Triatlon klub Varaždin

Došao je dan kojem sam se radovao. Prije 40 g. otišel sam u JNA kod privatnika, tak je izgledalo. Na Pleso ili poznatije Veliku Goricu. Naučio sam u vojsci što sam htio a još više ono što nisam htio. Dan kada se pripremam za odlazak kod svog katehete, onoliko koliko imam vremena jer kak je najpoznatiji gradonačelnik na svijetu rekao "nema odmora dok traje obnova" Na moju žalost i našu žalost ja tu sintagmu premećem po svojim zubima, još od 1991. A oni koji me bolje poznaju još od Šamac Sarajevo.
Dan kada su obrtnici u Saboru prošli kao bos po trnju, po ministru. Zahvaljujući oporbi ipak to neće biti tako. Vladajući i dalje rade u korist vlastite štete, a ministar nije na visini zadatka. Svaka čast dr. Goranu Mariću.
Dan kada smo dobili naknadnu pamet, pročitao sam samo naslov. Intervju Jakše Barbića: ja nisam otac hrvatske privatizaije. Možda sam ja pisao knjige Prava društava. Onako kako piše u biografiji Who is Who (najveći sustav neke grane prava napisan do sada kod nas) i "Pravo društava", knjiga I., II. i III. za znanstveni doprinos od trajne vrijednosti za Republiku Hrvatsku . Za taj podhvat dobivena su mnoga visoka društvena priznanja.
Dobro a ko će priznati da nam je privatizacija bila promašaj.
Dan nije još završio, nazvao me prijatelj iz Rijeke,član Upravnog odbora, Damir Živković. Pitao me zašto nemam licencu HTS-a. Ja jesam uplatio licencu ali klub nije platio svoju. Kad sam član malog kluba a i predsjednik je neki jebivjetar. A ja ne budi lijen, kad se već nude licence, uzeo sam ne jednu nego dvije od susjednih država. Malo sam se razišel sa sustavom. Imam drugačiji pogled na ponašanje u Savezu. Ako će biti volje nekom drugom prigodom. Predugo bi bilo sada objašnjavam, a konačno dan je da se fešta.
Zašto, pa vratio sam se živ i zdrav sa plesa /Plesa/, a moglo je biti i drugačije. Društvo za feštu, samo muško, bivši iz kaznjeničkog odjeljenja i onaj jedan iz protivničke ekipe koji je pekao zanat 7 godina. Pun je iznenađenja i rekao mi, da će mi na dar dopeljati ovaj puta crnu mambu. Nadam se da to stvarno neće biti omiljena šala iz njegove postrojbe. Zmija u krevetu ali bez zubiju. A možda bude iznenađenje ko u vicu, iz guske u zmiju. 
Petrica Licenca

Sapunica se nastavlja, neki mjenjaju status malus. Malo sam si dao truda i pregledao poslovna izvješća firmi uključenih u USKOK-ov program, KB-a
Prvo što mi je upalo u oči sve firme imaju kapital u vrijednosti osnivačkog 20 000. Ništa čudno. A dobivali milijunski krediti, ne kune nego u EUR-i. Čime su garantirali? Da mi je znati možda bi i meni nešto palo u med. Ne mogu ništa komentirati jer je istraga u toku.
Nije mi jasno zašto poznatog neurokirurga zivkaju u USKOK, Kažu za Clarus Primus d.o.o. Ja bacim oko na tu firmi, kad članovi uprave Damjanović i Šola. Nema neurokirurga.Ne mogu ništa komentirati jer je istraga u toku.
      Sve čudnije od čudnijeg, ali firma nije čudna, nego polemično čudna. Naime poslovni prihodi od osnivanja 2006 do 2011 skoro ništa. U 2010 do 2011 čudna zarada 1200,00 kuna. Još čudnije ni dobitka ni gubitka. Ostalo bez komentara. Pa čime se firma bavi, transferom kapitala? U registraciji ima 18 djelatnosti ali bankarskih nema. Ni ja ne bih mogao dati neki ozbiljan komentar na te podatke.
Ali sam se prisjetio nečeg što je bio hit u Jugoslaviji. Junak događanja je drug Vračarić Lazo, general, prvoborac, prvi Zagorski partizanski odred. Ratne zasluge bi preskočil, osim da je bio prijatelj sa svim poznatim poslijeratnim političarima. Poslije rata, bio je, zanimljivo predsjednik Nogometnog saveza Hrvatske 47-50. Ali to mu nije bilo jedino zanimanje, već se počeo pripremati za biznis tj za kapitalističku proširenu reprodukciju. Kad je bio siguran da ispekao na domaćem terenu poslovanje, okrenuo se inozemnstvu.U Munchenuosnovao poduzeće Gesellschaft mit beschränkter Haftung, za one koji neznaju, skračenica Gmbh ili po našem društvo sa ograničenom odgovornošću a to je skraćeno d.o.o. Komentar, prvi pravi biznismen.
I tako naš junak krene iz radničko slobodarske misli, boljševičke orijentacije u kapitalizam. Točnije u model po Marxu, izrabljivanje čovjeka po čovjeku. Biznis se sastojao u proizvodnji dihtunga, ispravno hrvatski brtvi. Ako mi moj pajdaš Alc dozvoli, po sjećanju to su bile brtve za radijatore. A kakav je bio tehnološki postupak proizvodnje. Uvozio je te brtve iz inozemstva, pretpostavljam od svoje vlastite firme, prepakirao iste brtve i izvozio.
   A kakve ima veze dihtunzi sa Karlovačkom bankom ili Clarus Primus,nikakve. E ali biznisa nema bez šuške, bez šaša ništa. Možeš biti učenjak, šef MENSE, predsjednik svega i svačega, možeš biti inovator, junak prvoborac, štatigajaznam narodni heroj, imati ideja ko Leonardo ali treba još nešto. Katalizator šuštavi.
I tu ušeće Vračarić u KB, šalim se, neznam koje su bile banke, što i nije važno. Sve su banke iste, nije to samo u KB-u i ostale današnje banke daju diskrecione pomoći. Pomoć se poslije zatvori već nekako. O tom modelu kasnije ako ću se prisjeti na kraju eseja o mogućnosti sive mase koja nam je ugrađena prije 50 000 godina.
