji je otkrio Fahretu Jahić /Lepa Brena/. Kada je u plavom kupaćem trikou pjevala Čačak, Čačak.
Taj Minimax često je pričao vic. Uđosmo mi beograđani u Dubrovnik /Zagreb/ a ono svi “ustaše”. Kićo je uzvraćao u stilu tih vremena 70-tih, kad su masovno naši pjevači išli tezgariti u SSSR i gdje su tukli vrhunske honorare.
Kaže Kićo, ode Marjanović u Rusiju a svi beograđani ostali bez đoke.
I ja sam se osjećao pozvanim da začinim Hrvatsko proljeće pa kad kod je bila prigoda, pjevala se zabranjena pjesma, Ustani bane.Osobno, poslije 1991 pa do danas ni jednom.
Osim toga bio sam organizator protesta u početku studentske godine1971 ispred FOI u Varaždinu. U Zagrebu su bili masovni studentski protesti a u Varaždinu se uspjelo okupiti oko petnaest nas i derali smo se: Hoćemo Savku doktoricu, nećemo Milku šnajdericu. Derali smo se desetak minuta i razišli smo se. Da bi za pola sata došla Marica da nas pokupi.
Da se podsjetimo na ta vremena. Milka, jer je bila na liniji, avizirala je predsjednicu Vlade Jugoslavije. Tvrdila je, da se je borila nogama i rukama ali Broza nije mogla odbiti.
Kiću sam upoznao slučajno 25.10. 2014. Darivatelji krvi bili su pozvani na akademiju dodjele zahvalnice krvi / 75 puta/ u Kralja Zvonimirova 5 Zgb. Kako ja nisam od velike priče, govornici su mi bili dosadni pa sam izašao u aulu, ponudio se švedskim stolom i već sam bio na odlasku, kad se iz dvorane razlije veseli bećarac.
Kićo je bio gost, da ga možeš poželjeti. Tako ja ostanem a slučaj je htio da smo se dokraja, do fajrunta družili. Ostali smo u kontaktu. Često je dolazio svom prijatelja Ivana N. iz Bedekovčine koji mu je pisao kajkavske popijevke.
Za kraj našeg druženja ispričati ću njegov vic. Znao je pitati koga je bolje imati, Parkinsa ili Alzheimera.
Bolji ti je Parkins, kaže, pola se nažalost prolije ali se ipak pola popije, dok kod Alzheimera ne znaš gdje si ostavio flašu.
A zora je svanula.