5. Memorijalna trka JOŽA HORVAT

Nemam običaj javljati se sa ino trka i domaćih događanja, osim ono što je vezano za Hrvatski triatlonski savez.
Ustupak je bio Rajhenburg, jer je to bio prvi a vodio ga je moj sportski prijatelj Blatnik, pa mala promocija ne škodi.
Drugi put, u nedjelju 18 09 2011, ponovo na poziv, otišao sam na 72 km Memorijalnu bic trku Joža Horvat. Dolaskom u Koprivnicu, saznajem da je to peta do sada organizirana. Skromno ali bogato korektno organizirana, od entuzijasta sportaša- Relja, Bogadi i ostalih, najčešće neznanih.
Posebno treba napomenuti da nije bilo startnine ali je bilo dobrog graha poslije trke u Jagnjedovcu.
Vrijeme idealno,trebao sam tu nedjelju brati svog crnog divljaka/ bobe su već skoro suhe grožđice/, iz kojeg ispećem rakiju, nektar za bogove s Olimpa, dakle rakija, ne is tropa već od grožđa, ne špricanog i negnojenog, kak je Bog dal.
No, vrijeme je bilo za uživanciju i eto mene kod picoka. To su oni koji su sa kokotom rasterali Turke leta gospodnjeg 1552 pod Ulama begom. Inače taj beg je par puta dobio po repu u varaždinskom kraju. Legenda o picoku smješta se u Đurđevac ali nekak je to prihvaćeno i u Koprivnici. Podravka ima i zaštitni znak- kokot.
I tako osvježen starinom, krenem svjež u koloni do letećeg starta. Od takmičara, rekreativci, tobož, pa do profi /BK Rijeka/, ukupno nas 79. Limit 3 sata. Nema nijednog znanog lika, op ima  Škec Stanko, stara puška zahrđala, u mojoj kategoriji !!!! No 1 Zofingen -Powerman, svaka čast.  /10km, 150km, i 30km/
Vozimo u koloni, označen start, držim prvu diviziju, na vijugavoj cesti jure 53 km/h. Nemam ja  tu što tražiti, sami mladići na jurilicama. Držim se druge divizije, ma nisu ti za mene, čujem glas iz žepića: drži ih, drži ih. Naime uzeo sam kristalnu kuglu sa sobom, da mi bude od pomoći, u ekonomskim enigmama puno mi pomaže. Uhvatio sam se treće divizije, a kuglu sam ušutkao. Škec je ostao sa prvom divizijom. Pogledam svoju konkurenciju, ostavljaju dojam rekreativaca ali po opremi nisu a i dobro gaze pedale, naročiti jedan koji vozi "fraj" a vrti se čas napred čas straga kolone. Problematično vozimo od 32 do 42 km/h, opasno se izmjenjuju, tako da sam prošao stazu sa tri ruke na kočnicama. Prvih 20 km smo kompaktni, ja samo pratim, vidim svi su mlađi pa nema potrebe diktirati tempo, trebaće udariti glanc na kraju i održavam se na kraju kolone. Što baš i nije pametno, iako momci uredno pokazuju skretanja ali rupe na cesti ne, pa sam par puta zapičil prvi kotač u rupčage. Prođemo Koprivničke Brege /a najveći breg je tikva iliti bundeva/, pa za Jeduševec i prema Hlebinama,/za one koji neznaju to je centar Svijeta naivne slikarske umjetnosti sa Generalićem na čelu/. Neću ispasti naivac, cesta veoma dobra, ravna i počelo je čistilište za neke. Onaj moj stakleni vražičak zadovoljno brunda u žepiću i nagovara me da napravim skok, da ju primirim izderem se da se smiri. Tog trenutka jedan me preticao i gleda me čudno s kim se to svađam.
Do Hlebina pa prema Gabajevoj Gredi, loša cesta ali smo izdržali, zaboravio sam spomenuti da imamo pratnju za iznemogle, oni koji padnu ali i pratnju policije pored standardne i dvojicu na montićima. Momci su se zaista pokazali iako im baš nije bilo lako, vidljivo u Sunčanom Selu gdje smo ručali.
Prođemo Gabajevu G. i za Molve, tu bi trebala biti i Čingi Lingi čarda, ali nemože se osmatrati okolica jer samo jedan pogled na vuru da vidim brzinu, koliko smo prošli i prosjek već sam bio u zadnjem kotaču zbog selektivne vožnje. Od sada samo vozim, baš me briga za takve sitnice i nema turističkog zjakanja. Molve, Drava, prek mosta, projektant od mosta napravio breg, pa stisni pedalu ako nećeš zaostati, most je odnio žrtvu, onog koji se "fraj" vozil. Ulazimo u Repaš, hrastova ko šodra u Dravi, promjer sve prek metra, da mi je samo hektar te šume mogao bi reči da sam bogat. Inače je po međudržavnom dogovoru CRO-Mađarska trebala se na području Repaša izgraditi HE.
Idemo dalje, Ždala, Novački, Gola /carina/, cesta veoma dobra, ravna, usput kupimo zaostale i ostavljamo ih. Negdje oko Gole u daljini se nazire crveni dres, nisam siguran ali to bi mogao biti Škec. Kad smo se približili, nazire se natpis na leđima BEDNJA i ispod HR. E Stankec je kihnul, uzmemo mi njega pod svoje i nastavimo mirno peglati skoro pravocrtnu cestu.
Kad najednom se moj stakleni psihopata iz žepića javi: šta čekaš, skoči, jurni. Neznam koji ti je vrag odgovaram ja staklenoj kugli. Sad skoči, zapišti tankim nervoznim glasom. Pa ne budali još smo daleko do cilja, Hebeš cilj, Stanko je u pitanju, sjećaš se jedne Novogodišnje trke u Vžd kad si ga ostavil 5 minuta ali si u raportu napisao da ste zajedno ušli u cilj i posebno napomenul njegov rezultat u Zofingenu. Dobro, a kakve to veze ima sad s ovom trkom, odgovaram. Pa za to nije ni zahvalil ni pivu platil. No, dobro ja nisam zlopamtilo. E sad češ skočiti ili ti više neću pomagati u ekonomskim zavrzlamama. Zaključim što se mora nije teško. Jurnem ja na čelo kolone i udarim tempo 44 km/h, ide ko po loju, iako me lijevo koljeno kolje, dok se iz njega ne dimi, dobro je. Vozim nekih 3 km, pustim malo da se i ostali uključe i bacim pogled unatrag, Stankec na 30 m iza kolone, nemože nas pratiti. Dubokim glasom se javi moj mučitelj: " to stari takvog te volim, biće još nešto od tebe, za par godina"
Ja pak si mislim, eh Stankec, jedna piva.
I tako mi do Gotalova, zavijutka preko Drave, most i uhvati me nostalgija, Drava se ljeska sa svojim malim valićima na suncu, dao bih ko kraljević konja za Dravu, ne čak i svoju kristalni kuglu /samo probaj-odmah se javila/, tužno bacam zadnji pogled na Dravu i spazim ribića kako na kraju šodranog spruda peca, ej taj zna uživati a ne ko mi koji čistimo arterije domačim drogama. Botovo, kad sam bio mlađi vozili smo Dravom u čamcima Titovu štafetu od Borla do Botova. Bili smo sjajno društvo, puno ih je otišlo u bolji ambijent a ondašnje ljepotice danas su bakice.
Eh, što ti život, danas si sve a sutra ocvala ruža.
Od Botova do Drnja, brzo, a onda Peteranec, tu smo, ovu cestu poznam toliko da mogu žmireči proći, sad samo vrtim od prvog do trečeg mjesta u koloni, domači dečki iz BK Rotor pripremaju taktiku a i moj psihopata od kugle sve je glasniji i javlja se u ritmu tam-tam bubnjeva i brunda: idemo, IDEMO. Sad mi je bilo dosta, pa i ja dreknem, ako se ne smiri da ću ju baciti na cestu. U trenu je umuknula. Skupili se Rotorovci i krenuli prerano, prođemo Peteranec, Koprivnica, uđemo u ulicu M. P. Miškine.
Miškina je rođen u Đelekovcu, seljak, pjesnik / Oče Naš i Crveni Makovi/ član HSS-a, odveden u Jasenovac 1942. Kad je pokrenuta kampanja da ga se oslobodi, denuncirali ga kod Pavelića, njegov stranački kolega Kraljić i župnik Pavunić i Miškina je za mjesec dana nestao.
500m do cilja, ostali smo "Rotorovci" i ja, prvi semafor-zeleno, 300 m do cilja, ostala dvojica i ja, držim lijevog /Radmilovića/, moja staklenka sad već piskutavno-promuklim glasom navija: idemo sad stisni, što čekaš.
Drugi semafor , crveno i kolona auta, sad pokaži što si naučila od Merlina, kugla je navodno njegova i ja sam ju naslijedio čudnim putevima obiteljskim veza. Misao mi još nije zamrla u neuronu, a ukaže se zeleno, kugla zna unaprijed što si ja zamislim. 200 m do cilja, skrećemo udesno, jedan auto, Radmilović i mi/sad smo u tandemu, ja i kugla, ona navija, zavija ko vatrogasna sirena, lupaju bubnjevi, kugla me i lupa po rebrima, ali se ne bunim.
U toj kakofoniji obilazim auto desno a Radmilović lijevo, suzilo mi se vidno polje u jednu točku, noge dobro slušaju, Jelačić pa Zrinski trg i cilj. 1 sat i 59 minuta. Od 79, 64 završili a ja 33.
Veselju nikad kraja, ipak sam najstariji, a uhvatila me euforija, ko jednu damu kad je čula radosnu vijest.
To je istiniti događaj ali neću spominjati imena pa će ostati na razini vica. Ispričao mi je taj događaj moj prijatelj ginekolog. Inače, poznati hrvatski par pokušava napraviti dijete, ukratko muče se  i neide, ali jednog dana liječnik objavi ženi: imam radosnu vijest. Doktore nemojte mi reči, dama je van sebe, je vi ste gospođo u blaženom stanju. Skoči dama na noge, počne plesati i pljeskati, slično ko i ona dama koja je često na TV. Kad se je malo primirila i došla k sebi, moj pajdaš kaže: imam još jednu radosnu vijest. Dama pozorno gleda u njega, što bi još važnog moglo biti. Roditi ćete dvojke. Dama ijuuuu, znači i od šogora se primilo.
Poslije trke u Sunčano selo, na grah, smazao tri tanjura, da tri /3/ a kuhar kao da ga je neko preselio iz Provanse, korpulentan i brkat. Nije bilo pive, no brzo sam bio doma pa na ladno pivo iznutra a iz vana na svako koljeno led.
U svakom slučaju zahvala BK Koprivnici za ugodan dan, a i takmičarima posebno BK Rotor koji su na montičima odvozili trku.
Slike Lijevo Relja, desno Bogadi