Mogu samo zamisliti situaciju, general upadne u banku, ali ne sa oružjem. Izvolite kako vam mogu pomoći kaže direktor banke, ulizujući se. Koji slučajno može biti general. Uz čašicu dogovore, kredit kane, koliko već biznismen partizan treba. Dalje je išlo sve ko po loju kak je uzrečica. Uvezli su se dihtunzi, spakirali i pravac natrag od kud su došli. Tu nisam u potpunosti siguran da li se uzimala i premija na izvoz, mislim da da. I tako nekoliko puta se odvijao tehnološki proces, dok se nije pitalo kad će se krediti početi vraćati.
Hm, vraćati, Vračarić se samo navraćao po šušku a na kraj pameti mu nije bili da ju vraća. I tu pukao tehnološki proces, proizvodnja je stala. Po sudskom spisu 50 miljuna $ je bilo kreirane štete. Vračarić je otišao u Munchen ali se nije vratio da čuje presudu, bila je, ni tu nisam siguran 20 godina. No to nije bilo sve. Ranković je ode kod Broza.
Nađe ga u njegovom apartmanu u koji nitko smio ulaziti bez najave, nije ni bilo stolca za gosta. S nogu Leka kaže Brozu, čuj Stari onaj naš Vračarić prhnuo preko grane, što ćemo s njim. A Broz zavaljen u fotelju gleda obožavani vestern sa John Waynom. U jednoj ruci poluprazna čaša sa Chivasom a u drugoj havanka, osobno mu ih slao Fidel. Cigare koje su se motale na bedrima kubanki. Leka cupka s jedne noge na drugu a Broz hedonistički pijucka i ispuhuje dim, napravio oblak dima ko iz parnjače iz serije 08. Pa što ćemo snjim, nervozno se ponovo javi Leka, inače opaki lik, bio je šef OZNE I UDBE. Koga se je on dohvatio taj više nije osvanuo. Ja sam imao sreću, što moj otac nije Leku upoznao, nebi ja glumio Petricu.
Broz, ni da trepne ali pjevuckajući prozbori na svom poznatom slengu rusko-sprsko-kajkavskom. Pa bogati, ako je mogao pljunuti na svoju i našu borbu, na revoluciju na socijalizam, nek mu ti novci. Ostavite ga na miru. To je značilo da neće proči kao Đureković nekoliko godina kasnije. Kak je to u životu, uvijek ima ali. Ali netko revan, društveno odgovoran, pošalje informaciju da je Vračarić sa dvojicom pajdaša/neću im spomenuti ime/ trojicu njemačkih avijatičara poslali na onaj svijet. Sve je to lijepo opisao poznati zagrebački ilegalac, kasnije još poznatiji političar. Događaj se zbio u Zvonimirovoj u Zagrebu 1941, sačekali ih poslije kino predstave. Jedan od njih slučajno je pao policiji u ruke i sve priznao, tako da je postojao otvoreni dosje u BND-u. Nijemci su priveli Vračarića na razgovor i nakon par dana ga pustili. Razlog nepoznati, moguće da je sve porekao, ili da on nije taj Vračarić. A to što je prebjeg, lako se mogao opravdati kad je u Jugoslavija tada postojao Goli otok kao prebukirani zatvor, sa tretmanom skoro kao u konc logorima. I to je bila poznata činjenica na zapadu.
Kako je na kraju završio biznismen, neznam. Kad sam bio u Munchenu nisam se ni sjetio na njega, više me zanimao model 760 Li BMW. A zašto baš taj, zato jer ima motor od skoro 500 KS, kao i najjači teretni kamioni.
Petrica  Bankar       

Kažu da besposlen pop, jariće krsti.Dokoturala se moja staklena kugla do mene, uzela lik ljepotice i upitala jesam li sad zadovoljan. Demokracija, sloboda, opće blagostanje u državi, sve u redu.
Kak ja nisam prezahtjevan, zadovoljan sam pogotovo što se na tako važnoj stvari, zdrastveni odgoj djece javi Ustavni sud i onda se ta tema oglaba na svim medijima i obrazlaže. Dakle greška izvršne vlasti i zakonodavne je u proceduri.
Čudno, a na minornoj  bezživotnoj temi ulazak u EU ništa, nula, zero. Kad sam ja jambral o Trytiju, bitna je bila samo olovka a sad kad smo sve bliže
EU, lova nam iz riznice sve više kliže.
Troši se ko da smo pijani miljunaši. Politički turizam.
Posjet Regana Jugoslaviji kad je bio predsjednik Mika Špiljak, ko danas se sjećam obraćanje bivšeg glumca. Počeo je mister Majk Špajk.......  No to je sve nebitno, Regan je u dva dana obišao tri države, dvije otanske Španjolsku i Italiju i buduću za par desetljeća.Yu. To je vrijeme reganomike i "rata zvijezda". U dva dana obišao partnere, a danas smo svjedoci turizma u tri dana jedna država. Nije čudo da nas EU doživljava kao riznica bez dna.
Što je tako važno da se treba špilati politički turizam, pa Engleska je na vratima EU i to već jako dugo, na izlaznim. Od stalnog prigovaranja da su najveći neto davatelj, čitaj uplatitelj u riznicu EU. I drugo, najviše se izruguju budalastim zakonima EU komisije- montipajtonski o krivim krastavcima, kvrgavim mrkvama i nepravilnim paradajzima. Ostaju samo zbog sitnih koncesija kad zaprijete da će izaći. Dakle sve ostaje kao i prije. Kurtoazne posjete, troši se novac jer ga imamo za bacanje, da li će možda pasti kakav poslić za naše gospodarstvo, pitanje bezveznog poreznog obveznika.
