Triatlon klub Varaždin

   Zadnji trening plivanja /utorak/ u Dravi kod Belićevog potoka a može i spruda, blizu su. Lokacija gdje se može na dasci surfati. Voda više nije 18, sad je 14 stupnjeva. I nije mi se baš dalo biti u toj vodi. Ali za razliku od Aqua cityja, Drava je čišća i zdravija voda.
Zadnji dan u osmom mjesecu i idem na sprint u Klagenfurt/Celovec/, na Worthersee,/Vrba jezero/ braniti prvo mjesto.
   Branim prvo mjesto ozljeđen, u Splitu je bila zamagljena bol u ahilovoj ali poslije 48 sati bila je bolna. No što se mora nije teško. I krenem po oblačnom vremenu. Kod rotora u Vratnom pojavilo se sunce kroz oblake, pa sam iskoristio blagodat izvora života za sunčanu jogu. To se pokazalo učinkovito i pozitivno u Klagenfurtu, posebno na biciklu. Vozim se prema Zavrču, iako ju ne vidim, osjećam ju, Dravu.
Do Maribora, dosadno monotono a onda iako je počela sitna kišica, razvedravanje u meni, jer sam opet u blizini Drave. Prati cestu prema Dravogradu a tu i tam i ja bacim oko na nju i tako zajedno sve do Volkermarkta. Ona svojim putem a ja u Celovec, točnije Kriva vrba. Ako sam kome nejasan, mjesta su na tragu "Trst je naš", isto je sa Koruškom. Osvrt na stara vremena, sve do mog rođenja za vrijeme K.u K.
   A da bude sve u duhu starih dobrih vremena, skoro da nisam povjerovao. Prijava utrke u kafeu "Monarhija", uspio sam dobiti broj 224. Lista prijava je zaključena prije dva dana ali sam od pajdaša iščupao diskreciono pravo, da uletim u cilj. O organizaciji, od parkinga /3 EUR-a, za cijeli dan-kazna je 7 EUR-a ako se ne kupi karta/ pa do svih potrebnih informacija, sve zanatski odrađeno. Brifing na engleskom i talijanskom uz pozdrave za hrvatske triatlete, iako je bio samo jedan. Nije bilo nejasnoća, jedino je bio zabranjen neopren a voda je bila 19 stupnjeva. Proglašenje je bilo problematično, ne kao kod nas da se nezna ko je na kojem mjestu i koja je kategorija.Proglašenje bilo duže nego je trka trajala. U jednoj trci bile su tri trke. Prvo su proglasili svoj Koruški kup, pa onda neke svoje domaće i tek onda glavnu trku sa svim sudionicima. Trku sam završio u 14 i 30 a medalju sam dobio u 18 i 30. Da sam imao sreću biti solidan na četvrtom mjestu bio bih već doma. E kad hoćeš medalju onda čekaj, Zavidno sam gledao kako se neki poslije trke spakirali i otišli presretni putem domu a meni je za kaznu ostati, čekati proglašenje.
    Nedjeljni sprint triatlon bio je završni dio sportske manifestacije koja je počela u petak, pa preko subote kad su vojne postrojbe imale svoje takmičenje. Tradicionalna trka za Koruški kup, za zatvoreno domaće prvenstvo i za Alpe Adria kup. Sprint je bio u sklopu manifestacije triatlona od najmlađih takmičara/7godina-aquatlon 25 m plivanja i 250 m trčanja/ do raznih distanci u triatlonu za odrasle. A program je počeo u ujutro u 8 sati  i trajao je sve do 19 sati sa produženim završetkom do kasno u noć. To je bio zadnji dan trodnevne sportske manifestacije. Počelo se sa raznim sportovima u petak, subota je bila za vojničke discipline i uključujući triatlon. Bila je zanimljiva trka na 5 km, rekli bi za normalne, pa za invalide ali i nordik hodanje. Ništa čudno za Klagenfurt, poznato sportsko središte ne samo poznato po najpoznatijem ironman triatlonu u Europi u organizaciji WTC-a/. Ove godine su povećali broj natjecatelja sa dugodišnjih 2000 na 3000, kotizacija 700 EUR-a/ nego i po drugim sportovima /KAC/. Jezero je maksimalno iskorišteno u gospodarskom smislu i turističkom /isto to varaždincima ne uspijeva sa Aqua cityijem godinama-još im je na teret/. Posebnost je u obrazovanoj navijačkoj publici. I na ovim kratkim trkama na trčanju, domaći izlaze na ulicu, iz svojih veža bodre triatlonce. A kafići i restorani kao da su baš namjerno postavljeni na trasama gdje se trči. Ne treba izbjegavati konstataciju da su sportaši kao i glumci željni publike. Klagenfurt ima oko 100 000 stanovnika 10 puta manji od Zagreba a ima veći prihod od turizma od naše metropole. Još zanimljiviji podatak, da zapošljava 65 000 stanovnika.
Plivao se jedan krug od 750 m, bicikl se vozio prema centru Klagenfurta /20 km/ sa jednom opasnom crnom točkom, dva "s" zavoja u kojima je bilo zabranjeno preticanje. Sva odgovornost za nastup je na takmičaru, ali, ali je organizator preuzeo odgovornost za tu točku, postavio po tri suca u oba smjera prije ulaska u taj dupli "s". Bicikl mi je bio najbolji segmet u triatlonu, pored tih zavoja gdje se morala smanjivati brzina i šest okreta na cesti /vozila su se tri kruga/  Prosječna brzina bila mi je 35 km/h. Trčanje na 5 km zadovaljavajuće obzirom na ozljeđenu ahilovu tetivu. Za posljednji triatlon ove sezone trka bi ukratko bila, rame kuckanje, srce lupkanje, bicikl truckanje a noga šepanje.
    Posljednja trka trebala mi je biti Garmin Bled. Ostal sam doma, iako sam imal vild card za 30 godišnjicu trke. Kako sam napisao kolegi Kregaru: Hvaležen sem za povabilo. Ampak jaz nisem sposoben 6-krat terat bicikl u breg. Če se bom slučajno dobro počutil, takoj pridem na Bled. Bled in jaz mamo dolgo ljubezen vezu.
U svojoj kategoriji bio je sam drugi, prvi je bio Talijan Guarterino, iz težinske papir kategorije, manje od 60 kila. Obojica smo bila najstariji učesnici. Od 172 natjecatelja, apsolutno sam bio 139.
    Ovim srebrom četvrti put sam na postolju u Europi, jedini u 2014, kojem je to uspjelo a i to nije još kraj postoljima, barem za mene.
Na povratku upalio sam GPS, jer svaki put sam kroz Klagenfurt išao drugim putem pa sam se ovaj puta dao u ruke tehnologiji. A druga pogodnost ili ljepše rečeno,ugoda, bila je da sam noću vidio Dravu kao plavu traku na ekranu. Tako sam ju osjećao a i bio vizualnu vezan, a plavo zelena ljepotica me osvojila kad sam se ko klinac prvi put napio njezine vode. Tako me otpratila i dopratila me. I stalno smo zajedno.
T