Zadnja izmjena ( Nedjelja, 25 SEPTEMBER 2011 06:53 )

 

Triatlon Rajhenburg

 

Odmah na početku komentar, kako se organizira utrka bez namještanja, muljanja, pače i priznati rezultat gostiju. Jakovci su promašili izlaz iz vode za registraciju sa čipom. Naknadno im je priznato, iako su otišli, jedan je proglašen i dobio je zasluženo medalju.
Jedina je bila greška što prvaci nisu dobili zlatne medalje, za to sam ja kriv jer sam nenamjerno dobiven paket od sponzora zamijenio sa paketom u kojem su bile medalje i kad sam došao doma bio sam slavodobitnik sa 10 zlatnih medalja.
Skratka po slovenskom,bil sem prvak po sveh kategorijah.Prijatelj Roman, sori.
No blo je problema sa hrvaškom carinom. Objasniti u noči na mini graničnom prijelazu toliku količinu zlata, kakav triatlon, čak i kao privatna osoba nemožeš kupiti vani zlato i uvesti, jedino putem vanjskih fondova. Isto kao i državne obveznice, dakle ko ima slobodne lovice neka kupi državne obveznice, ne američke nego hrvatske jer je prinos 6,2 %, to nijedna dionica ne nosi.
A, da uspio sam izmigoljiti sa medaljama, samo kak ih sad vratiti ?
Dakle, opći dojam za organizaciju utrke + 5, posebno zahvaljujući kolegi Romanu Blatniku koji aklamacijom treba biti predsjednik kluba. Operativni dio trke tekao je kronološki bez problema, tu treba spomenuti da je Roman preuzeo palicu vođenja trke tj mikrofon u 12 sati i nije prestao govoriti, upućivati a i navijati do proglašenja, pa do zabavnog programa oko 19 sati kad smo mi krenuli domu. Mislim da mu se grlo dobrano osušilo, no tu je pivo malo pomoglo.
Utrka je zakazana 03 09 2011 u mjestu Brestanica, supersprint, vrijeme idealno, vruče, sunce pripeklo, štart u 14 i 30 u olimpijskom bazenu. Takmičara i previše, na čelu sa slovenskom elitom, Kovačić, Seme....., takav je bio i poredak. Ja sam spušten u nižu mlađu kategoriju i da nije bilo Dikona bio bi u V-3, gdje po godinama i spadam.
Brestanica, pitoreksno, idično mjesto, šumarci, stisnuta između niskih hribi, bic i tekaška staza, valovite.
Bazen, osam takmičara u mojoj stazi, plivanje 300 m, start, pustio sam sve ispred sebe da u miru mogu plivati, tak sam bio najstariji i nagrada me je već čekala a i plivam sa rukom i pol. Kad imam jednu ruku šepavu. Voda mi je bila malo mutna, slabo vidim a učinilo mi se da vidim i šarane, pa nisam ni primjetio da sam ostao sam u bazenu. Nije mi jasno zašto nisam na 200 m izašao van iz bazena to nitko ne bi primjetio. No pošteno sam otplivao zadanu rutu, izletim iz bazena a sudec me pitao: sem prišel plavat ali kopat. Neki veseljak ko i ja.
Brza tranzicija, bic i navijanje Romana: dajmo Teo, ajd kad su navijači bili naporni, stignem neke na bicu, čak i pretičem, no na trku sam opet sve pogubio, pardon dve curice sam prešao, hm da je bilo još par kilometara trčanja bilo bi i nekih desetak momčića pređenih. Taman kad sam se zagrijal, Roman je rekao da je trka gotova. Onda smo prvo udarili po kolačima i voću, pa prešli kod jedne zgodne tete na mesnate izdelke uz dodatak pive. Ekipa Stiplošek, Čižić , Dikon i mi. Nažalost, Mirko je imao izlaz do određena vure/ žena/ i otišel je ranije a za tombolu je njegov broj izvukao Authora, žau, ga ni blo pa je glavni zgoditek dobil Mladen.
U intermecu do proglasitev, praznili smo čaše, ja sam zalutao na postolje a na kraju su bili proglašeni najmlađi i najstariji učesnik. Dobar promotivni potez, koji smo mi u Hrvatskoj imali ali ničim izazvanim odustali smo od tog proglašenja.
Najmlajši licencirani /12/  je dobil koristan dar a ja Kraljevsku peninu, pa u vinoteci sad imam, Zlatnu i Srebrnu Radgonsku peninu  i Kraljevsku peninu. E sad fali još carska.
Na fotki dolje, svjetski prvak u trostrukom ironmanu na postolju sa nama, ako ga netko ne poznaje, obučen je u žute tajice i crvenoj kapici.