      Bilo je pitanja, ko je koga pitao za OTAN ili EU. Tražila se samo olovka i potpisivalo nepitajući pošto dara od mjere. Sad kad je prvi sedmog tu, sad su počeli kalkulirati koliko ćemo platiti na bojnom polju uz ponižavajuće fanfare. Nažalost borba još nije počela a mi već brojimo mrtve. A gdje ja vidim mrtve, pa recimo traži se kruh preko pogaće. Gospoda seljaci digli frku da imaju najlošijeg ministra do sada, kao neisplaćuje poticaje. Istina nije se baš snašao, ali su zaboravili da su dobili poticaje zaostale iz 2009 i nikad u tolikom obimu. Moj savjet bi bio neka bude sretni s ovim ministrom jer poslije njega dolazi koji će mnogima otpiliti grančicu na kojoj sjede.
Doći će onaj koji će reči poticaji za onog od kojeg država ima koristi a to znači na uložene poticaje da ima novostvorene vrijednosti a ne kako su se do sada bacali novci na veličinu obradivog zemljišta ili na na prinos. Od 01.07. dobiće onaj koji će imati pozitivnu bilancu. Jednostavno na uloženu 1 kunu recimo da ima prihod 1,30. I onda neka tjeraju traktore na cestu i blokiraju one koji im zarađuju za njihove poticaje.
A biće i iznenađenja, doći će nalog za povrat poticaja, jer gospodin seljak nije posijao kulturu za koju je digao lovicu. Ili kako sada majstori rade, samo obrađuju po rubovima parcele. Finta i sa sušom i poplavom, participira se osiguranje do 80% ali ga ne uplaćuju. Porezni obveznici trebaju im navodnjavati ili čistiti kanale.
Eto sad u poznim godinama razumijem Broza kad je 1945 rekao što će seljaku traktor. Pa kad su ga pitali, kak to on misli, odgovorio je filizovski naučno. Seljak je uvijek reakcionar. Naučili su ih da se samo traži od krave muzare-države, dok su bili glasaći za svoju korist. Politika=poticaji.
Iako sam veliki protivnik ulaza u EU po uvjetima Trytija, zadovoljan sam da će mnogima smrknuti i omrknuti. Za sve nastale štete treba teretiti one koji su išli ko guske u maglu i potpisivali. I još se hvale kao velikim uspjesima.
Pored poticaja za poljoprivredu, na red će doći i javna poduzeća i državna. Nema više plačiće ako će biti gubitaši. Za takve slučajeve postoje porezni obveznici. A sve ih manje a sve više socijale.
Stoga se premijer ne treba čuditi na nekim napisima u EU novinama, piše se već dugo i kontinuirano samo domaći igrači to neznaju, nego tek kad malo skoče preko granice onda ih dočeka zbilja povijesne zbiljnosti.     
Petrica  Rizničar 

Mislio sam ako neću izaći na biralište da sam se riješio političara. Malo morgen, jedni kao pokisli ali tvrde da su pobijedili a drugi slave pobjedu. Zanimljivo, samo Hrvatska gubi. Za argumentaciju priziva se čak i matematika, a na to dobim osip IV kategorije i sindrom nemirnih ruku. A kako jesam premijer u sjeni, da i ja malo matematike omirišem.
Usporedio sam ministre jednih i drugih, njihov učinak. Varijablu o trenutnom stanju izbacio sam iz modela. Mjerio sam ekonometrijsku vrijednost svakog obavljenog posla tj. ministra. Financije, Linić je veliko iznenađenje čak i za mene. Veči učinak od oba bivša ministra. On ima promašaja ali prethodnici nemaju prolaznu ocjenu. Branko Grčić, visoko pozicioniran, Čačić mu je pojeo vrijeme. Nije mu lako, ni objekcija posla a ni timing. Dalje ide sve nekakav minimum, model je izbacio samo negativne rezultate  Ima i čudnih relacija, turizam sličan kod obje strane, zaključiti bi se moglo da se turizam sam događa. A ima ekstravagancije, ministar Mlakar nije 1,5 g. uspio pobrojiti državne službenike. Rekorder u neefikasnosti. Moj prijedlog da se jedan mjesec ne isplati plaća nije usvojen. Na stranu što moji modeli i savjeti stoje u praksi.
U toj zamršenoj priči iznenadio me štrajk avijatičara, naime ja sam ostao zamrznut u vremenskoj kapsuli na tu temu kod izvrsnog glumca Franje Majetića i legedarnu izjavu: Dajte mi avion i idem za avijatičara u Abesiniju. A od operne primadone je dobio odgovor, daj tata nemoj noreti, opet si pil.
To je prvi razlog mojeg smrznuća a drugi je niže.
Štrajkovi. Ima svakakvih štrajkova, ja ih dijelim u opravdane i neopravdane. Za Jugoslaviju, tu moram biti jasan mislim na onu od 45-91. Prvi štrajk je bio u rudnicima Trbovlja 1947 g. partijci su bili konsternirani. Od tog slučaju pazilo se da radnici ne štrajkaju protiv sebe jer su radnici bili gazde tvornicama / i rudnicima/. Tako da je svaki sljedeći štrajk bio pod paskom UDBE. No dogodili su se tri štrajka koja su dali naznaku da se Jugoslavija treba raspasti. Bili su organizirani bez službenih sindikalnih i partijskih organa. 1987 štrajkali su labinski rudari zbog plaće, pa su štrajkali u Varteksu koji je bio ugušen i bio je največi od 45 do 1988. za njega se uopće nezna i nije zabilježen u dokumentima. Ali iste godine puklo je u Borovu/20 000 radnika/ i tu je krenulo sve naopako u Jugoslaviji. Direktor Kekić hitno je prebačen u SIV/Vladu/ Još su nešto vlakovođe 1989 pravili nered pa su im dali radnu obavezu.
A sad zamislite šrajkaju stjuardese. Pa dajte molim vas. Voze se badava, tj lete, hrane ih badava, oblaće badava. Skoro uvjeti ko u političara, samo ne moraju davati izjave. Tu su u maloj prednosti. I stoga jer sam po struci i životnom opredeljenju konzervirani ekonomist ako je firma u gubitku, treba ju zatvoriti.