Slike

          Državno prvenstvo Hrvatske u triatlona održano 23.08.u Splitu. Olimpijska disciplina /1,5 km plivanja, 40 km bicikla i 10 km trčanja/ istovremeno međunarodno otvoreno prvenstvo Splita- utrka pod imenom 16. Marjanski đir- Memorijal Ivice Radeljića.
  Utrka je održana na Marjanu, točnije u uvali Bene. Pliva se prema Čiovu, izlaskom iz mora, bicikl se vozi po cesti oko Marjana. Opasna cesta, asfalt puno puta prokopan, sa jednim oštrim zavojem, pod 150 stupnjeva na kraju nizbrdice,kod Instituta za oceanografiju. Brzina ograničena na 30 km/h a jurili smo 60 km/h. Na tom mjestu bila su dva suca koji su upozoravali kada su se mimoilazili triatlonci iz suprotnog smjera. U trećem krugu došao sam prebrzo u zavoj i bilo je kočenja i sa zubima. Zakočenim zadnjim kotačem preko grbavog asfalta izgubio sam kontakt sa cestom i u slobodnom letu odletio na lijevu stranu ceste, srećom nije bilo nikog iz suprotnog pravca, ali je zato sudac morao skočiti u more da njega ne srušim. Bilo je dosta izbušenih guma i odustajanja. Trčalo se prema hotelu Spinut, gdje je poslije trke bilo proglašenje.
     More 25 stupnjeva, pretoplo, naviknut sam na Dravu 18 stupnjeva. Za vrijeme trke vrijeme je bilo od organizatora naručeno, lijepo ali za proglašenja je bila orkanska bura tako da smo morali aute na parkiralištu sidriti da ih bijica ne odnese u more.
 Od hrvatskih takmičara nastupili su trenutno najbolji i po vremenu najbolji je bio na 4 mjestu apsolutno. Budući su bile odvojene utrke, državno prvenstvo je apsolutno osvojio Matija Lukina dok je u Otvorenom prvenstvu Splita bio najbolji Ognjen Stojanović iz Srbije, Novi Sad. Po vremenu najbolji triatlonac je Stojanović, drugi i treći Mađari Ruszas i Anheurer. Pored ovih stranih triatlonaca,nastupili su još iz Slovačke, Španjolske,V.Britanije, Slovenije, Crne Gore i Češke.
   Na slici muških prvi koji kreće sa postolja je Stojanović. Kako je u naslovu, ja sam uzeo dva zlata, u svojoj kategoriji, državni prvak i pobjednik na Otvorenom prvenstvu Splita. Lako napisati ali je bilo veoma teško, plivanje dobro sa šepavim ramenom, bicikl dobar za opasnu stazu a trčanje katastrofa. Pored normalnih starih ozljeda otisnuo sam se u avanturu sa ozljeđenom ahilovom. U Veldenu sam trčao 51 minutu a u Splitu 68, dakle razlika 17 minuta i to je dobrih 3 kilometra za mene. I uz primjenu svekolike medicine, od perskindola, tri puta mazao prije trke i pred trku sprej deep hit i vrećica sumećeg brufena. I doplazio sam u cilj.  
T       