Zadnja izmjena ( Četvrtak, 15 SEPTEMBER 2011 08:08 )

 

Mea culpa

Mea culpa, mea culpa, mea culpa Maxima, cogitatione, verbo, opera.
Nema mi druge da se i ja preobratim, a ne nije to lako, da je lako, bećar bi bio svatko.
No otići u crkvu, tamo nešto mrmljat i mumljat, nema veze što se nezna liturgija, čak ni "Oče naš " izmoliti, bitno se postaviti u prvi red i sve što su kroz tjedan loše učinili, na nedjeljnjoj misi sve im je oprošteno. Tako barem neki misle.
Mea culpa, to je osobno, pa stoga tražim oprost za sve što sam napisao.
A bilo je tu svega a i svačega, no najviše istine. Da, samo je istina protjerana iz ove države.
No počnimo sa ovim cirkusom sa "švicarcem"-članak je bio o njemu i norveškoj kruni, a jedan poznati kolumnista radi u važnoj financijskoj instituciji, samo je ovlaš spomenuo krunu i najavio traktat o njoj, međutim ja nisam ništa pisao dalje o toj temi pa nije ni on, mea culpa.
O INI, o formiranju cijene, prastara stvar, vučem ju barem dvije godine, sad zadnje poskupljenje, 09 08 2011, a barel pao sa 118 $ na 105 $, mea culpa.
O našoj ekonomiji,nema više smisla lamentirati,mea culpa.
O Narodnoj banci,čijoj?, mea culpa. A, da, ima pjesma koja se često po našim goricama pjeva, "Još Hrvatska ni propala dok mi živimo", a može se i kontrirati sa "Ja sem Varaždinec, Varaždinec-recimo "imel jesam tristo jezer pa mi je neko zel, mea culpa.
Možda ne bi bilo loše i da budem aktualan. Navalili neki pisat kako je premijer otišla na godišnji, pa u čemu je problem. Kad se radilo danonočno, sad je red da se odmori. Sitna digresija, kad sam spomenuo izraz danonočno u duhu Petrice Kerempuha, prestao se koristiti za sve vjekove, mea culpa.
E tako godišnji odmor, sad sigurno imamo rast BDP-a za 2 %,jer toliko može naš prisiljen turizam donijeti, možda prije turizma mala digresijica, po cijelom svijetu Vlade panično održavaju izvaredne sjednice, mea culpa.
Naš turizam trpi tešku presiju, jer je ipak bolje kod nas nego gdje orkenstralno sviraju metci oko glave. I tako ničim izazvani turisti umjesto Grčke, Afričkog Sredozemlja došli k nama, pa je turizam u BDP-u sa nekadašnjih 12 % skočio na 20 %, što i nije loše, ako ima love. No prije mea culpa, jer je baš Grčka vozila u turizmu sa 20 % učešća u BDP-u a to u ekonomskoj teoriji zvoni na uzbunu,kod nas netreba ništa zvoniti kad su naši stručnjaci danonočni pa znaju u svakom trenutku što se događa,bitno da imamo veliki dolazak turista, ali love nema, mea culpa, možda ona zgodna teta pomogne sa svojoj pjesmicom: "Lova,meni treba lova..,mea culpa.
E sad prije nego se pokajem, ide sitnozor od Petrice, hm, kak da počnem. Ovako ćemo, mene postave recimo na priliku kao direktora Hrvatskih državnih šuma, da sad je jasno da neću gristi ruku koja te hrani, ako sam poslušan i sve što ide u tu mimikriju čeka me napredovanje bez obzira na moje dvojbene moralne kvalitete. Točka i ne kajem se.
Kako sam ja ipak malo lupnut u glavu, a spomenuvši šume, nezaobilazno mi se nameće pitanjce kao nekakvom poduzetniku, čemu ja plaćam neki doprinos za šumu kad to nije ni moja djelatnost a ni ne živim od šume. Ovaj pasus nema nikakve veze sa glavnom potkom članka, ali ima još da moram plaćati spomeničku rentu, pa turistički doprinos a o turizmu znam ko i Marica o.. , pa nekakve komorske doprinose, jedan, drugi, treći. Sad mi u zadnji ćas padne misao da možda zato nas izbjegavaju investitori, jer sve pobrojano to se u EUluxu zove porez na zrak, ljepše zvuči nego porez za budale.
Ponavljam ovaj odlomak uopće tu ne spada ali vrag mi nije dal mira pa su me šume zavele.
Vraćam se na pravu stranputicu, kao direktor šuma ubace me u neku komisiju u kojoj sam bio da zadovoljim gazdu i donesli smo odluku na njegovo zadovoljstvo a ja sam siguran da ću u skoro vrijeme napredovati, dakle sve je to fikcija. Ako još neko sumnja da to je danas model,   napredovanja a ne stručnosti, mea culpa.
Sad bi tu trebao biti zucker kommt zuletzt, da nebi, nema mikrofona da se u njega ne spomene kako smo izvrsno poentirali i potpisali toliko važan predpristupni ugovor za EU, zadnje je bilo sa Neretve-Trka lađa. Meni kao kritičaru ipak je drago, kad će doći dan pristupa, da će nam gaće spadati svaki čas.
Naime, biće puno vjernih kopija slučaja Dajle, možda je to neko krivo upisao toponim, po meni bi to trebalo biti: Dajte, Dajte, pa Dajte. Biće samo 27 tražitelja, potencijalnih, plus Vatikan.
Ko ne vjeruje, neka se uvjeri u slučaj Mokrice, a neki se brzo trebaju probuditi od danonočnog rada jer Sud u Strasbourgu s takvim slučajevima nema ništa on se brine samo o ljudskim, osobnim pravima.
Slučaj Dajle, eh sad su svi krivi samo ne oni koji jesu krivi. Neko će reči pa kaj mu je opet sunulo u glavu, misleći na mene, ništa podbogommilim, samo me smeta da o materijalnim dobrima govore oni koji bi trebali prenositi nauk onog koji se patio i mučio da bi danas imali u što vjerovati, koliko je meni poznato na priliku ništa nije govorio o zlatu i kadifi,u afirmativnom smislu.
Njegovi poštovani zemaljski namjesnici su tu da se brinu o stanju duša, rimokatoličkom životu i da im objasne da nakon smrti čeka Raj nebeski a ne da Crkva bude najveći poduzetnik u državi i to još van PDV sustava. Zato sam ja tu i ostali porezni obveznici, brine me da se mora plaćati porez na nešto što prije dvije tisuće i nešto godina nije utanaćeno. To je i odgovor zašto se prtljam u Dajlu, sve će to narod platiti.
Naime treba neke podsjetiti da je na podmetačko pitanje Pilat dobio odgovor: Caru carevo a  Bogu božje, a farizejima ništa i na prvoj instanci je Isus bio oslobođen. Da Pilat smiri podivljale farizeje dao je na odluku narodu a on oprao ruke. O nikakvim Dajlama nije bilo govora.
Ponovimo gradivo, mea culpa, Dajla je darovana u početku, nije zarađena, skraćeno, došli oni iz šume i 1947 je uzeli i tako bi bilo do 1973 kad nisam ja pošo u JNA, mislim da je bio srpanj,kad se zakuhalo na granici kod Gorice. O tome se malo zna a ja sam samo živi svjedok. Došlo je do mobilizacije, služio sam vojsku kod privatnika, tako se to onda zvalo, na Plesu. Po nastupu cirkusa između Italije i Juge, Broz je naredio da sve što leprša od phantoma F-4 preko granice da se sruši i za tu namjenu prebacio dvije eskradrile iz Batajnice u Pleso. Rezultat nije bio međunarodni sukob ali nekolicina vojnika i oficira je stradalo. Kod montaže raketa na MIG-21, jedna raketa je na stajanki aviona poletjela i ubila vojnika i nekoliko ozljedila i na kraju svog leta ubila ženu u polju. Istovremeno na nočnom letu Mi-8 cijela posada izginula i dva helikoptera uništena. Treba reči da se u slučaj "Gorice" NATO nije mješao a nisu ni Rusi.
Dogovor je pao između dviju država u malom mjestu Osimo, potpisan je ugovor 10 11 1975
a počeo je vrijedeti od 11 10 1977. Spomenuta je između ostalog i Dajla, to su zadnji centimetri Zone B kod Novigrada. Italija je spasila obraz i dobila zadovoljštinu za otetu imovinu, plativu u nekoliko rata, navodno da smo još nešto dužni ali u to se nebi štel mešati. A Juga je dobila par tisučica tona šenice koju je Broz zamijenio sa Rusima za onda izvrsne MIG-ove 21 i jednog je prijavio da je pao i razbio u sitne detalje do neprepoznavanja, Rusi su ga tražili natrag, no on je završio kao najnoviji izložbeni model u SAD.
Povijest Dajle ide dalje, imamo državu, za potrebe izbora vraća se Dajla, kome, nekih 400 hektara, 60% je rasprodano i lovica je zamirisala, koliko je poreza naplaćeno neznam. E, sad je nastao cirkus, to je poznato ali dugo vremena nije bilo poznato da imamo Zakon o upravnom postupku i član 128 pa država uzima sve natrag i lovu i Dajlu. Pade misao na moju bistrinu, ja bi sad bio najbogatiji amerikanac u Parizu da od svih svojih veza,naravno ženskih zatražim da mi sve vrate a i od nesuđenih punica,mea culpa koliko je cvijeća uručeno za kratka zadovoljstva.
Vraćam se ja poslije crnih misli na svetovnu i svetu Dajlu. Inače tražioci prije države tražili su to isto, Dajlu a lovicu na neki račun u Njemačku, malo je da je čudno no kad je Vatikan u pitanju onda nije, ljepše zvuči recimo račun na Virgin Islands. Šalu na stranu ,mea culpa.
Moram biti pošten i povijesno korektan, nema Vatikan ništa sa spomenutim otocima, možda imaju ali ja to neznam, mea culpa, no imaju sa bankom Abrosiano na Bahamima.
Pavel Kazimir Marcinkus, nadbiskup, ako me sjećanje dobro služi, za to imam pamet ali ključeve od auta svaki dan tražim, mora da je to božja kazna.
Spomenuti je bio treči čovjek, državni tajnik /nema veze sa Grahamom Greenom i nisu u rodbinskoj vezi/ Vatikana i predsjednik Vatikanske banke 1971 do 1989, usput je i direktor banke Abrosiano u Nassau / Bahami/ koja je propala,pa se tu spominje neki Roberto Calvi , pa Mišel Sidona a novinar koji je to otkrio Pecorelli, platio je to životom
Ukratko, arčibišop je dobio premještaj u Chicago jer je bio amerikanac, malo ga je FBI ispitivao,no Roberto Calvi je kao strugnuo sa lovom a nisu je našli a njega jesu, 1982 kako visi ispod jednog londonskog mosta, ironije li zove se Blackfriors iliti po domačem crni fratri.
Poštovani gospodin Sidona, o njemu neznam ništa, samo znam da voli održati datu riječ.
Članak bi možda bio jadan, da mi nije u pomoć pritekao sam papa, izjavivši u Zagrebu:
"Ne dopustite da vas zavedu privlačna obećanja lakog uspjeha, ne popuštajte kušnjama da se potpuno pouzdate u u posjedovanje, u materijalne stvari, odričući se se slijediti istinu koja ide dalje poput visoke zvijezde na nebu, kamo vas Krist želi povesti."
Možda sam nešto krivo shvatio ili nerazumijem ovozemaljske probleme, pa za kraj, mea culpa.