Zar nije bilo dosta sanirati brodogradnju, pa saniraj banke, koje nas sad deru. Saniraj ceste, pa opet šume. Sad odjednom svi graknuli na parafiskalu, a ja o tome piskaram od kad znam za sebe. Pa dokle, pa do državnog avioprijevoznika.
Ako su mogle kompanije stare 70 g. propasti, Swissair, kakva kompanija. A da li se netko sjeća PAN AM/erica/, kućna boja kao i kod mene, plava, kakva kompanija a kakve stjuardese. Zbog njih ne bi uopće izlazio iz aviona.
Iz ugodnih sjećanja padnem u neugodna, na naše prijevoznike. Trans-Adria i JAT. Radi se o osamdestima. Nekad sam rado letio / ne s posla/, nije bilo prijava par sati prije leta, nego dođeš, čekiraš i fiju. Auto cesta još nije bilo, ne truckaš se i brže je do destinacije i zgodno društvo i nešto za popiti i pojesti i tako. A posebno treba napomenuti bilo je sve jeftinije, točnije ekonomskim ekvivalentom rečeno, bile su veče plaće. Kako je jedan današnji mislioc rekao to su vremena koja naša djeca neće moći participirati, ostaće kao priča u legendi. Naprimjer, imao sam Wartburg, ružil je ko traktor a dimil ko bosansko-brodska rafinerija ali sam rezervoar napunil za 6o dinara, danas u isti rezervar ulijem 800 kuna.
Međutim za moje iskustvo kao letaća, dogodili su se slučajevi koji su mi otvorili oči a time i proradio crv sumnje. Kod jednog ugovora sa Dalmacijom cementom, zima, treba ići u Split, kakav auto idemo avionom. Pleso a pista pola metra snijega, meni zima iako je toplo u aerodromskoj zgradi. Zašto, jer je par dana u Dobanovcima DC-10 proklizao sa piste i prvi kotači otišli u livadu. Uzgred nisu ni imali dizalica da ga izvade iz livade/200 tona/. Kasnilo je nekih deset letova, gledam kroz prozor, na pisti četiri četkara i pista bez snijega. Svih deset nas poslali u deset minuta. Ajd minul me strah. Sljedeći let je bio za Sarajevo. Trans Adria, kažu kasni let jer se popravlja avion. Vratim kartu i otišao vlakom, fučkam ja na popravak. Zadnji let je bio iz Zadra, potpisao ugovor sa Vinilplastikom, ručak i na avion, bili smo trojica. Let je trajao pola sata, za tih pola sata smo razgovarali ali poslije leta ni jedan nije znao o čemo smo pričali. Razlog vozili smo sa u DC-8, gdje su ju samo našli. Dakle kad smo poljetali, ispod nogu osjetilo se pomicanje limova, prva pomisao, taj će se krš u zraku sam od sebe raspasti. U mislima sam se tješio ako su se piloti usudili uči u taj avion valjda neće biti kao 1976 nad Vrbovcem kad su putnici padali zajedno sa sjedalima u dvorišta. No to nije bilo sve, kad smo došli nad Pleso bilo je grmljavinsko nevrijeme. Kružili smo dok svi ostali nisu sletjeli, ravnih 45 minuta. E pa više me nije vidio ni jedan avion.
A za sadašnjost, štrajkaćima treba podjeliti knjižice i na burzu. Tako bi bila klasika, ali ima uvijek ali. Inače, plaća neto stjuardese je 4500, sindikalka ima 14000, a ja im nebi ušao u avion ni za 140 000. Ko je krivac, pa ima ih nekoliko koji čekaju milijunske odštete, menađeri koji su napravili gubitak. A još škandaloznije je da je sadašnji direktor Croatia Airlines Nizozemac. Nizozemac, a hrvatsko prezime i ime. Naime on svaki vikend putuje u Nizozemsku k svojoj familiji. Na trošak CA.Tako pišu novine. Ako je to istina onda nema premca našoj gluposti. Pa zar mi nismo mogli naći domaćeg menađera da vodi domaću tvrtku- državnu. Između kojekakvih troškova koje dotični napravi, pišu da mjesečno napravi troškove na mobitelu za 1000 EUR-a. Mora da je na stalnoj vezi sa Vladom-međugalaktičkom. 
I eto paradoksa da svi ekonomski pokazatelji kažu da je štrajk neopravdan, ima taj ali pa je štrajk opravdan.
Šečer na kraju tajnici companyje CA plaća 24 000 kn. Srećom štrajk je završio, a gubici ostali poreznim obveznicima.
Petrica Avijatičar

Kako sam naumil, za sav trud i muku, za avanturu zvana Korčula, istresao sam litru graha na budnicu. Iz velike posude u malu. Kad sam bio mali to mi je bila česta hrana, zbog klasnog položaja, potomak državnog neprijatelja. Tako piše u Vojnoj knjižici mog oca, služio neprijateljsku vojsku. Domobran, a povijesna vrijednost zarobljenog domobrana, vrečica od 10 kg graha ili brašna a dobro je došla i sol.
Začudo i dan danas mi je grah ostao omiljena hrana. Samo za ovaj puta neću biti Petrica nego Ivica, ali sličnost je sasvim slučajna.
 Učiteljica je bila radoznala, pa je djecu u razredu propitivala što jedu za ručak nedjeljom. Djeca su navodila svakakvu hranu a Ivica je treči puta zaredom spomenuo grah. A Anka Partizanka, slavodobitno zaključila, pa Ivek vi stalno jedete grah. Jadno dijete je ćutalo i sa dubokom traumom došlo doma i pojadalo se mami kako ga učiteljica ismijava pred razredom zbog graha. A mama praktična žena. Pa kad te pita, reci da smo jeli šnicle. Poslije nekog vremena opet Anka provodi inventuru. Na red dođe Ivica. Sad ćemo ćuti što je naš Ivek fino ručao, namjestivši pakostan osmijeh .