 Slike

    28 izdanje 12.07.14. Goesselsdorfersse triatlon ili KTRV kup ili Kartenmilchtriathlon cup ili Volkstriathlon ili nepošten triatlon-0,5 km plivanja, 32 km brdske bic staze i 7 km bregovitog trčanja. Triatlon ima dvije tranzicije, nešto slično Stubici a i autobusi su u igri za triatlon /8/. Ima još zanimljivosti. Pravilo ironman, posebni bicikli, ograničen broj takmičara 400, diskreciono pravo za upad na trku. Raspis je otvoren od 01.01. mjesec dana prije trke 300 prijava, 5 dana prije trke 416. Na kraju po prijavama 449 takmičara i 51 štafete, Od Hrvata, samo jedan. Došlo na cilj 409.
Nema neoprena bez obzira na tempereturu vode. 17 stupnjeva. Očito da na toj trci Željko Neopren ne bi mogao nastupiti.
   A tko nastupa na takvoj trci, prvo oni koji sa bicom na ti, vječiti biciklisti a drugi su ironmani. Dogodio se mali incident, jedan takmičar je morao na 300m plivanja zatražiti pomoć čamca da se ne utopi. Očito da se biciklista preračunao. Ima kontra primjer, Binder u M 60 /1/ doktor koji na Klagenfurtu ima 11 sati i neke minute. Takvog u Hrvatskoj nema. Strašno, jer Klagenfurt nije Nagyatad. Bic staza mi je dobro poznata jer se po njoj vozi Pago triatlon.
 Biće zanimljivo kad će negdje u Hrvatskoj biti na trci više od 400 takmičara u odraslim kategorijama. Goesselsdorf ima oko 200 kuća. Mjesto /dorf-vas/, glavna ulica od centra 150 m lijevo i 150 m desno, sa par malih uskih ulica.
  Dolaskom  dobro sam pogledao startnu listu, peti sam po starosti, znači imperativ je biti peti, odostraga. Prvi puta imam za konkurenciju triatlonca na službenoj trci rođenog 1939 a ostali 40, 42, 44 i 45. Sve drugosvjetske ratnike. Zanimljiva posebnost je i kod triatlonca Omann Roberta rođen 1940. Plasirao se ukupno 380 od ukupno 409, to nije sve, s njim je bio i sin Hans /1958/ 371 mjesto. No ni to nije sve. Pored sina,dopeljal i unuka.Martin 1983 ukupno385. Ispalo da im je tatek bio najbolji a igrom slučaja svoj trojici sam uzeo mjeru. Da završim sa zanimljivostima iz općih podataka, po prezimenima najviše je bilo Grubera isto toliko i Pichlera. Po običaju me posvoje, ali je naveden točan najpoznatiji klub u Hrvata. Među prezimenjacima, najbolje sam se ja " odrezal " kak bi rekli Slovenci, 2 mjesto u kategoriji M 60, ostala trojica 4, 6 i 27 u mlađim kategorijama.
 Trka na kojoj do sada s najviše diskvalifikacija/15/ i nedovršenom trkom /5/, uz zamjerku. Štafete domaće vozile su sve u zavjetrini, broj 516B, točno 32 puta sam ga prelazio na bicu a on se uporno se vraćao, šlepao se za muškima i ženskama, bezobrazno, a mladić. Suci ništa. Ta štafeta je bila bolja od mene za 4 minute. Pet štafeta je završilo iza mene. Gdje im je mladost.
 Dakle u kategoriji sam 2 a ukupno 359 od 409, pored starih i novih ozljeda. Ali sam promašio debelo imperativ.
  Na putu do G.dorfa, bez nekih posebnosti osim što sam prošao kraj tužnog i nikad prežaljenog Blajburškog polja. Ostaće mi stalno slike četveroreda i slike odmora, kada umorni polijegaju poslije marša na Križnom putu. Iz dnevnika mog oca, po noći na četvoricu jedno vojničko čebe, za cijeli dan na desetoricu jedan kruh. Bacim pogled na to mjesto, sa ceste se slabo vidi jer su po novom zasadili neka drvca. Kao da se netko stidi tog mjesta. Sad kada mnogi pohode to mjesto i puna im usta govorancija, ja sam bio za vrijeme Juge, kad je bio spomenik crni kamen sa starim tekstom, kao obilježje, tri bora i mala parcelica koju je kupio Petar Miloš. Kasnije je tekst promijenjen, dokupljeno još zemljišta. Vrijedno je spomenuti da domaći ljudi poslije  1945, pet godina nisu obrađivali to polje a ni trava se nije kosila.