Zadnja izmjena ( Utorak, 16 AUGUST 2011 05:50 )

 

Jubilarni triatlon blizu STUBICE

Gornja Stubica, 10 jubilarni Zagorski trialon, 17.07.2011
Trka za državno prvenstvo i kup natjecanje.
Na trku sam krenuo sa osvojenim kupom u triatlonu, jubilarni peti puta zaredom i pet različitih disciplina državnog prvaka, opet jubilarnih-pet. Stoga ću danas narušiti slijed još jednom disciplinom prvaka.
Skromnost mi nije vrlina.
Do Stubice vozim prazne glave, potrošio sam povijesna događanja, ne ratujem sa Turcima a i za ekonomiju, baš me briga. Kad oni koji uzimaju solidne plaćice,ne zanima, da nam privreda ide u pogrešnom smjeru. Ponašaju se po uzoru "udri i razbij". Model prazne glave rezultirao je da sam bio brže u Stubici ,nego inače.
Organizacija trke, kak se očekuje, suci su bitni, jedan mi je nedostajao koji me bodrio kad se trči,odnosno plazi prema lipi-Japec Leo, klopa dobra, malo pivice i četiri krem šnite. Jedna za mene,jedna od Lea i dvije za nekakve dresove po koje me slao Željko i na kraju ih nisam podigao jer je netko bio brži.
Treba spomenuti da je Dikon došao na trku bicom preko Sljemena, a kako na stranicam HTS nema ni slovka, napraviću grešku,ubacujući i antidatirajući podatak da imamo dvojicu u triplu ironmena-Dikon i Setnik
Trka,za razliku od drugih počinje u autobusu, pa malo namočimo noge kod ciglane, skočimo na bic, pa preplivamo dva brežuljka i na kraju se srmoglavimo na uzbrdici prema Gubec operi tj lipi zvana Gupćeva, i u trenu smo kod Neše tj u cilju. Na kraju završimo na kalvariji kremšnita.

Zadnja izmjena ( Ponedjeljak, 08 AUGUST 2011 17:31 )

 

THE RUN DOWN

Pondelek 25. 07. 2011
Budim se u 4 sata, a još sam u petku.
Petak je dan za m......, kraj tjedna, da ćovjek dođe malo k sebi i da bude pri sebi.
Ali ne, biblijski potop, prvo američki Kongres, nisu se dogovorili, pisao sam ja prije nekog vremena što znaći dolar i EUR.
Drugo, da li u našoj državi išta više vrijedi i da se možeš osloniti na pravu informaciju. Petak, naša Burza, vrijednost Zabine dionice pada strmoglavo, panika, a ustvari je trebala rasti. Na kraju dana majstori izračunali da je Crobex pao 5 %, he, he, he, rekli bi počelo je ali još nije.
Zanima me kakvo će bitiobjašnjenje, a što će reči
Excange trade fund, koji u svoje indexe unose i Crobex.
Na kraju kak će reagirati prevareni ulagači.
No ipak je ponedelek, malo sam došao k sebi i bacim oko na istočne Burze, kad se prve otvaraju, zanimljivo sve je u crvenom,Kina Japan Australija. Lijepo a što nas još čeka.
No smeta me što na ekranu svaki čas bljesne THE RUN DOWN.. Komentatori komentiraju a svaki čas bljesak,
Dam si truda da vidim naše pokazetelje, ekonomske.
THE RUN DOWN.
Tjedan je lijepo započeo.
 