Ivica se ustane i procvrkuta: bečke šnicle, a drugarica Kocijan iznenađeno štucne, lice joj posivi od jada i promuca, ma nemoj a koliko si ih pojel. Ivica u sebi, aha obrisao sam tvoj gadan osmijeh sa lica a na glas odrešito drekne: tri šeflje.. U razredu nastane urnebes, Anka je izgledala ko podivljali tigar, izbuljila oči, vratne žile samo da nisu popucale, panđe iskočile 5 cm, pa zaurlala. Znači tako ja se trudim da te nešto naučim i da ti dam znanje a ti memi ovako, odmah na raport kod druga direktora.
Tako se ja sa dogodovštinom o čarobnom grahu, spremim se za dravski grah u organizaciji SDP-a. U spomen na radničku borbu obukao sam crvenu majicu od TK Albona Extreme. Grah je bio izvrstan, još kad me poslužio župan Štromar, veselje je bilo ko u Ivekovom razredu. Poslije sam malo kružio oko kolača i onda na povratu, točno na mjestu gdje je cilj cross lige Drava, zaustavi me visoka zgodna crnka i zamoli me da dam potpis za kandidata za gradonačelnika Avara. Kaže da je trebao biti ravnatelj HRT-a. Sa ocem sam mu bio dobar, ali on stoji ko lipov svetac, ne prilazi i ne agitira, pa da ne ostane susret samo na par riječi. Kažem da bi svi kandidati trebali nešto i znati, jer se u Hrvatskoj dogodila poplava masovne intelektualne nesposobnosti. Kandidati se nude bez ikakvog srama. Pa sam napadnoj crnki preporučio da kandidat pročita malo mojih pisanija, sada kad su mi usporedili stranicu sa Bocconi. Nije čula za tu školicu ali je bila spremna učiti, pa je pitala kako riješiti javne službe. Jednostavno sa socijalnim programom na burzu. Kako je ovih dana EU dala 30 000 Portugalaca uručila cipelu za slamku spasa ostalih.Odgovor joj nije pasao, ali nije popuštala, pa je uporno pitala i pitala a ja bez zadrške sipao podatke.
Nisam za prijevremene izbore ali za rekonstrukciju Vlade da, više od pola Vlade treba zamijeniti, obavezno uvesti stručnjake umjesto priučenih pripravnika. Moja je jedina poznata kritika da su prokockali vrijeme na kadroviranje i neslaženje.
Gdje je velika točka naše nesposobnosti. HDZ je uveo tehniku opravdanja da su mandat dobili na 4 godine, pa su onda još jednom 4 g. prokockali. Nije za zgoreg ponoviti kad se majstor iz Remetinca vratio 2007 u jedan neutvrđeni petak sazvao konferenciju i rekao: od sutra možemo koristiti predpristupne fondove. Eto primjera, od Kalmete. Stane pred kameru i bahato kaže da će on prisiliti Slovence da naprave pravac od Ptuja do Maclja, šest godina se trudio i ništa. Kad je EU iskeširala lovicu Slovenija je bez prisile napravila cestu koja njoj bila manja važna. Sad su i kukurikavci htjeli da koriste taj model, mandat traje 4 godine.  Međutim očekivali su blagu zimu a zaliha drva je bila mala i sad imamo hudu zimu a zalihe se drva potrošila. Red bi bio da za izgubljeno vrijeme umanje si plaću ili se je odreknu za ovih 15 mjeseci skoro ničega. Nije lijepo moliti za strpljenje onih koji su na burzi ili u konternejima. Za one prve sam rekao da znati voditi državu nije kao znati igrati loto.
Štef je ispunio listić i onda se molio Bogu, daj Bože da dobijem, uporno je ispunjavao a nije dobivao. Pa dobro kad ću jednom dobiti, zakuka sav zdvojan. A ono zagrmi, pa daj konačno uplati.
Gospodo, trenutak je da platimo. Svi se nećeg trebamo odreknuti, od predsjednika na niže, to bi bila demagoška sumica ali bi patnici u državi vidjeli da ih ima koji su solidarni.
A kako nam se vraća model kadroviranja. Kad sam prije 1,5 g. napisao da osoba koja nije mogla i znala voditi vlastitu firmu dobila za nagradu da vodi veliku državnu firmu. Sad se neki ministri čude ko ,picek glisti, kažu da se te pajdaše ili političke podobne pitali za poslovni plan u javnim poduzećima. Koji plan, kakav business plan a da ne podmetnem na taj plan naslanjajući feasibility studiju. Navodno je jedan za tu studiju mislio da je to neka strana škola/Fakultet/. Pa svi ti postavljeni, uvijek su bili na dispoziciji politike, čekali da ih netko odzgora usmjeri. Ti ljudi nikad nisu imali svoj stav a kamoli da su razmišljali svojom glavom. Dokaz, stanje u javnim poduzećima. 
Vraćajući se sa Korčule, oko 20 sati premijer je dao intevju Media servisu. Značajno je bilo zadnje pitanje novinarke. Da li žali za nečim što je nije učinio. Kratak odgovor, što nisam umanjio plaće za 10 %. Odmah na početku mandata.
A sad moje viđenje stanja U Hrvatskoj. Godine 1999 kad se udavala ćerka, pred svjedocima, sami akademci, ja lupnuo na temu gospodarstva da nam je umanjiti strukturne troškove javnih službi za 10 %. Mnogi su pomislili da sam budala koja traži pažnju među tako važnom elitom. Danas sam nagrađen od međunarodnih relevantnih autoriteta.              