  Goesselsldorf. Organizacija savršena, od parkinga auta, prijava do smještaja takmičara u tranzicijama. Na bic stazi na dva mjesta tekući i kruti dodaci, na trčanju na tri mjesta tekučine, iako je samo 7 km.  Pliva se preko jezera,/ tri baterije/, oko 500 m promjera, sa startom od sjeverozapadne strane na jugoistočnu, do tranzicija 1. Bicikli raspoređeni  u dužini od 1 km, cesta u dužini 32 km zatvorena, vozi se oko jezera kroz mala mjesta, prilično zahtjevna, brdovita. Stiže se u tranziciju 2 i trči se oko jezera opet brdovito, dio je kroz šumu, slično kao od Prigorca na vrh Ivanščice, samo je kraće. Cilj je u tranziciji 2, gdje imaju veliki kulturni dom, površine naše sportske dvorane. Za triatlon su podigli još dva montažna šatora. Bilo je više triatlonaca i pratnje nego domaćih.
   Početak trke je bicikli u tranziciju 1, gdje se izlazi iz jezera, busom su nas prebacili na start, plivanje u ugodnoj vodi sa zapetljavanjem u lopoče, domaći su znali prolaze između lopoča. Popeti se na bic i raspali po pedalama. Spomenuo sam okrepne stanice. Na 20 km bica vidim neki lik maše i viče, shvatim da viče bananen, u letu mu otmem iz ruke polovicu i vozim dalje, tekućice nisam, njihove uzeo. Prelazim mnoge sa plivanja, još više ih prelaze mene u bregu. Na nizbrdicama pokušam vratiti izgubljeno. Tranzicija 2 i trk oko jezera, i tu neke prelazim. Poslije debakla u Portorožu ovo je melem na ranu. Ulećem u cilj. 2.02.18 Iza mene uspješno je završio iz kategorije U-23 rođen 1991, pa nekoliko iz Elite 1 i 2 pa opet mladići a bio sam čak bolji od pet štafeta. Dakle tri na jednog.
Osvjetlao sam obraz svoj i Lijepe Naše posebno Varaždina. Naveliko sam euforičan, to potvrđuje slika KTRV 43, nikad nisam vidio takav izraz lica, točnije pogled. Sad mi je jasna poslovica da se pogledom može ubiti, snimka je napravljena 100 m do cilja. Zašto je takav izraz, došao sam do cilja živ, zdrav, oderao neke koji mi mogu biti sinovi pa i unuci. Od cilja odmah na tuširanje i potražim rezultate. Idem od odostraga, 5 lista i pregledavam, nema me. Što je to, čudim se čudom, već sam htio krenuti prema sudačkom stolu na prigovor, kad mi pogled padne na 4 listu. Ugodno iznenađenje i ne odvajam se od rezultata. Uspio sam se odvojiti i pravac do organizatora. Pitam kad će biti proglašenje, bilo je 19 i 30. Kaže oko 21 sat ??? Sad mi je bilo jasno zašto trka nema limita. Ti znaju feštati. Imaju živu muziku i pravo proščensko slavlje i raspoloženje. Ništa mi nije preostalo drugo nego da se bacim na potoke piva Erdinger, alk frei i na domaće kolače od lokalnih žena. Ubila me medena pita, a ni orehnjače ni makovnjače nisam izbjegavao. A muzikaši sviraju i to po želji bez naplate, posebno je naporna bila u željama jedna Talijanka, vrlo dobra triatlonka srednjih godina. Bilo je i kotlovine , pašte, pica, sve oko 7 EUR-a a piva alk 3,1 EUR. Za domaće prilike, jeftino. Konačno proglašenje u 22 sata. Na fotki sam mrtvo puhalo, bolje izgledam na stazi. Ako nekog zanima kaj sam dobil u onom lavoru od kartona, sve domaće sa markom bio. Inventura-domaće kobase, prvi puta da jedem /nedjelja/ nešto slično kakva smo mi doma pravili. Bez famoznih E dodataka i pojačivaća okusa i mirisa i ostalog sr..a. Dalje, salama, ista vrhunska kvaliteta, sve u u pravom crijevu, a ne kakve su u našim mega trgovinama. Naročito viršle, već na pogled na njih mi se bljuje. Slijedi komad karmenadle sa kožom, dimom sušeno. I onda redom, kuruzna melja, pa zobene pahulje, ulje. Snabdjeli su me za cijelu sezonu sa energetskim pločicama i nekoliko energetika tekučih. Pital sam ih jel mogu doći opet. Sljedeće nedjelje. I tak cijelo ljeto dok se jezero ne zamrzne.
T  