Vjera i vjerovanje

Prve nedjelje u 7 mjesecu hodoćešte vjernici iz Varaždinskih župa u Mariju Bistricu,zajedno sa nekim djelovima Međimurske županije. Krivac je rijeka Drava koja je svojim nekadašnjim tokom tekla više sjevernije pa su neka mjesta bila pod jurisdikcijom varaždinskih župa.
Ove godine je 322 hodoćašće i običaj je da poslije mise u varaždinskoj katedrali u subotu, 2 sata ujutro krene pješice do svetišta. Ostali u nedjelju,kako koji, ja sa bicom
Sljedeće nedjelje bi trebali doći zagrebčanci-evropčani,no oni su prije par godina odabrali "povoljniji termin" u 9 mjesecu da im nebude vruče. Ove godine idu 11.09.2011,to bi im bilo 280 hodoćašće,no uništili su tradiciju,svojih predaka. Mislim da su termin zadržali Gračani i Remete.
U obitelji moje mame broji se 322 pohod na Mariju Bistricu a u očevoj ne,prvo jer su se dotepli iz Tirola preko Novog Bečkog Mjesta/nisu mogli bez Drave/ a drugo nisu baš bili preveliki vjernici iako ih skoro polovica po generaciji bila u popovima a ostali u vojnicima i produktivnim poduzetnicima.
Zadnji daljnji rođak banjalučki biskup mons. Alfred Pichler,umro je 17.05.1992. Otac je želio otići do njega ali određene službe Yuge pazile su da se takvi kontakti izbjegnu,mons. je bio dvije godine u strogom zatvoru, a otac na Križnom putu jer je bio u neprijateljskoj vojsci /ćato-domobran/. Povijesna protuvrijednost zarobljenog domobrana bila je vrečica brašna. Otac je želio da se ode na sprovod a bila je 1992. Hm,moglo se prijeko,da sam tada znao za lukrativni biznis s naftom.
Inače je i moj otac bio na zapisu za popa,mama ga odvela u sjemenište i kad je spomenula prezime,upisničar je hladnim glasom upitao ko vam je taj i taj a odnosilo se na očevog bratića. Čovjek dobar ko kruh ali je prerano pokazao hedonističke potrebe,pa su ga izbacili. Tako je moj otac neslavno prošao na razredbenom ispitu..
Netreba biti ni vjernik a održati tradiciju,okruženja u kojem živiš,obitelji a najviše da zadovoljim duhovnu obvezu prema majci,za sebe,da znam odkuda sam i kamo idem,što ostavljam. Zakon fizike nas je sve izjednačio,nitko ništa ne nosi sa sobom.
Majka mi je bila predani vjernik,vjerovala je u sebe i svoje postupke kao i ja,samo nisam vjernik kao što Crkva tumači svoje dogme. Crkva nam je bila bolja za vrijeme komunizma nego sada,malčice je skrenula.
Majka je znala poslije napornog rada,cijeli dan,našla snage da ode po utjehu na večernju misu.
S takvim mislima krenem prema Mariji Bistrici,uzeo sam jedan sendvić i jednu energetsku čoko-bananu,2 litre dravske vode,to ju ja tako zovem a ustvari je to voda sa Ivanščice,podzemne vode teku od nje prema istoku. Samo na tu vodu dajem maksimum,pa ju i natrkama trošim i mix K,Na,plus jedan domači proizvod.
Krenem preko New Marof City,malo duža relacija ali manja brdovitost,usput sam bacio pogled na naše varaždinbrežne gorice,pitoreksna valovita zelena boja  osunčane jutarnjim suncem,pa sam iskoristio dar prirode za kratku sunčanu jogu. Okrijepio sam dušu i tijelo,i bio spreman za nove podvize.
Spustim se sa Vžbrega,prođem Bednju,trenutno se uređuje most. Nekad su na tom mostu bili u prirodnoj veliči kameni sveci,ali došli su oni 1945 iz šume pa su minirali našu prošlost. Prošunjam se kroz Marof da me ne vidi urar kod kojeg imam staru vuru na popravku / na klatno i utege a u obitelj ju donijela očeva baka kao miraz/ u Varaždinu više nema majstora koji ju zna popraviti. Ta vura jedino što je vrijedno ostalo,svu imovinu su braća iz šume odnijela i raznijela. Klaonicu u Ivancu i dvije mesnice,nisu vratili. Posebno mi je žao za zlatnim satom na lančiću koji se generacijski prenosio a odnio ga oficir oslobodilačke vojske. Sad taj oteti sat nosi neki snob koji živi u otetoj vili i hvali se da mu je to sve ostavio neki predak-zvan šumski..
Malo stisnem pedale i evo me u Podrutama kod firme BBS,ne radi,propala,ali su vlasnici umjesto recikliranja PVC ambalaže vjerovali i bili uvjereni da se bolje baviti recikliranjem državnih novaca na svoje privatne račune,čak su se i poslužili sa 20 miliona kn Varaždinske biskupije. Ekonomskim riječnikom rečeno,Biskupija je dala u dobroj vjeri novac a ovi iz BBS su vjerovali da je za taj novac najbolje izgraditi novogotički dvorac u šumi kod Ljubešćice bez ikakvih dozvola.
Izgradili su stariji dvorac po izgledu nego što je Draškovićev u Trakoščanu. Doduše od dvorca u Trakoščanu su napravili luna-park,toliko preinaka da više nema razumljivog graditeljskog smjera. Kad si u engleskom dvorcu dave te sa nepostoječim duhovima i tajnim prolazima,falabogu, u Trakoščanu su prolaze tajne zazidali,da turisti što manje vide. Jedino je na tom dvorcu ostala obrambena kula gotička.
Pa ako se neko zaželi istinske gotike pravac Pariz,crkva Notre Dame ili katedrala u Chartresu,prava ljepotica a ako niste pri lovici ranu gotiku možete vidjeti  u šumskom ambijentu Ljubeščice,zvoni dvaput-Bešenić. Što ćeš kad bi prekonočni tajkuni iz opanaka u vlastelinsku svilu i kadifu.
Okrijepljen duhovnošću naših pregaoca,prođem Budinščinu i ubrzo je Konjščina,nekad Selnica i poznata bitka iz turskog zuluma. Opet Zrinski 1545 rasfrčakao Turke kao i 1542 kod Vinice/arboretum/
Za razliku od nekih bitaka koji će se ovih dana slaviti,naročito one kad su Turci napustili bojno polje onda su neki jurnuli i pokupili plijen i proglasili junačkom pobjedom. Ova kod Konjščine bila je bitka filmskog zapleta.
Turke je vodio Ulama beg,bosanski paša,sa poznatim begovima iz Bosne ali i iz sanđaka Požege/Hrvatska/ na čelu sa Murat begom,neki podaci tvrde do 10 000 ljudi,vraćali se sa pohoda po Kranjskoj,opljačkali stoku i u roblje vodili djecu od 10-12 g.
To je isti Ulama beg koji je opsjedao Đurđevac 1552 pa se uplašio ispaljenog picoka iz topa i legenda kaže da je pobjegao glavom bez obzira.
Kad su zašli u varaždinski kraj pratio ih je Wildestein sa 700 konjanika a Zrinski je u međuvremenu okupio i osigurao još toliko konjanika i oko 500 pješaka na brzinu dignutih. Stigli su Turke kod  Selnice,Turcima nije bilo do bitke jer će izgubiti smisao pohoda a našima i nije odgovarao otvoren sukob kad ih nije bilo za tu varijantu. Pa je Zrinski utanačio sa Ulamon da se mejdan dijeli sa 100 naprama 100 momaka i završni dvoboj, ko pobijedi nosi opljačkanu imovinu. Za taj dvoboj određen je Turčin Španaković/prezime mu je tvrdo hrvatsko/ zapovjednik Kamengrada, po predaji visok i jak momak i poznati mejdanđija, do sada sve dvoboje preživio a s naše strane Štef Šegović.
Kad je započeo mejdan,janjičari su bili uz Ulamu a ostali iz pohoda Turaka,Morlaci,Vlasi Srbi i ostali,razmili su se po kraju.pa su pljačkali iliti kokošarili. I u glavnim bitkama oni su bili u pozadini, nisu ih Turci baš ozbiljno uzimali.
Mejdan je bio kod kaštela Selnica,Turci su glavninu utaborili na brijegu/današnjem groblju/ a naši na brijegu,prije nego se spustimo u Konjščinu dolazeći od  Marofa. Prije glavnog dvoboja Španaković da pokaže počast junaku Zrinskom,prvo mu se poklonio a onda ga zagrlio.