Oporba nije ni oporba, nemaju premijera u sjeni koji bi sustavno i relevantno tumačio poteze /pogrešne/ Vlade i nudili rješenja. Kako programa nemaju, glavna oponentna akcija je kako neznaju kukurikavci a oni sve znaju. Kako znaju to su pokazali u 8 godina. Tužno i morbidnio kad šef oporbe tjera djecu da gledaju redove pred pučkom kuhinjom. Kao da su pučke kuhinje u zadnjih 1,5 g.. Tvorci nazovi programa Njavro i Milošević. Njavro kaže Ili će Hrvati u Njemačke tvornice ili Njemačke tvornice u Hrvatsku Na žalost nijedno ni drugo, slabo poznaje trenutnu situaciju. Nijemci su još 80-tih davali otpremnine radnicima i cijeloj obitelji ako su za stalno odlučili da odu doma. Sljedeće, po viđenom modelu iz Pennsylvanije, rezali tvornice/ najčešće željezare/ i prodavali ili osnivali sestrinske firme u Kini i Tajvanu. Kratka ekonomska politika i kratka pamet, vraćala im se roba jeftinija / i nama /kao odgovor na jeftinjiju radnu snagu, mjesečna plaća 100 $. Preseljenjem proizvodnje besplatno su dali Joint venture. Nijemci sada vraćaju neke proizvodnje natrag, a da je to tako Mittal je bio odbijen za željezare. Kupio je sve što izgleda željezno u BiH, sa njegovim Arcerolom i ja neku mrvicu poslujem, pa mi je to dobro poznato. A da će radnici odlaziti u Njemačku, veoma teško, osim na poslove koji nitko od radnika u EU neće htjeti i oni od vrhunske struke. Za taj jednosmjeran put nisu zaslužni politički demagozi, mediokriteti a naročiti poltroni..
Primjer znastvenik  Ivan Đikić, rođen u Zgb, med. fakultet 4,5 god, rektorova nagrada, prosjek ocjene 5,0001, sedam molbi u Zgb, sedam odbijenica.
A bivši ministar Milošević hvali se kako su imali dva kvartala pozitivna, kako plitko ili neznanje. Ako me moj Alc ne omete sjetit ću se da je gđa Dalić uredno svaki kvartal posuđivala. Na tržištu se pojavio višak novca, u Hrvatskoj ga nismo zaradili, pa je normalno došlo do potrošnje a time i do povećanja BDP-a. Kad je lovice nestalo kao sada, nema rasta. Ako me ponovo sjećanje ne vara, predložio sam trenutno rušenje BDP:a za 3 %, uz prave mjere sad bi galopirali. I još važnije nismo se okrenuli prema zemljama bivšeg SSSR-a, samo smo ljubili sliku EU. Za tu ljubav garantiram, da ćemo dobivati packe, a plesati ćemo na neke nepoznate melodije. Biće i krvavih koljena.
Kada će Hrvatska shvatiti da živimo od tuđe akumulacije, na stranu da nam u stvari posuđuju nama, naš novac. Ko nam je kriv. Da ne ponavljam stare moje teze o bankama i NBH.
Budući sam spomenuo gospođu mogu i njenu šeficu koja je za zaduženje rekla da smatra da je ministrica odgovorno radila. Je, odgovorno zaduživala.
Stoga mogu samo potvrditi riječi ministra Linića da je račun došao na naplatu. Ako gospođama nešto nije jasno u državnim financijama malo ću to pojasniti, na osobnoj ravni. Da su kojim slučajem peglale svoje kartice u 2010  sa odgodom do 2013, velika vjerojatnost da bi im račun došao na naplatu.
Na izbore neću izaći, Nitko nije zavredio da bacam svoje slobodno vrijeme, a svojim varaždinskim političarima želim sreću na izborima pa čak i gospođi glumici koja tvrdi da će pomoći, sa svojim znanjem i iskustvom. Poznata je po reklami-kak ste vi kvalitetni.
Ima ljudi koji bi mogli i znali ali ti ne žele u našu močvaru, kao prof. Podoljnjak sa Pravnog fakulteta.
Petrica Bažulj

  Krenuo sam dovoljno rano u petak na otvaranje triatlonske sezone i da obavim poslovne obaveze u Zgb. Kod mene još postoji odgovornost prema radnim i poslovnim obavezama. Uzgred sam otišao u Petrovu, istočio pola litre, malo sam dosadan. Nadoknaditi ću to za 1 Svibanj sa litrom graha. Sad kad su obaveze ispunjene mogu s mirom za Korčulu. Namjestim se udobno, podesim najdražu stanicu, pardon postaju. Vijesti, državni udar u BiH, hapse predsjednika, manje važna vijest. Druga me zabrinula, možda je najbolje da se vratim doma. Kaže seka da braco ne-će moći govoriti u Saboru jer je vozio dan ranije iz Splita za Zgb. Mene čeka 750 km, ali sam za pola litre lakši pa ću biti brži na trci i manje umoran.
A tema o kojoj je trebalo govoriti u Saboru, reprodukcija /pošumljavanje/ šume. Može biti prirodna i neprirodna. Prirodna je kad se šuma sama pošumljava, zamisli. A neprirodna kad medij nazvan čovjek pošumljava, zamisli. Od te teške teme pao sam u depresiju,idu ljeta pate ljudi, pa sve do Oštarija gdje sam svratio do snajke za sir, nisam primjećivao propupalu mladost proljeća.
Lika mi vratila raspoloženje i eto me do Krbavskog polja, sve dokle oko seže vidim polje vode, valjda je onda to Krbavsko jezero, netko je spominjao helebarde. Tu enigmu moram prepustiti nekom pametnijem. Bližim se Vrlici, nebrojena puta sam prošao kraj nje, više od deset puta bio na duatlonu a nisam se napio ladne vode Cetine. Vođen znatiželjom skrenem do izvora, uslikan predivan pejzaš, naberem planinskog vrijeska za mog biologa kod kuće a i za sebe za neke  moje boljke. Izvrstan lijek,taj vrijesak. Uslikam i stari hrast sa mojom plavom pticom, ispod kojeg je Draš Šimić sa svojom družinom pekao ispod peke kozliće 1896.
Šimić je bio hajduk silom nesretnih okolnosti, malo je bio pravi hajduk a ponekad je bio Robin Hood. Prema ženama je postupao časno. Koristio je granicu između još nedefinirane vlasti K.u.K i Porte. Kad je pretjerao sa hajdučijom dogovorile se spomenute instance i privele ga pravdi. Odrezali mu doživotni zatvor u Kopru. Na žalbu car Franjo Josip l ga pomilovao. Došao je u Split gdje ga je dočekala puna Riva kao cara, po njemu je i nazvan NK Hajduk. U Pragu kod Fleka je dogovoreno ime a ne u Splitu i to kao da je dao ime Josip Barač. Šimić je obišao cijelu Dalmaciju i Hercegovinu kao car.