KTVR slike

Državno prvenstvo u sprint triatlonu održano 29.06. u Gornjoj Stubici. Po toplom i sunčanom vremenu u Gupčev pitoreksni kraj došlo je najbolje što Hrvatska ima u triatlonskoj porodici. Utrku je organizirao domaći klub Rudolf Perišin i to 13 puta za redom. Posebnost trke je da ima dvije tranzicije. Plivanje /750 m/ je na jezerima u Bedekovčini, biciklom /20km/dijelom nizinskom cestom, dijeom brdskom do Stubice. Druga tranzicija je u središtu grada, odakle se trči 5,5 km u dva kruga po dragome kraju sa posjetom do Gupčeve lipe. Do lipe se treba malo potruditi jer je uzima zadnje snage triatloncima zbog brdskog trčanja. U ulozi glavnog organizatora bio je poznati neopren triatlonac i maratonac Željko Lukina. Organizacija besprekorna, okupljanje takmičara je u Stubici onda treba iz Stubice autobusom takmičare odvesti na jezera kao i kamionom bicikle. Pa trka počinje iz Bedekovčine. U ulozi organizatora pasta party oper Žec, bilo je fine klope a i tekućih pitanja, neizbježna piva ali se našlo i buteljirano vino. Za kraj tradiconalne kremšnite, Žec je bratski podjelio, za sve učesnike 50 kom a drugih 50 kom uzeo za sebe.  
  Pobjednik u muškoj konkurenciji/apsolutno/ Matija Krivec i ženskoj Željka Šaban Miličić. Za proglašenje je bio zadužen europarlematarac Jozo Radoš. Jedini iz Varaždina i kao najstariji takmičar/1951/ utrke nastupio je i T. Pichler u kategoriji  M 60 i to u društvu poznatim triatlonaca sa najviše ironman distanci u Hrvatskoj/plivanje 3,8 km; bicikl 180 km i 42 km trčanja/. Ironman postolje bilo je, poredak, Josip Dikon/1954/ prvi, drugi Pichler a treći Frano Kršinić/1952/. Raritet je da  je u toj kategoriji Kršinić sa 10 ironman dinstanci a Dikon je rekorder Hrvatske sa 13 ironman dinstanci, ima i 6 duplih ironman dinstanci, na jednoj trci je bio svjetski prvak i ima jednu trostruku ironman dinstancu. Zavidni podaci a malo poznati u široj javnosti. Posebno za pohvaliti, svi ti poduhvati postignuti su vlastitim sredstvima.
 Potpredsjednik kluba T.Tumir    

slike

Slike