Štef je obavio svoj zadatak,a Ulama je pogazio datu riječ i naredio prekid primirja,naši hlebinci bili su potpuno iznenađeni i nepripremljeni pa su pješaci uzmakli u šumu,konjanici za njima a Zrinski Wiidenstein ostali sami i vodili sami boj,kad su Turci ubili konja pod Zrinskom,obojica su potrčali u kaštel a Wildensteinu u oklopu pao u jarak sa vodom i utopio bi se da ga /opet jedan Štef/ Baletić nije za bradu izvukao. Taj podatak je neki harlekin zapisao,istina je da ga je izvukao već dobro napitog vodom sa čakljom.
I dok su Turci kidisali na kaštel,oko njega su bila tri jarka sa vodom i uzak prolaz do kaštela,našli su se u klopci,sa brijega se sjurila naša ekipa i udarila sa leđa neoprezne Turke,pridružile se i snage odbjegle iz šume i na kraju provalili oni iz kaštela. U tom metežu Ulama napušta sa svojom osobnom gardom bojište,ostavlja roblje i preko Stubice/koje,neznam/ put prema Banja Luci.
Naši se dohvatili plijena,stoku podijeli a djecu vratili u Štajersku. Vjera i vjerovanje je pobijedilo.
Poslije joge poduplao sam ugođaj duše i tijela,povijest je majka budućnosti.
I eto vidim toranj crkve u kojoj je čudotvoran kip Majke Božje. Kip je potpuno crn,pougljenjen,baš za provala Turaka,sklanjam i zazidan u zid crkve. Kod paljenja sve drveno je izgorilo a kip nije mogao jer nije bilo otvorenog plamena ali zbog visoko temperature je pocrnio.
Prvo sam u crkvenoj trgovini kupio svijeće,pa u crkvu oko oltara tri puta. Prisutni su svaki za sebe mrmorili molitve a ja sam napet čekao da neko ne zapjeva Majku Božju Bistričku. Nije trebalo dugo čekati,crkvom je razlijegao duboki muški glas,a večina žena prihvatila tu pjesmu:Majka Božja Bistrička,moli se za nas,mi smo tvoji putnici,blagoslovi nas,tog trenutka suze su same došle a i poriv da pobjegnem iz crkve.
Ta Marjanska pjesma vraća me u ranu mladost kad sam nanizao 5 godina, ustajanje po mraku/3 sata/šinobus,Zlatar Bistrica, pa 5 km pješačenja do Bistrice i onda u crkvu na zavjetno kruženje i sve ostalo.
Posebno pamtim hodočašće,mučan trenutak kad se pjeva spomenuta pjesma,crkveni zrak ispunjen tonovima i oštrim mirisom ljiljana a moja mama na koljenima oko oltara, ja kraj nje cupkam s noge na nogu jer po koljenima se ne juri. Ondašnji osjećaj krivnje i grižnje savjesti,ni danas me ne napušta. Hodam uz nju kao da ja moram paziti da ona pati,najrađe bi da izjurim iz crkve i da se više u nju ne vraćam.
A čemu tolko patnje,kad je mama bila dobra ko kruh. Te godine sve moguće nevolje se sručile na nas,otac je bio zaposlen u Kalniku i izgradio solidnu karijeru,predsjedik Radničkog savjeta,voditelj Tehnološkog parka,kak bi se reklo danas,udario temelje Podravke-1952 izgradio pogon za marmeladu.
Sve to lijepo napustio i otišao u privatnike
Koliko je bio važan za Podravku,trebao je biti glavni učesnik proslave 40 godišnjice pod organizacijom Mike Špiljaka 1987 g. Tri mjeseca je vitlao tajnice Špiljaka da će doči,na kraju nije išao.
Odluka da ode u privatnike 1956 g bila je normalna s osnove da je bio u slijedu peta generacija u poduzetništvu,ali loše tempirana na političku situaciju.
Greška je i bila što je okrenuo komunjarama leđa,pa su pričekali kad mu krene. I krenulo je ali i poreznici krenuli i stisnuli pa se moj otac koprcao jadan u žvrnju boljševičkih metoda vlasti. No to nije bilo sve,preko mene otvorili su pitanje učešća oca u ll svjetskom ratu.
Dakle jednog dana,prozove mene u razredu,razrednica partizansko đubre,nisu svi bili takvi, u životu sam naišao na partizane,koji mrava ne bi zgazili i dali bi ono što sami nebi imali.
Ajde ti Pihler,diž se i ideš na Općinu i prozvala je još jednu curicu. Djeca iz razreda su pitala kud to idemo,a partizanski vampir izlane,imaju čudna prezimena pa je neka provjera. Od curice je bilo najhrvatskije prezime da nije hrvatskije moglo biti. Danas bi se za to reklo-segregacija. Iz našeg razreda nas dvoje i iz paralelke još jedan dječak i pravac Općina prvi kat na Vojni odsjek.
Prvi puta to sad spominjem i nikad nas troje nismo o tom ispitivanju razgovarali iako smo se svakodnevno vidjeli. Bila je to autocenzura,a simptomatično je bilo da nas djeca iz razreda drugi dan nisu ništa pitala.
Idući prema Općini tj našem varaždinskom vodotorbju,slutio sam da je to neka prljavština,već prezimenom je to dalo na znanje.
Nićega se ne sjećam,da li smo razgovarali putem,ko je prvi ušao u kancelariju,koliko je to ispitivanje trajalo, kako smo išli doma, neznam.
Ostalo mi je samo u sjećanju,da sam u prostoriji,sjedim,dvojica KOS-ovaca su u stolicama a treći sjedi na stolu,dominantan i propituje.Nijedno pitanje nisam zapamtio, ostalo samo jedno; gdje mi je bio otac u ratu.
Ja mrtav hladan odgovaran, bio je u domobranima a onda je prešao u partizane, jasno da je to bila laž, kad je bio skoro do kraja u domobranima/ćato/ i za to je odgulio Križni put do Osjeka i natrag u Varaždin. A poslije puta tri godine u kažnjenički bataljun u Zadru i odslužio tako i JNA.
Po mojem odgovoru trojica agenata su se u tišini samo zgledavala, ostali su bez teksta. Ja bi im dao otkaz iz agenture i uzeo šest mjesečnu plaću jer od klinca koji je još umrljan mlijekom po usnama ništa nisu doznali.
Koliko su me još propitivali neznam,kako sam došao doma isto ne pamtim, ali pamtim dramu na licu mog oca kad sam mu rekao da sam bio na ispitivanju.
Nije izustio ni riječ, nijemi pogled u mene,vidim da mu se kovitlaju misli a sjena zabrinutosti i straha prešla licem.
Čovjek koji je bio poznat po hrabrosti, pa i u poznim godinama,nije smogao snage da prozbori neku umirujuću riječ za sina. Možda se u meni tada javio zametak pravde da kojekakvim budalašima volim gurnuti prst u oko, pa makar i namjerno.
I tako je mama išla na zagovor, izmoliti nebesku pravdu kad nije bilo zemaljske. Koliko je to pomoglo, činjenica da smo sve nevolje prebrodili.
Snaga i voljnost kod moga oca bila je velika ali mama je bila još jače volje, imala je vjere i vjerovanje,uvijek ozbiljna i najčvršći stup u obitelji,kad joj sudbina, bolje reči ljubav podarila bračnog partnera sa društvenim manama, služio neprijatelju i sad je još kapitalista.
Tu mrsku imenicu često je upotrebljavala ona alapača-razrednica, kad me je htjela uvrijediti. Ako je imala loš dan onda sam bio kapitalista i moji su bili puni para, a istina je bila da smo često za kruh skupljali aluminijske "pare", pandan današnjim "lipama"
Od mame sam pokupio duhovnost a od oca opipljivu i kreativnu stvarnost. Znao je govoriti, sine kad je posao onda je posao a kad je zajebancija onda je zajebancija.
U poslu je bio perfekcionist i univerzalan, u puno se stvari razumio, a kad je završio posao postao je neprepoznatljiv,čista suprotnost, boem sa Montmartra. Znao je kako pobjeći od stvarnosti,pa mu je sin preuzeo ulogu Petrice.
Dakle vjera i vjerovanje,danas imamo vjere ko šodra u Dravi ali istinskog vjerovanja sve manje. Kroz tjedan šire populizam i demagogiju, lažu, kradu a u Nedjelju u prve redove na misu.
U crkvu više ne zalazim, zbog njih, pa ni u crkvu mog katehete Bone Zvonimira Šagija, osim mog dužnog poštovanja prema majci.
 