Poslije te povijesne zgodice i meni je došlo ga okrenem nešto na ražnju ali sam bio knap sa satnicom. Stoga sam kresnuo par sendvića, šunka, sir i listovi od medveđeg luka da se i ja malo po-igram ajduka.
Do Splita sve u redu ali dalje je bilo deset semafora, radovi na podvozju ili širenju kolnika. Neum sam prošao, da me itko išta pitao. Taman se postavim u Orebiću kad mi je trajekt otpozdravio sirenom. Nazovem kolegu Pavića da ne-ću biti nazočan na obavjesnom razgovoru. Stigao sam na kraj, kad su se takmičari povukli u odaje, nisam mogao večerati, sprao sam prašinu sa sebe i zavukao se u krpe. Zadnje što sam sa smješkom registrirao da mi neko šalje poruku. Ujutro sam ju pročitao:  ne-mogu doći, moj nije otišao. Jel to neka zajebancija ili pogrešan broj. Broj sam za svaki slučaj ostavio memoriran.
Da opravdan kašnjenje na brifing, prvi sam na doručku, slijede kolege Gobin pa Grabar sport, dalje ne-znam jer sam otišao napuniti rezervoar plave ptice i podići insignije za trku. Taman kad sam se pripremio, uvukao u neopren započela je trka. Najteža naša trka, pa se s pravom zove "Izazov Marko Polo".  Valovito more, rečeno da je 18  stupnjeva a već na rasplivavanju kolega mi primjeti da je temperature OK jer su mi noge bile boje kuhanog hlapa, a na plivanju mi je veker pokazao 15,5 stupnjeva. Temperatura je bila rezultat ponekog odustajanja, između ostalog poznati triatlonac Ryan Cargo koji je naučen na toplije uvjete. U Tampi skoči u more za Novu godinu ili za prvi travanj i ima tursku kupelj. Bic staza brdska u povratu, izdajnički sjeveroistočnjak puhao u prsa a trkačka je valovita stvorena za moja koljena. Kad sam isplivao imao sam nevidljive noge. Kako slabo vidim tek kad sam skinuo naočale, primjetio sam, da su plave u boji neoprena.
Učesnika je bilo 62, nešto u sprintu ostali u olimpijskom kategorije Elite 1 i Elite 2 poneki u starosnoj kategoriji. Frano Kršinić je branio najstariju kategoriju u sprintu a ja u olimpijskom. Pobjednik je bio Mađar Petrica Bayai iz kluba Mogyl SE Baja. Takmičari iz cijelog svijeta i okolice, samo su falili novozelanđani, najavili se ali zbog državnog prvenstva nisu došli. Na proglašenju gradolnačelnik g. Duhović zahvalio se svima na dolasku i uputio pozivnica za iduću godinu, ja sam dobio usmenu i pismenu pozivnicu.
Obećao sam mu da obavezno dolazim pod jedinim uvjetom da more bude 12 stupnjeva.    
U povratu je bilo lakše, znao sam put jer se po istim vraćam. U Stonu sam kupio kamenice. Neum dva puta, prošao sam sa stokom i biljkama bez veterinarske i fitosanitarne inspekcije. Zato sam ja izvršio inspekciju i otvorio novi prijelaz po propisima Shengenu. U nastavka čeka me nočna vožnja,kod Gospiću sam se popeo na Dalmatinu i do Vžd. odletio sa svojom plavom pticom. Seka bi rekla da sam se slabo trudio za vrijeme trke. U dva dana samo sam letio sa autom. 
Za kraj ne-mojte mi zamjeriti na mojoj drskoj gramatici. Poznato je da imamo službena tri jezična pravopisa, sad će-mo dobiti i četvrti. Jadna zemlja u kolapsu a bavimo se minorno trivijalnim stvarima. Kad smo već kod pravopisa, ni tu ne-mamo sreće kao da smo zaslužili proklestvo. Ako sebe tu pokušam pronaći onda bi bio na liniji Krleže, govori kako si u mladosti učio. Na-žalost, ja sam imao u prvih pet razreda osnovne Anku Partizanku, došla sa kursa i ja sam u osnovnoj govorio i pisao tačka. Tačkal sam iako su moji doma govorili točka. I sad bi kronološki mogao poredati bizarnosti i gluposti. Da skratim evo me u danasu, kako sam po prirodi racionalan blesavo mi dođe riječca šport, zar nije jednostavnije pisati sport, nego još dodavati kvačicu i gubiti vrijeme. A, ovaj cirkus sa ne-ću, podsjeća me na vremena kad se i trpalo u zatvor zbog krivo-govora.
Petrica od Korkyre

 Slike

Ovaj članak je napisan po objavi afere Mama Mia. Iz nekog razloga sam pričekao, ustvari imao sam dojam da tu ima još nećeg i zbog toga neću ništa komentirati kako su sad neke stvari u našem bankarstvu jasnije..
Zašto Hrvatska ne može biti država sa svojim bankama ili barem jednom bankom. Pa zato jer su bile za odabrane i još su, bankomati tuđe novčane imovine i izloženosti bančinog jamstvenog kapitala.
Banke po pravilu mogu na uloženu jedinicu, izdati sedam jedinica kredita. Ali neke djele šakom i kapom. Za garanciju se ne pita kad su naši momci djevojke u pitanju. Pa se dogodi čudo galilejsko da ni ekstremno visoka kamata ne pomaže, pa ni 124 raznim nameta, da pokrije rupu u vreči. I onda imamo izjave. Banka je stabilna ali ju treba dokapitalizirati. Kao Karlovačku.
Tko tu koga treba spašavati. Stari dioničari se raduju jer im je kao spašen novac/ovaj puta sportaši su fulali/. Novi dioničari će im umanjiti udjel. Hja, bilanca banke je klimava. Pisao sam da postoje neke banke koje nemaju kamatu i zbog toga su raritet, kao u početku bankarstva, stari merkantelisti. Tu ne mogu ići dalje u teoriju jer bi članak bio kilometarski. Iako je proteklo mnogo vode Dravom ipak je nešto ostalo od položenog ispita kod prof. Polovine i jedne slomljene stolice. Uglavnom, kamata je naplaćena usluga za posuđeni novac. A naše /strane/banke idu logikom, oderi. Od viška glava ne boli. U konačnici sijeku granu na kojoj sjede, ali to nije bitno jer bogatiji postaju bogatiji /vlasnici i direktori/ a na kraju će i činovnici baanaaaaaka doći na burzu, ako će je uopće biti.
Aktualna Mama Mia, samo potrvrđuje i prijašnje bankarske akcije. Obično je bilo za odabrane po političkom špranci, ovaj puta je na malo šire-užem krugu. Zanimljivo je, da sam se sa Karlovačkom bankom dodirnuo, poradi svog partnera iz Karlovca. A to je bilo još tam negdje 2005, ako neću pogrešiti. A vuklo se sve do 2010 ili 2009 kad sam čuo informaciji da na jednom sastanku Savjeta NBH bilo postavljeno pitanje te banke. Sastanak je naprasno prekinut i nit čut dalje.
Iz istrage je vidljivo da se je tu godinama kumulirali povezani poslovi. Koja je uloga NBH ?. O njenoj ulozi ja sam se opredjeljio. Zašto uopće i o tome pišem. Prvo za svaku uveženu robu, uz deklaraciju, ja sam morao davati izjavu da nisam ni sa kim povezan a ni moja firma. Jer NBH ne kontrolira samo banke nego prati i druge djelatnosti između ostalog i uvoz i izvoz. Pa i pranje novaca, ko ima dobru veš mašinu. Za trenutni slučaj sve vrvi od povezanosti. Jedno a drugo, banka je bila izložena po objavljenim podacima u većoj vrijednosti od jamstvenog kapitala. Što i ne mora biti ništa strašno ako iza toga ne stoji grupa ljudi ili još gore samo jedna osoba. Čemu deset, petnaest firmi za jedan posao. Po meni glavni krivac je NBH.
Ako se prisjetimo 2006 kad je glavni kockar deviza u Riječkoj banci zakockao temeljni kapital.  Uhvatio se sa ajkulama u Carru i Swissu i majstori ga oderali. Četiri godine nitko ništa, kakva je to bila kontrola. Lažna izvješća prikazivala da je sve u redu ko na Bledu. Na svjetskoj razini, eklatantan primjer je bivša, najveća energetska kompanija Enron, u kojoj su elegantno gubitke knjižili kao prihode. Kompliciranim akcizama po svijetu. 
Postavlja se pitanje, zašto biti pljačkaš ili diler droge, kao naprimjer nedavno, 51 uhvaćenih za 5 miljuna kuna. Pa to je sića prema uvaženim članovima društva, osobe sa društveno prihvatljivim pedigreom. Simptomatično je da se kod nas nekritično dijele društvena priznanja, možda griješim ali imam dojam kad postaneš, menađer godine,neznam zlatna lisica ili kaj je već, Zlatna kuna ili Croma, Doma. Imaš privilegiju rezervirati Remetinec
Hvala Bogu ja nemam takva priznanja, doduše imam od ZAPI, Zlatna knjiga poduzetništva. Priznanje koje sam dobio 2000 za rezultate po bilanci firme.A mogli su je dobiti samo oni koji uredno plaćaju. Tada nas je bilo po procjeni u Hrvatskoj 10% Danas sam ja i dalje u tom društvu ali nas je manje od 1%. A društvena priznanja utiru put za Remetinec. Još sam u jednoj ediciji, u svjetskoj, doduše dvoumim se da li da pristanem da budem u njoj, jer sa nekima ne bih htio biti u društvu.
Za kraj može vic na moj račun, a stvarni događaj, kak sam ja aviziral kredit.
Podnio sam zahtjev za neki kredit jer je bila sufinacirana kamata, dio. Nisam prošao kod RBA,/odabrana banka od HABORA/ tj moja firma jer nije zadovoljava kriterije, bankarske. Odbijenica je glasila da firma nije prošla na testu bilance. Ja sam planuo ko bačva kerozina, firma od osnivanja ni dan u blokadi, nikome dužna, certifikat Zapi, solventna i likvidna. I za garanciju kredita, objekat u tri vrijednosti kredita. Ja u RBA, ali pojašnjenje nisam dobio. Fučkam ja na kredit, nego neće meni neki dripac krojiti uspješnost firme. A zašto nisam dobio objašnjenje, jer neznaju čitati bilancu. To sam doznao kad sam otišao do pajdaša direktora u drugu banku. Donio ja bilancu da on vidi gdje to ne štima. Iznenadio me brzinom da zaista nije firma kandidat za kredit. Otkud ti to pitam ga kad nije skoro ni pogledao bilancu. Eto ovako kaže on, uzme kalkulator i stavi Kratkoročne obveze kroz Ukupnu pasivu, mora biti manji od 0,85. Dakle ni tu nisam dobio odgovor, odem ja doma grijat stolicu i češljat bilancu. Ubrzo pronađem stavku koja radi cirkus u kratkoročnim obvezama. Krivac sam u stvari ja, pozajmio sam firmi novac za obrtni kapital. Eto, vica ko će kome nego svoj svome. Za iduću godinu podesim da nisam dao novac a popravio sam pasivu i poslao papire u banku. Mogao sam i štelati bilancu i tak nebi ništa skužili. Pozvali su je me na potpisivanje ugovora. A ja kao pravi Petrica zahvalio se i odgovorio da sam dobio povoljniji kredit i da uvaženu banku ja netrebam. To je bilo 2003. Unazad par godina dobivam pisma namjera u smislu da sad banke imaju nove alate za mene i moju firmu. između ostalog i javlja se i RBA. A kako banke znaju za nove žrtve i naivce. Vide koje firme su još zdrave a nemaju kredita, jednostavno, umreženu su i sve znaju ko CIA. Svima smo odgovorili da mi lihvarske banke netrebamo, osim ako nude kredite uz 1,5 % ili kao u EU do 2%. A da su pristali na takve uvjete onda bi tražio kamatu od 0%.  
T.P.