Državno prvenstvo u olimpijskom triatlonu

Prije nego nešto napišem,moram se zahvaliti onim alžirskim jebivjetrima koji su mi hakirali stranicu. I to spada u marketing.
Triatlon olimpijski-državno prvenstvo 18.06.2011. Zagreb
Beli  Zagreb grad, baš i nije,ali si zato zadovoljno pjevušim,pjesmicu: beži Jankec,beži Jankec,cug ti bu pobegel. Moj je cug već pobegel, ustvari, više ga nema ali postolje državnog prvaka me čeka,he he. I tak se ja spremim,sira putra jajec i krumpira i sve to ide vu beli Zagreb grad                                                                                                                                         A zašto se spominje topomim grad,pa zato jer je Zagreb predgrađe grada koji je već u EU a i mora se proći kroz njega da bi se došlo do EU.
Tako ja krenuo iz Varaždina,čitaj EU u Zagreb,cug mi je pobegel ali mi je karta vu žepu,bez karte bum sejeno došel na trku.                                                                                       Važno je kojim putem,auto-putem ili starom cestom.Bolje je starom,jer me auto-put baca u loše raspoloženje i to zbog one Riječke ceste koja se samo 13 puta otvarala,nisu mogli naći kamen temeljac. Stoga mi neće auto cesta pokvariti slavljeničko raspoloženje. Op,moglo bi biti i loše,danas je Guy Pride,eh kako nam ga je netko smjestio. Onaj splitki je garant udar u državne temelje,treba istražiti ko je za to kriv. Krivi su oni koji su za to plaćeni a nisu bili budni i pozorni,stoga ih treba sve poslati u pozornike,zašto,pa da nauče biti pozorni. Naime nije ambasador kod nas da troši svoj novac i puni naš buđet a dno nema,već da ima otvorene oči,da bude pozoran. I kud baš da se nizozemski nađe u Splitu. Da sam Petrica Kerempuh rekao bi da je išla pogledati lipo misto,lipo vrime,lipo more,e,a neko joj priredio igrokaz iz kamenitog doba. Na kraju je ispalo da smo manje sekularna država od Turske,a to je država koja je zajedno s nama /2007/krenula u EU,mi u EU,oni ne,a oni prošle godine imali rast BDP-a skoro 10%,he,he. Pa zašto EU nas želi a Tursku ne. Imaju malo problema sa 1.novinarima/mlate ih/ 2.zatvori su im kao u srednjem vijeku,samo su bez onih poticajnih sprava da priznaš i ono što neznaš i 3.Kurdi
Nemaju čistu demokraciju ali zadaću na ekonomskom planu možemo prepisati,imaju ugovor sa MMF-om,mi nemamo ali imaju rast a mi još tonemo.
Da bi zaustavili pad morali bi,to sam već davno izračunao imati rast od 7% BDP-a,moj je izračun bio za inflaciju 3% a statističari kažu da je 2,5%,a to znači da se vlada slobodno obrati meni za savjet. Eto došli smo do 10%, i to sam napisao,no nije to sve,ima toga još. Ove godine treba platiti kamatu za kredite a to je opet 3%. Znači ako me još matematika drži trebamo samo 13% rast BDP-a da bi ostvarili čistu nulu.                                                                                                                                                                                                Kako toga rasta neće biti,financ ministar će uz povoljnu kamatu zadužiti i naše praunuke.
Iako nije bilo zaiteresiranih za rješenje kredita švicaraca,svejedno je moj savjet/kritiziram ali dajem rješenja/. Patnici sa tim kreditima neka odmah naprave konverziju,koliko da god da košta,jer košta i solemizacija. Javni bilježnici dobili su novi posao za 286 kn a kako je to težak rad. Imaju "šprancu" u kojoj mijenjaju samo imena banke,kreditora i iznose glavnica sa kamatama,udare žig i uzmu lovicu a sve traje 5 minuta. Inaće je im za taj rad odobreno 2500 kuna. Neka nam živi,živi rad.
A što se tiče memoranduma sa bankama,to se zove pala ti je sjekira u med,gospođa premijer je omogučila još veću zaradu bankama,uz manje truda. Nazdravlje. Kako je i predsjednik Josipović poučio vladu da nije poduzetnik,niti treba voditi biznis,već mora STVORITI uvjete za funkcioniranje cijele države,to piše i u najlošijem napisanom ekonomskom uđbeniku.
No kad je već premijer takav znalac a posebno financ ministar moj savjet da je trebalo poraditi na lihvarskim kamatama.                                                                                            Tako bi ja napravio,sazvao družbu bankara na ugodan razgovor i zamolio da spuste kamate,jasno oni bi me ismijali a ja bi im nacionalizirao portfelje,pa neka EU lux zavija. Vratio bi nešto od onih 50 miljardi kuna ulupane za likvidnost istih banaka a drugo papirnato bi smanjili vanjski dug,središnja država bila bi blizu nule što se tiče glavnice a kamatu si neka objese mačku o rep.
Dakle,vlada je mogla pomoći oko kamata i mogla je  pokrenuti građevinsku investiciju u izgradnji novih stanova gdje metar stana nebi prelazio 800 EUR-a,dok  mešetari-vlasnici neprodanih stanova za 2000 EUR-a po kvadratu neka u tim stanovima uzgajaju kokoši nesilice da im država ne nanaplaćiju imobiliziranu imovinu.
Kako to ja sve znam,pa zato dok sam bio mali,bio sam  marljiv,pošten i vrijedan i slušao sam Radio stojedan. U ponedjeljak će ga prodati za 15 milja i 101 kunu. Bojim se da u Hrvatskoj više neće biti ozbiljne zajebancije.
E sad malo znalačkog objašnjenja                                                                                   Zašto franak raste,pa zato jer temeljne valute propadaju,EUR,$,JPY. FED je druknuo 600 miljardi i time  je odmah za 7% umanjio vrijednost $ a EUR ne može više pratiti trend EU država pred bankrotom. Dok najradišniji narod pogađaju katastrofe.
Ima još nešto,1944 u Breton Wodsu dogovoren je zlatni standard a 1971 ukinut jer je de Goaulle rekao  Amerima,evo vama truli zelenbači a vi nama zlato. Dakle svaka valuta je imala protuvrijednost u zlatu,onda se prešlo na vrijednost industrijske proizvodnje i materijalnih dobara Danas samo dvije države u EU garantiraju donosiocu njihove valute da će moći dobiti sigurnu protuvrijednost,to su Švicarska i Norveška. Ostale su sve upitne. A mi,nemamo zlata a ni neku zavidnu protuvrijednost. No zato je najjača valuta naša napuhana kuna. Stoga imovina bježi u sigurne materijalne vrijednosti,pa imamo znakoviti slučaj da je 1944 u B. Woodsu definirana vrijednost zlata:unca 35 $ a danas je unca 1515 $.                                      Kad se sve ti krediti zbroje,to je marginalno na nivou države,ali vlada se ne hvata u koštac sa recimo banalnim problemom. A taj je,samo 42 miljardi kuna nenaplaćenih računa,to vladu ne zanima pa je posljedioca da obrti zatvaraju a poduzeća otvaraju vrata stečajevima. Doduše vlada ima izgovor da su za sve to krive fantomske firme,one koje nemaju nijednog zaposlenog i tako dvije godine isti alibi,pa dokle tako. Ako premijer nezna to riješiti neka dopusti onome ko zna,a pomoglo bi da gospodin-poduzetnik koga bi htjela vidjeti u vladi da umjesto šest mjeseci,počinje plaćati u roku mjesec dana.
Mojoj ekonomskoj muci je kraj,stigao sam na Jarun. Prijava,plivanje,bic, malo glavinjanja na trčanju i državni prvak pokojineznam put.                                                                     Vrijeme slično kao na trci, nisam siguran, 2005, 2007 ili 2008, gadno,sparina,baš pred promjenu klimatskih uvjeta,pa je bilo osjetilnih starih ozljeda,osobe sa krvožilnim i dišnim problemima loše se osjećaju i to vrijeme potiče razdražljivost. Dosta ih je odustalo i to poznatih.
Na tomboli sam bio razdražljiv,pa sam dobio neke stvari,između ostalog i popust na "bruksice",pa u dogovoru sa samim sobom i Petricom pa i dilerom tenisica,pretvorio početni popust od 20% u dodatnih 10% za proglašenje osvajanja Kupa u triatlonu,pa 10% za Kup u duatlonu za 2010 g. Za današnje dve medalje dobio sam samo čarape Brooks,18 komada,toliko imam godina,plus nekoliko mjeseci.
U povratku sam prošao kroz Remetinec,da provjerim da li su istinite priče da se grade novi apartmani. Nisam ništa vidio,ne zato što se ne gradi nego zato što sam slabovidam,moglo bi se reči niti išta vidim niti išta čujem a zabranjeno slikanje.
Vidimo se u Varaždinu.

Zadnja izmjena ( Četvrtak, 30 JUNE 2011 06:06 )

 

Plan,da završi lipanj

Opet sam promašio metu,što dalje pišem,ispada sve gore.
Po mene,počeo sam promašivati ono što se ne može promašiti. Tako mi treba kad sam si umislio da nešto znam.
Optužim ih da nemaju plana,strategije,vizije,i moje standardno zanovjetanje,prosperktivno-pespektivno.
Već se naslučuje,da ipak ima plana,ima ima.
Plan je da završi lipanj,poslije svibnja.
Počelo se na veliko planirati,proljetno zasjedanje sabora,a došao je i g.Manuel Barroso
Plan,dobro plan je,ali nije ispalo po planu. Trebalo je pokazati da trojica nešto znaju pa da se u saboru konačno može uprti prstom poslije pet godina ko je omastio brk u slučaju Daimler i da se uvaženi gospodin iz EK uvjeri da mi marljivo zatvaramo naše zaigrane poduzetnike.
Hm,trojka nije bila raspoložena za cvrkutanje i ništa.
U saboru muk,iako je svaki saziv grmio o aferi a sada ništa,nula,zirou. Moglo se procesuirati,šverc cijevi iz Njemačke za Hrvatski samokres,no po našem raspoloženom sudstvu otišao slučaj u zastaru,možda jer su poslovni partneri sa Ministarstvom obrane.
A g Barroso baš nije bio raspoložen,bio je bolje volje kad je sa bivšim bio kod Baltazara.
E jadan bivši,što su mu sve njegovi spakirali,sad se vidi koja to bila veličina od čovjeka. Da neko ne bi mislio da se rugam ili šenlučim ili da mu želim zlo. Ne,jer sve za što ga se optužuje SAM je radio. Zaslužuje priznanje morao je sve sam raditi bez da su mu drugovi pomagali ,da SVE SAM,nisu mu čak ni ljestve držali. A nisu ništa sumnjivo vidjeli,iako su i u EU vidjeli i sve znali.
A zašto nas je cjenjeni Barroso posjetio,pa rekao je da je sve super,zakona i ostalih dokumenata ko šodra u Dravi.
E sad što nema rezultata a ni rezultante,to je druga priča. To su mogli i mene reči kad sam bio u EUluxu,odnosno da prenesem Banskim dvorovima.
Moram biti korektan, da sam i ja u E. komisiji branio pristupne pregovore iz poglavlja 23,da se rješava korupcija,međutim odveli su me u jednu prostoriju koja je zatrpana kojekakvim prigovorima a tiče se sudstva.
Stojim ja pred hrpom ljudskih nevoljnih sudbina i šta,ništa čutim ko zaliven.
A ovi iz EK nemilosrdno opletu po sudstvu,pa gdje su djela,ja se narogušim i branim retorikom:sudi se ovom pa onom. A ovi opet,ma dajte molimo vas lijepo imate tri prvostupanjske presude i neki sitniš. U sebi si mislim imaju pravo,sve te presude i ta lovica tamam da se ode na trku u Labin.
Što je još gore,tutnuli mi rezolucija Vijeća EU br.1708 a ono govori o bivšim stanarskim pravima. Nazdravlje,došlo je na moje da ćemo sve to mi platiti,junačka djela kojekakvih mudrijaša,palikuća i minera.
Inače nisam primjetio da se u javnim glasilima nešto spominje ta rezolucija. E ima još,na 21 stranici 16.02.2011 izašla nekakva čitulja o civilnim udrugama,koja je isto tako ostala tajnom za našu javnost.
Sad sam i ljut i na sebe,pa ko sam ja,da brinem o državnoj politici.  
Ništa.skočiću sebi u usta,ko ide u EU,vlada,sabor premijer. Ne,ide država,a ko je država,narod.
A ovi gore pobrojani,naši su službenici koje mi plaćamo.
Pa onda se neka i tako ponašaju.ja sam im gazda,figurativno i na papiru.
**A kako će izgledati da kojim slučajem uđemo u EU,bićemo u istom rangu sa Rumunjskom i Bugarskom,pa će nam biti uzeti pristupni fondovi a moguće su i novčane kazne za neka prekoračenja po Mastrihtu. Tako je i Francuska platila kaznu zbog prekoračenja zaduženosti preko dozvoljenih 3% **
U stvarnosti prave budalu od mene. Trenutno u saboru donose zakon da se prolongira obveze onih koji nisu plaćali poreze i doprinose. A ja uredno dva puta mjesečno po zakonu plaćao.plaćao,plaćao a sad plačem. Nameće se opet glupavo pitanje,a gdje je tu korektno tržišno natjecanje.
Priča ide ovaku,uzmeš robu ne platiš dobavljača,ne platiš državi a kupiš jahtu,pa neku pilu,pa neke kuće i smiješ se jer je osnivački kapital 20 000 kn.
Zbog takvih smo svi lopovi,pardon ja nisam. Moje reference su,a ovo nije vic nego istina,po EU kupujem robu na lijepe oči,ni u jednoj državi nisam ostavio nikakvu zadužnicu a kamoli nekakvu bankarsku garanciju.
To ne može ni naša vajna država.
Slijedi ponovno zaduživanje u inozemstvu a malo i kod kuće,ali ne na lijepe oči,nego na račun naših potomaka.

Zadnja izmjena ( Subota, 09 APRIL 2011 16:57 )

 

<< Početak < « 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 » > Kraj >>

Stranica 39 od 40

Login
Brojač posjeta
mod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_counter
mod_vvisit_counterDanas10
mod_vvisit_counterJucer66
mod_vvisit_counterOvaj mjesec1217
mod_vvisit_counterSve1566285
Sponzori